U kolovozu 2005. godine provela sam dva tjedna u Nizozemskoj. U tih 15 dana, jedan dan je bio posebno lijep, dan kada smo prosli preko velike brane, Afsluitdijk, na sjeveru Nizozemske. U svibnju ove godine slavi se 75 godina otkako je ta brana zatvorena.
Dan kada smo posjetili branu bio je namijenjen necem posve drugacijem. Te godine odrzavala se SAIL manifestacija u Amsterdamu; svake pete godine dolaze u Amsterdam najpoznatiji svjetski jedrenjaci i ulaze u kanal prema Amsterdamu otvorenih jedara. Mislila sam da tako nesto nikako ne smijemo propustiti, iako su nam svi govorili da ce duz kanala prema Amsterdamu biti velika guzva. Guzve ne volim, ali jedrenjake sam htjela vidjeti i tu sam dosla na "genijalnu" ideju, da umjesto prema Amsterdamu, krenemo prema pocetku kanala i gradu Ijmuidenu, jer ce tu jedrenjaci iz Sjevernog mora ulaziti u kanal. Na istu tu genijalnu ideju doslo je i pola Nizozemske, vecina ih je od ranih jutarnjih sati rezervirala mjesto duz kanala, neki su i nocili na otvorenom i kada smo vidjeli sav taj silni svijet, koji jos uvijek ceka da negdje parkira, odustali smo i produzili tunelom ispod kanala prema sjeveru zemlje.
Dan je bio izuzetno lijep, suncan, s blagim povjetarcem i mirnim morem, tako da se uz pomoc dalekozora vidjelo daleko na pucinu s obje strane brane. Tko nije vidio tu branu tesko da moze shvatiti moje odusevljenje; dok sam stajala na mjestu gdje su ju konacno zatvorili, pojam Nizozemske dobije sasvim novu dimenziju. Moras postovati narod koji je golim rukama zatvorio put moru i zahvaljujuci tome isusio tlo na polderima.
Otkako su izasle u javnost informacije o stanju klimatskih promjena i efekta staklenika, sa zadnjeg summita u Parizu, ne prestajem razmisljati o Nizozemskoj i velikoj brani, pitam se hoce li izdrzati te nadolazece promjene? Pitam se i koliko su ljudi ozbiljno shvatili upozorenja strucnjaka? Mozemo li mi kao pojedinci ista uciniti da promijenimo tok stvari i put kojim smo krenuli? Po misljenju ovog gospodina rjesenja se moraju naci na nivou vlada, obicni covjek moze malo sto uciniti, osim da ostavi auto u garazi i pocne koristiti javni prijevoz. Ne samo da je on jedan od najpoznatijih strucnjaka na svom podrucju istrazivanja, vec i jako dobro kuha i ugodan je sugovornik, jedan od onih koji i laiku (poput mene) na doticnom podrucju, lijepo objasni situaciju i ucini da ti sve postane kristalno jasno. Po njemu, najgori moguci scenario koji nam se moze dogoditi, je otapanje leda s Grenlanda i juznog pola, jer je to led koji nije vec u vodi, znaci znacajno ce povecati razinu svjetskih mora, a istrazivanja pokazuju da smo tim putem krenuli. Na zadanjem summitu potvrdili su da ce se u skoroj buducnosti razina mora podici za nekih pola metra, pesimisticnija predvidjanja govore i o vecim brojakama. Na ovom linku mozete procitati jos neka od njegovih razmisljanja.

No, da se vratim s par rijeci na SAIL; u Amsterdam smo otisli slijedeceg dana, obisli smo sve brodove pjesice u luci i onda brodom s morske strane. Nevjerojatna konfuzija je bila na moru u luci, ali sve je nekako funkcioniralo, nista nepredvidjeno se nije dogodilo, iako me cudilo kako je to moguce, obzirom na kolicinu Heinekena koja se ispijala na svim tim brodicama, barkama, jahtama i orahovim ljuskama s motorom.

Nedjeljno poslijepodne sam provela crtajuci svinju (sto uopce nije jednostavno s misem, barem sam tako mislila dok nisam pogledala galeriju tudjih uradaka), uz dva filma koja sam vec vidjela i vezene paprike, za koje sam obecala pokazati kako napreduju, pa evo ih: