Otkako nas je zahvatio ovaj zadnji toplinski val, izgubila sam volju za bilo kakav ručni rad. Ne samo da je upeklo na gradskom asfaltu, već nam je danima puhao topli afrički vjetar i ne samo da mi je bilo vruće, nego sam preživjela još jedan alergijski napad, izazvan košenjem trave u masliniku. Prestala sam i kuhati; preživljavamo zahvaljujući velikim količinama voća i "škafovima" miješanih salata, dinjama i pršutu, hladnim salatama od riže ... izuzetak je bio Talijanov rođendan kad sam se žrtvovala i njemu za ljubav napravila veliki pleh kremšnita. Zadnja dva dana nešto nam je lakše, popustila je tropska vrućina, a maestral je donio i malo svježijeg zraka, tako da se stvaraju minimalni uvjeti za nekakav ručni rad.

Iz Amerike mi je stiglo naručeno platno, ručno bojana Wichelt jobelan 28 ct tkanina. Ne samo da je boja prekrasna, boje kao venature sivo-bijelog mramora, upravo ono što sam htjela i kako su mi većinom savjetovale žene sa stvaram.com i craftartshop.com, već je i prekrasna na dodir, tako mekana. Priznajem da sam se prepala da neću moći raditi na toj tkanini, jer unatoč tome što se radi o 28 ct tkanju na kojem uobičajeno radim, učinilo mi se da je tkanje gušće nego inače. Upravo radi toga, otišla sam konačno naručiti naočale, za koje recept imam već nekoliko mjeseci. Na žalost, nisam mogla nešto posebno izabrati jer se radi o naočalama za čitanje (na daleko dobro vidim), a i bespotrebni trošak je platiti lijepe i skupe okvire za naočale koje ne moraš stalno nositi. Nije da su ovi okviri ružni, ali nisu niti ništa posebno u odnosu na sve one lijepe i moderne okvire koje sam vidjela. Zato sam se nagradila novim sunčanim naočalama. Kupila sam si i nove natikače za ići na plažu (to se ja jadna nadam da ću ipak stići do mora prije kolovoza - no, to je povezano za dugu i dosadnu priču o mojoj svekrvi) i platila ih smiješnih 15 euro. Bijeli konac na slici s tkaninom, namijenjen je za onu baby dekicu o kojoj sam već pisala. Pokušala sam nekoliko uzoraka i nisam bila zadovoljna kako izgledaju "u živo", ne znam da li me više hvatao bijes ili očaj, pa sam na kraju sve ostavila i odlučila napraviti svoju kombinaciju uzoraka. Još uvijek se nemam čime pohvaliti, najviše zato što ponovno moram naći onaj trenutak motivacije za rad, koji me redovno napusti kada nešto ne ide kako sam zamislila.

Kad sam već kod motivacije i ova heklana končana majica čeka svoje rukave već nekoliko godina. Više se niti ne sjećam zašto sam ju stavila na čekanje, znam samo da me boja više ne privlači kao kad sam ju kupila, a ne znam niti hoće li mi se dopadati kad ju završim i napravim rukave. Moram se riješiti tih nekoliko zaostataka prije nego počnem bilo što novo - baby dekica je prioritet, nakon toga ova heklana končana majica i onda onaj goblen "Madone s grožđem" koji čeka na svoj petit point; sad kad imam naočale, nemam više izgovora, niti imam namjeru stvarati kolekciju nedovršenih radova.

Koji puta kad pregledavam tuđe blogove (obično Amerikanki), čudom se čudim što sve pišu koliki im je "stash" ili zaliha materijala za njihove hobbyje, pa ne znam žale li se ili se žele pohvaliti. Neke od njih i same vele da komotno mogu otvoriti trgovinu koncima, platnima, vunom i sl. Iskreno rečeno, po toj maniji stvaranja zaliha nisam tipična hobistica, ja jednostavno mrzim zalihe; kupujem platno za vez na metraži kad mi zatreba, a konac ili vunu kupujem kad odlučim nešto oplesti ili heklati. Gledati u materijal koji čeka da bude nešto napravljeno od njega, nekako mi stvara osjećaj prisile, kao da nešto moram. Isto tako, nemam nekoliko radova koje istovremeno radim. Ne mogu započinjati nešto novo dok ne završim ono što trenutačno radim - i nedovršeni radovi po ladicama meni bi stvarali nervozu. S druge strane, čitam da si neke organiziraju tjedne planove rada, pa rotiraju te silne započete radove (čak i stotinu započetih radova!) i pri tome se, izgleda, ipak zabavljaju, što je najvažnije, tako da zaista ne mogu suditi po sebi. Koliko god volim onaj trenutak planiranja i započinjanja novog rada, najveće zadovoljstvo mi je oprati završeni rad.