Odrastati na jednom našem otoku prije 30-tak godina, značilo je živjeti dva godišnja doba, ljeto i ostatak godine. Ljeta su bila puna događaja, zbivanja, zabave koja nam je trebala dostajati ostatak godine, kada su naša mala mjesta tonula u zimsku letargiju, iz koje bi ih jedino, ali samo na kratko, trgnuo period karnevala, po domaći maškara. Kraj ljeta i početak školske godine uvijek je bio obilježen nekom tugom, do jučer pune ulice najednom su opustjele, ljetni prijatelji već polovicom kolovoza pakirali su torbe i jedva čekali povratak u svoje gradove nakon ljetnog izbivanja, a ja se nisam imala čemu vraćati kad nikuda nisam ni otišla. Do odrasle dobi pratio me taj nelagodni osjećaj pred kraj ljeta, kao da nešto nepovratno odlazi, kao da je kraj zabavi s koje su već svi otišli, a ja ostajem osuđena na dugotrajne mjesece u kojima se apsolutno ništa ne događa.
Sada, kada više nisam u Hrvatskoj, uživam i u prvim jesenskim danima na moru, manje-više pustim plažama, dok sunce još uvijek ugodno grije i more nije prehladno za kupanje. Moj muž tada odbija zaplivati, ali redovno peca uz obalu, čekajući, kako sam kaže, koju ribu samoubojicu jer samo takve uspijeva upecati.
Postoje gradovi i mjesta u Italiji gdje se osjećam strankinjom (možda je to kompleks "male odrasle na otoku", kojoj je bio doživljaj jednom do dva puta godišnje ići s mamom u kupovinu novih cipela, garderobe i školskih knjiga u veliki grad, čija su se svjetla vidjela s obale mog malog mjesta), ali s Apulijom to nije slučaj. Apulija je toliko slična našoj obali Jadrana, da se tamo osjećam kao kod kuće; mala mjesta uz obalu, krajolik s crvenom zemljom i sivim vapnencom, masline, oleandri, Jadran i ljudi, radišni i jednostavni, toliko slični nama kad kažu, poput jednog ribara u mjestu Melendugno :"Vidio sam mora, ali kao našeg Jadrana nema nigdje". Zvuči poznato?
Tog ribara našli smo na jednoj litici gdje je nekoliko njih pecalo s ogromnim štapovima, od barem 8 metara i gdje je moj muž imao napadaje panike kad sam stala na rub da i ja vidim kako se dolje razbijaju valovi o hridi i da uopće vidim te ribe o kojima pričaju.
Mnogo je toga što sam uslikala lutajući talijanskim jugom, ne znam kako drugačije pokazati vam barem dio, pa sam pokušala napraviti jedan slideshow:

Napočetku ovog slideshowa nalazi se slika one iste uvale koju sam uslikala proljetos dok je more razbijalo valove o stijene. Ovaj puta uvala s pješčanom plažom je bila puna kupača. Duž ceste koja vodi od Barija prema jugu s obje strane, kilometrima nema ničeg drugog osim maslinika, neki sa višestoljetnim stablima, poput prirodnih skulptura oblikovanih vjetrom i vremenom, a između dvije trake autoceste oleandri koji su još cvjetali. Uz more mogu se vidjeti i trulliji, pred trullijima fichi d'India (indijske smokve), koji meni nisu ništa drugo nego neka vrsta kaktusa, dok su mom mužu ukusni plodovi, slatkasti i puni sitnih koštica koje on bez problema guta, a ja ne znam što bih s njima. Pored trullija, duž obale je veliki broj kula stražara, neke su savršeno očuvane, a neke su u vrlo ruševnom stanju; u svakom slučaju svjedoče o prošlosti i potrebi obrane od osvajača. Na starim zidinama i građevinama nerijetko se nalaze i kapare koje redovno obiru jer se u lokalnoj kuhinji obilno koriste. Jednako rado, koriste i ljute papričice i kako se peperoncini upravo sada ubiru, nije ništa neuobičajeno vidjeti ih obješene pred vratima kuća ili na prozorima.

Nije ništa neuobičajeno ni naići na ove životinjice koje sliče gušterima, ali nisu gušteri poput onih na našoj obali, već se zovu macaklini ili gekoni (ne kako sam ih pogrešno nazvala salamanderima!) ili geco na talijanskom. Izlaze noću, skoro su prozirni, hrane se insektima i smiješno hodaju, jedino ovog malenog sam uspjela uslikati jer oni veliki pametno bježe.
Unatoč turizmu i napretku, Apulija je uspjela očuvati svoj stil i način života, u kojem ti tržnica na kotačima stiže pod prozor

...i koja svojim smirenim i laganim ritmom podsjeća na prve jesenske dane moga otoka. Iste one koji su me nekada ispunjavali tugom, a kojih se danas sjećam s nostalgijom.