Najprije želim zahvaliti svima koji su ostavili svoje komentare ispod prethodnog posta u želji da me utješe.

Između ostalih pokradenih stvari, bio je i ručni sat moje mame, jednostavan Citizen ručni sat koji je dobila na poklon od svojih kolegica iz ureda kada je krenula u mirovinu. Na tom satu promijenila sam ljetos remen i stavila metalni u boji zlata. Lopov je vjerojatno mislio da je riječ o većoj vrijednosti, iako ruku na srce, taj sat ima samo i jedino sentimentalnu vrijednost za mene. Kada je moj muž sljedećeg jutra krenuo carabinijerima prijaviti što se dogodilo, zaustavio se na par trenutaka u razgovoru sa susjedom preko čijeg je vrta lopov pobjegao. Dok su tako razgovarali prišla im je još jedna susjeda koja je uz zid opazila nešto svjetlucavo - sat moje mame! Ne znam da li je lopovu ispao iz džepa ili izletio iz torbe koju je bacio s prozora svojim suučesnicima, ali jedno je sigurno, taj sat je morao ostati u mom vlasništvu!

Subotnje prijepodne smo proveli na policijskoj stanici odgovornoj za naš kvart, napravili prijavu protiv nepoznatih počinitelja sa spiskom svega što su nam odnijeli iz kuće. Policajac koji je zaprimao našu prijavu, radio je to entuzijazmom osobe koja zna da gubi vrijeme, ali procedura je takva da bismo mogli uopće dokazati da smo bili pokradeni. Usput nam je ispričao kako je nedavno pronašao provalnika usred bijelog dana u svojoj kuhinji s objašnjenjem da je on u prizemlju, pa kao nije ništa čudno. Ne znam otkada je to postalo normalno da ti netko upada u kuću samo zato što ne živiš nebu pod oblake? Doduše, niti to nije garancija da te neće opljačkati; kako nam je javio prijatelj iz Milana njemu su susjeda na sedmom katu opljačkali na isti način kao i nas, pentranjem uz cijev od plina. Prijatelj porijeklom iz Francuske (a sada u USA), u želji da nam pokaže kako nije sve crno u našem slučaju, mailom  nam je poslao užasavajuću epizodu koja se dogodila njegovom prijatelju veterinaru, gdje su lopovi s izlikom da im treba veterinar za ljubimca, ušli u kuću, roditelje vezali na katu, a kćer u prizemlju i onda roditeljima prijetili silovanjem kćeri, a kćeri ubijanjem roditelja, tako da su žrtve same pokazale gdje što vrijedno u kući ima. Kako u kuću nije bilo provaljeno nitko izvana nije uočio koju dramu proživljava ta obitelj. U svjetlu takvih priča još jednom smo zahvalni što smo neozljeđeni - lopov je s noćnog ormarića pored uzglavlja moga muža odnio moj mobilni telefon i da nije bio toliko pohlepan da dođe krasti i u spavaću sobu, možda ništa ne bismo ni primijetili, a kada ti je netko toliko blizu dok spavaš, može te i povrijediti ako mu je to namjera. Osjetivši da se po sobi netko kreće, muž je par puta rukom lupio po meni, ne sa namjerom da me udari, već onako kako obično provjerava jesam li u krevetu pored njega, mislio je da ja hodam po sobi. Kada je shvatio da sam ja u krevetu, otvorio je oči i vidio osobu koja kreće prema mojoj strani kreveta, lagano pogrbljena, korak na korak polagano uz osvjetljenje jedne minijaturne lampice, dovoljne toliko da vidi neposredno ispred sebe. Nakon toga je zavladala konfuzija, moj muž koji se dere, ja koja vrištim nakon što sam shvatila da je netko nepoznat u sobi, muž koji izlijeće za lopovom koji je u vidu sjene nestao kroz prozor i spustio se uz cijev. Njegovi suučesnici su bez imalo žurbe nastavili razgovarati pred ulazom ignorirajući dernjavu moga muža o lopovu koji bježi.
Kada smo shvatili da smo opljačkani, najprije smo krenuli blokirati račune, tek nakon toga smo pozvali policiju i kao što rekoh, nisu niti došli pogledati gdje je pljačka izvršena. Nakon blokiranih računa, odlučila sam da niti telefon bagra neće koristiti, pa sam blokirala ne samo karticu već i telefon (ja sam jedna od onih koja čuva IMEI kod; sada tu novu nokiju lijepo mogu baciti u smeće, telefonirati sigurno neće!). Pored digitalnih fotoaparata, jednog nikona i jednog canona, s pripadajućim baterijama, najveći gubitak je nakit - ali nakit je uvijek gubitak bez obzira na stvarnu materijalnu vrijednost, jer nakit je uvijek dar vezan uz određene prigode. Zaručnički prsten sam uvijek nosila tako da nikada nije bio u sefu, a za ona tri para naušnica sada sama sebe pilim što sam bila lijena odmah staviti ih u sef po povratku iz Hrvatske, iako je sreća da sam na ušima zadržala baš one najvrjednije.

Jutros su nas nazvali carabinijeri s vijesti da su u posjedu moje torbe i biznis torbe moga muža. Časne sestre iz obližnjeg samostana "Kćeri milosrđa presvete krvi" nazvale su carabiniere da su pronašle pred svojom kapelom naše stvari (svako jutro se u toj kapeli služe mise i jedino tada je otvoren ulaz u njihovo veliko dvorište). Ne mogu reći da mi nije drago, u novčaniku, pored nešto malo gotovine (koju su naravno uzeli), bili su moji dokumenti, ali odbijam osjećati zahvalnost prema nekome tko si je dozvolio nepozvan ući u moj dom.

Sad si nešto mislim da ovi lopovi misle kako sam totalni idiot samo zato što sam imala otvoreni prozor? O čemu je riječ? Pa, dečki su nam "ljubazno" vratili kreditne kartice, iako su sa njih sasvim sigurno skinuli brojeve i bez problema bi ih mogli koristiti kupujući on-line ili su ih mogli klonirati. Vratili su čak i bankomat karticu moga muža, koja im je bez pina beskorisna. No, naivno misleći da su u mojoj torbi našli i pin, moje bankomat kartice nema. Dečki jesu pronašli pin, ali za karticu "call it" kojom mogu s bilo kojeg telefona u Italiji i inozemstvu telefonirati bez gotovine po povoljnoj tarifi, a plaćam preko kućnog telefonskog računa. Dotičnu karticu su mi vratili, ali i nju smo blokirali. Računi idalje ostaju blokirani, niti na kraj pameti nam nije skinuti blokadu, ionako smo pokrenuli proceduru za izdavanje novih kartica i nije nam tlaka pričekati koji dan da nam stignu nove. "Ljubazni" lopovi su u mojoj torbi našli i ključeve od auta i sigurna sam da tokom noći idu jednim prilično velikim parkiralištem u blizini zgrade u nadi da će pronaći koji auto taj ključ otvara; srećom pa je auto pod ključem u garaži. Opreza nakon ovoga nikada dovoljno, pa smo se već počeli informirati o mogućnosti izmjene kodova.

I dok smo tako kontrolirali nađene stvari, jedan od carbinijera je rezignirano komentirao: "Samo moje dokumente nikada nisu vratili..."

Moj muž ponekad sanja toliko intenzivno da u snu počinje pričati, lomatati nogama i rukama, obično ga krenem buditi jer mi se čini da ružno sanja. Noćas, nešto prije 4 sata, nije sanjao i zajedno s njim vrištati sam počela i ja.
Nije ugodan osjećaj niti na filmu, u stvarnom životu, probuditi se usred sna i shvatiti da je pored nas dvoje i neka nepoznata osoba u spavaćoj sobi s nama, nepoznatih namjera, je jednostavno užasavajuće!

Lopov je ušao kroz otvoreni kuhinjski prozor, temperature su ovdje još uvijek ljetne, ali ovaj puta samo je kuhinjski prozor bio otvoren s navučenom mrežom protiv komaraca. Uspentrao se do našeg prozora na drugom katu uz cijev koja dovodi plin u stanove na našoj strani zgrade. Na žalost, ostali smo bez oba digitalna fotoaparata, tako da ne mogu uslikati i pokazati vam koliko nevjerojatno izgleda taj poduhvat. Ostala sam bez nešto nakita, u dvije kutijice koje su bile izvan sefa nalazila su se tri para naušnica koje sam nosila sa sobom u Hrvatsku i jedan lančić s morčićem kupljenim ovog ljeta. Ostala sam i bez vjenčanog prstena i bez zaručničkog koji je bio najvrjedniji od svega jer je samo dijamat na njemu vrijedio preko 3000 euro. Nemam više niti dokumenata, ostali smo bez novčanika, kreditinih i bankomat kartica - prva stvar koju smo učinili je blokiranje računa, odnio je i moju torbu, biznis torbu moga muža, ručni sat čija je jedina vrijednost bila sentimentalna za mene jer je to bio ručni sat moje mame ... No, pored svih tih materijalnih stvari koje je lopov sa svojim suučesnicima odnio, nanesena je nepopravljiva šteta mom unutrašnjem miru. Mislili smo da su nam na drugom katu sasvim dovoljna blindirana vrata, da je dovoljno što po mraku ne idem gradom sama, nikada nisam mislila da ću doživjeti paralizirajući strah gledajući u obrise nepoznate osobe u mraku spavaće sobe.
Još uvijek nismo u potpunosti sagledali materijalni gubitak, još uvijek pretražujemo i prisjećamo se gdje smo što ostavili, ali oboje smo pod neugodnim dojmom proživljenog. Nazvali smo i policiju, došli su nakon nekih pola sata, a i muž i ja smo bili vani, izvan stana, kao da je stan najednom postao oskrvnuto mjesto, prostor u kojem više nisi siguran. Policajci su napravili zapisnik, nisu čak išli niti pogledati mjesto zločina, vjerojatno i oni rezignirani atmosferom koja se živi u ovom gradu u zadnje vrijeme. Rekli su nam da poslije odemo carabinijerima sa eventualnim slikama nakita i ukradenih stvari ... ali osjećaj sigurnosti mi nitko ne može nadoknaditi niti postoji naknada za strah kada sam shvatila noćas da moj Talijan ne sanja i da su ovaj puta lopovi stvarno u kući.
 

Iz meni sasvim nepoznatog razloga, moj muž koji inače ne jede marmelade, osim onog tankog sloja preko maslaca na tostiranom kruhu za doručak, luduje za marmeladom od smokava. Tako, njemu za ljubav, svake godine nastojim napraviti nekoliko teglica samo za njega. Nije da ja ne volim smokve, volim ih, pogotovo sušene i jedno od mojih najranijih sjećanja na Podgoru uključuje i smokve spremne za sušenje na velikim plahtama. Svježe smokve sam tek u odrasloj dobi zavoljela, imam problem sa "knjacavim" voćem, pa mi se tako smokve, iako ubrane u pravo vrijeme i savršeno zrele, nisu dopadale jer su mekane. Pogotovo ih tek ne mogu jesti ako ih nisam sama ubrala, pa na njihovom mekanom tijelu ostaju otisci prstiju onih koji su ih obirali ... Isto vrijedi i za marelice, šljive, a ni naranču ne mogu jesti ako mi ju pri čišćenju od kore zgnječe i umjesto lijepih kriški prezentiraju poluiscijeđene krpice. No, na stranu moje fiks ideje, u masliniku imamo i dvije prekrasne smokve (po pravilima bio-kulture uz masline treba saditi smokve kao zaštitu) koje daju tamnoplave plodove, tamnocrvenog mesa i sitnih, vrlo sitnih sjemenki, tako da bi bile idealne za sušenje. Ove godine sve one koje sam ubrala završile su u marmeladi jer mi muž još od ljetos kuka kako će ostati bez ovogodišnje doze svoje marmelade.

Kako mi kuhinja izgleda nakon ove akcije, bolje je ne opisivati, ali praviti zimnicu nikada nije bio posao nakon kojeg ti kuhinja uredno izgleda. Idealno rješenje je bilo napraviti marmeladu u Hrvatskoj, tamo imam sve potrebno, od dovoljno teglica (koje sam u Rimu sve pobacala iz garaže upravo prije nego smo krenuli na odmor. Prije sam one najljepše redovno čuvala za mamine zimnice, a zimnice moje mame su posebna priča) do vode u dvorištu gdje se mogu oprati i narezati, sve do velike rostfraj rajngle koja služi isključivo za pripremu marmelade. Jedino čega nisam imala su smokve. Naravno da u Hrvatskoj ima smokava, ali one koje se prodaju nerijetko su već kisele, cijena im je kao uvoznom voću, a iako su na brojnim parcelama napuštene smokve koje nitko ne bere, čim pokažeš interes za ubrati koju, žele ti naplatiti kako da su u najmanju ruku cijelu godinu brinuli o tom stablu.

Moj susjed u ulici ima u dvorištu veliko stablo smokve koja je krasno rodila ove godine. Usred sezone pokvario mu se štednjak u apartamnu punom stranaca i kada mu je električar rekao da tek sljedećeg dana može doći, u panici je dojurio do nas i Talijan mu je u roku pola sata otklonio kvar. Da budem poštena on je nudio svoje smokve za marmeladu, ali nije koristio najsretniji izbor riječi, rekao je:"Napravit ćeš nam marmeladu". Kome to nama? Jedno je spašavati ga dok poput koale grli bor kojem je krenuo piliti grane bez da je učvrstio 5 metara dugačke ljestve, a sasvim drugo je pripremati mu zimnicu. Da mi je ponudio da si uberem smokve bez obaveza sasvim sigurno bi i njemu koju teglicu dala, a ovako, odlučila sam se odmarati umjesto da njemu kuham marmeladu.

Kad sam na imanju obrala smokve, najprije sam krenula u potragu za teglicama i zahvaljujući susjedi iz prizemlja uspjela sam ih dovoljno sakupiti. Sve teglice su najprije oprane deterdžentom, a nakon toga sterilizirane iskuhavanjem i osušene čistom prepeglanom kuhinjskom krpom. Još toplom marmeladom punila sam teglice koje su nakon zatvaranja išle u pećnicu na 100° C barem pola sata i onda ostavljene da se u pećnici i ohlade. Smokve sam očistila i izrezala na manje komade i na svaki kilogram smokava iscijedila sam jedan limun. Problem sa smokvama je što su već same po sebi vrlo slatke i pri dodavanju šećera treba biti oprezan da se ne napravi degutantno slatka marmelada. Ovaj puta na svaki kilogram smokava dodavala sam svega 100 grama šećera. Da bih si olakšala posao (marmeladu sam radila navečer nakon cjelodnevnog rada u masliniku) umjesto kuhanja marmelade, smokve s limunovim sokom sam ispekla u pećnici na 180° C nekih sat vremena, poklopljene. Nakon toga sam ih izmiksala i nastavila kuhati u rostfraj zdjeli s dvostrukim dnom uz dodatak šećera, nekih pola sata, sve dok kuhača nije počela ostavljati nakratko trag u loncu. Na taj način dobila sam marmeladu koja ima okus poput miksanih svježih smokvi.

Zadnjih tjedan dana glavna nam je zanimacija maslinik i priprema stabala za skorašnju berbu maslina. Stabla i grane uglavnom izgledaju ovako: a nakon naše intervencije škarama:

No, iako smo čak i nedjelju proveli na selu, sa škarama i pilom u rukama, ipak sam uspjela dovršiti goblen "Bogorodice s grožđem". Uslikala sam rad istog trenutka kada sam skinula okvir, tako da još nije niti opran niti opeglan, ali je konačno gotov!
Jednog kišnog poslijepodneva prošlog tjedna, krenula sam u nabavku letvica za okvire. Uspjela sam nabaviti jednu koja će, barem se tako nadam, savršeno odgovarati za one long stitch slike koje već 4 godine čekaju na okvir i pričekat će još koji dan. Prije izrade okvira za njih, iskoristili smo ostatke letvice korištene  za goblen "anđela čuvara" i uokvirli "Madonna del Magnificat", napravljen po shemi Solarije, koja je za goblen prilagodila Botticellijevu sliku koja se nalazi u Firenzi u galeriji Uffizi.

U međuvremenu, naručila sam i platna koja mi trebaju za goblene koje imam namjeru napraviti, a kako ne bih čekala besposlena, krenula sam napraviti nekoliko križića na platnu koje mi je ljetos dala susjeda, znajući da vezem. Iako se poklonjenom konju ne gleda u zube, platno je definitivno žnj kvalitete; zadnji put sam na leakrilu radila prije skoro 30 godina, pa ne znam što me više smeta, sintetičko platno pod rukama, struganje igle po njemu dok prolazi kroz rupice, loše tkanje ... jedino pozitivno na ovom platnu je boja i ništa više. Križiće radim preko jedne niti tkanja s dvije niti DMC konca 498 i B5200 (ultra bijelo). Ovo je moj prvi pokušaj monokromatskog veza i već sada vidim da to baš i nije za mene, jednako mi je dosadno kao i pletenje bez uzorka.

Ima li ikoga na svijetu tko ne voli primati poklone? Volim i ja, iako će nekome moja ideja pravog poklona biti čudna. Recimo, poklon koji sam dobila ove godine za godišnjicu braka od muža:
Neobičan, ne? Nije da mi nikada nije poklonio nešto romantičnije, ženstvenije, ali kada razmislim koliko novaca bih trebala potrošiti na plaćanje izrade okvira i nakon toga biti nezadovoljna, onda je ovo vrlo logičan poklon. K tome, ne mislite valjda da ću sama rezati tom cirkularnom pilom? Naravno da neću ... i tu je ljepota tog poklona - moj muž na taj način sudjeluje u mojim hobbyjima i daje svoj kreativni doprinos.

Zahvaljujući tom poklonu, uspjela sam napraviti poklon gospođi koja je bila dugogodišnja prijateljica moje mame i koja mi je nesebično pomagala tokom mamine bolesti. Kada je teta Marica izrazila želju da za sobu svojih unuka napravi goblen s motivom anđela čuvara, umjesto Wiehlerovog koji je imala namjeru nabaviti, poklonila sam joj shemu i konce za Solarijin goblen iste teme, zapravo obrade stare viktorijanske razglednice jer mi se učinio mnogo ljepšim i zanimljivijim za vez. Nakon što je izradila goblen, preuzela sam obavezu uokvirivanja i konačno ovog ljeta uokvireni goblen smo vratili u Hrvatsku: Prije nego su ljetos krenuli na put, naši gosti iz Francuske diskretno su se raspitivali o mom ukusu i omiljenoj boji. Znala sam da to pitaju radi  izbora poklona, pa sam im mailom javila da ne trebaju ništa kupovati, osim časopisa koji ne mogu tako redovno nabavljati, a izuzetno mi je drag. Naravno da su stigli s ljetnim izdanjem   De fil en aiguille, a pored njega i posebno ugodno iznenađenje - knjiga s cvjetnim motivima meni drage nizozemske dizajnerice Theje Gouverneur:Pokloni koje primamo i dajemo ponekad nisu veliki, uopće ih ne doživaljavamo kao poklone, ali izgleda da su jednako dobrodošli. Kao uzvratni poklon za svježe pečene kolače, dobila sam dva crteža, rad Aurore i Anite, dviju sestrica iz Milana:  No, poklon koji je za mene stigao poštom, a preuzela ga je moja susjeda, je posebno velik i značajan. Veličina ovog poklona nije samo u količini i novčanoj vrijednosti (80-tak konaca iz ovog paketa u Italiji bih plaćala po cijeni od 1,10 euro!), već u činjenici da mi ga upućuje osoba s kojom se nikada u živo nisam susrela. Vanchy je sa svojom obitelji slavonsku ravnicu ili more Dalmacije, zamijenila američkim snom i s vremenom postala pravom prijateljicom u virtualnom svijetu. Žena, koju američki mališani, vršnjaci njenog 3-godišnjaka, ne bez razloga i s ne malo oduševljenja zovu "cake lady", prilikom ovogodišnjeg posjeta domovini i mene je uvrstila u listu onih kojima nosi poklone. Ne znam na koji način dovoljno zahvaliti, Vanchy je trebala biti samo moja "floss mum" *, ovakav poklon sasvim sigurno nisam očekivala! Otvorivši paket i ja sam bila oduševljena poput malih Amerikanaca koji shvate da ponovno idu kod "cake lady" u goste: "Yeeeeei!"

Pogled na šarenilo DMC konaca i želja da započnem nešto novo, konačno me motivirala da završim jedan jako veliki zaostatak.U početku nisam bez naočala vidjela raditi petit point na platnu 28 ct, a kada sam naočale nabavila nikako nisam uspjevala pronaći volju i konačno završiti taj rad. Ovo ljeto, uz pomoć naočala, a povremeno i povećala, konačno sam se uhvatila u koštac sa petit pointom na goblenu "Bogorodica s grožđem". Ostalo je još nekoliko manjih površina za popuniti, a kako je izgledao proces rada možete pogledati ovdje.

* cijene konca DMC u Europi i Americi su značajno različite. Dok se u USA, na povremenim ponudama i rasprodajama, jedna vitica konca, inače proizvedena u Francuskoj, može nabaviti za svega 0,20 $, u Europi se rijetko gdje može nabaviti po cijeni manjoj od 1 euro.  Na međunarodnom forumu austrijske dizajnerice Ellen Maurer Stroh pokrenula se akcija "usvajanja" europskih hobistica od strane Amerikanki. Organiziran je i site gdje se prijavljuju one koje su spremne usvojiti nekoliko Europljanki (floss mum), kao i Europljanke koje žele biti usvojene. "Floss mum" nabavljaju konce svojim "usvojenicama" koje narudžbe šalju mailom i na taj način uspijevaju nabavljati konce za svoj hobby po značajno nižoj cijeni.

U subotu smo se vratili u Italiju ostavivši za sobom lijepo vrijeme i još uvijek ugodno toplo more, a u Rimu nas je dočekala zagušljiva, vlažna vrućina. Kažu da do kraja tjedna trebamo pričekati na osvježenje. Pri povratku dočekala nas je gužva ispred Venecije, 7-kilometarska kolona pred naplatnim kućicama i nakon što smo toliko vremena izgubili u koloni, predvečer smo se zaustavili na sat vremena u Perugi. Čim sam izašla iz auta, za oko mi je zapelo nešto poznato, reklama za paštete Argeta u izlogu malene trgovine. Iznenađena tim plakatom ušla sam u trgovinu, a unutra na policama Vegeta, Podravkin gulaš, juhe u vrećicama, Jaffa keksi, Eurokrem table, Podravkini ajvari, ali i bosanski i srpski, vučene jufke iz Sarajeva ... doživjeh teški flashback! Mladić, zaposlen u trgovini mi se predstavio kao Makedonac, ali kad sam mu krenula s ne malo ponosa reći kako "razbiram makedonski" i kako "jas malku zboruvam", tako me blijedo pogledao, da sam bila uvjerena da sam izvalila neku glupost (davno su prošli moji školski dani), kad dečko nije Makedonac, već Albanac! Možda je samo rođen u Makedoniji, ali zanimljivo da se predstavio kao Makedonac; izgleda misli kako Makedonci imaju bolji rejting od Albanaca u očima Talijana. Nastavili smo razgovor na talijanskom i tada mi je predstavio trgovinu kao trgovinu balkanskim proizvodima, ponudio mi čak i cd s "balkanskom" muzikom (priznajem, tu sam se skoro uvrijedila, mislim, jel' ja njemu ličim na nekoga tko sluša tu koruzu?). Znam da Balkan kod većine Hrvata ima negativne konotacije, no možda nam ipak  na čast treba služiti što pridošlice s Balkana u Italiji traže upravo naše proizvode? Bilo kako bilo, evo slike pa usporedite cijenu Vegete u Italiji s onom u Hrvatskoj (kako taj proizvod uopće ne koristim ne znam je ili nije dobra cijena). 

Lijepo vrijeme, toplo more i puste plaže nakon početka školske godine učinile su da produžimo svoj boravak za još nekoliko dana. Nakon ljetnjih gužvi, pravo je zadovoljstvo čitati izvaljen na plaži uz (samo!) zvuk valova. Nekada su me dani poslije Velike Gospe ispunjavali tugom, znala sam da ću uskoro opet ostati sama, ljetno društvo otići će put sjevera (čak vrlo rado nakon dvomjesečnog izbivanja) i cijelu zimu mi nije preostajalo drugo nego čekati na njihova pisma u kojima su mi opisivali svoju svakodnevnicu, u usporedbi s kojom je moja bila živa dosada.
Kako smo boravak produžili, polako nestaju i moje zalihe kupljene u Italiji i tako sam neki dan u potrazi za najobičnijom pastom za zube otkrila da u našem malom mjestu imamo i novootvorenu trgovinu s kozmetičkim proizvodima. Dok sam razgledavala što ima na policama i bavila se preračunavanjem cijena u euro, dvije djevojke, ne starije od 17 godina, isprobavale su različite parfeme i mirise, komentirale i očigledno se zabavljale. Na polici s parfemima bio je čisto pristojan izbor mirisa, a i među dezodoransima je bilo što za izabrati, od onih u spreju do onih u tekućem stanju i sticku. Generaciji kojoj mogu biti mama, to je samo jedna u nizu trgovina koja nudi kozmetičke proizvode, dok je meni izazvala sjećanja na godine kada sam ja bila u njihovim godinama, a moja sjećanja su pak,  još jednom izazvala oduševljenje kod moga muža koji je tih godina u susjednoj državi živio posve drugačiju realnost. Kupila sam jednu Plidentu i na putu kući, šetnjom uz more, krenula sam mu pričati kako je izgledao život bez zubne paste, deodoransa, toaletnog papira, higijenskih uložaka i još mnogo toga.

Bila je 1981. godina kada nam je Milka Planinc objavila veličinu vanjskog duga nekadašnje države i najavila stabilizacijski program. Političko trkeljanje s govornica malo me zanimalo u to doba, niti se u početku dalo naslutiti što nas čeka, ali kada smo počeli ulaziti u trgovine praznih polica, shvatili smo da ta stabilizacija treba proći uglavnom preko ženskih leđa. Gotovo preko noći ostale smo bez proizvoda koji su nam do jučer bili najnormalnije dostupni. Moji roditelji su počeli kuhati "doljevače", u nedostatku kave na tržištu, kuhali su samo jednu jutarnju kavu i onda na talog dolijevali vodu, prokuhavali i tako dobivali i drugu jutarnju kavicu. Počela sam se prisjećati svih onih prijetnji koje mi je otac izgovarao kada sam nosom frktala na običnu čokoladu koju je netko donio dolazeći u posjet (a bombonijere, čokolade s lješnjacima ili nešto slično nisu mogli kupiti?) ne pokazujući niti najmanje zahvalnost :"Doći će dan kada ćeš biti željna i obične čokolade, ja ti kažem!" Šećerne table definitvno nisu bile niti sjena najobičnijoj "seka" ili "braco" čokoladi. Gospođe koje su do jučer bile "prirodne" plavuše, uzaludno su pokušavale prikriti nekoliko centimetara veliki crni izrast kose, ostajale su bez krema za lice, ruževa i rimela, ali najgore od svega bio je nedostatak higijenskih uložaka i dezodoransa. Još i danas se sjećam užasnog okusa zubne paste iz galenijskog laboratorija Jadrana, niti zamisliti ne možete radost pranja zubiju meni tada omiljenim Blendax antiplaqueom ili Vademecuum menthyjem, oba sam skrivala od roditelja za svoju isključivu upotrebu. Higijenske uloške sam nabavljala gdje god sam stigla, zahvaljujući ženskoj solidarnosti stizale su dojave gdje ima higijenskih uložaka i odmah po dojavi jurila sam u nabavku, tako da sam ljeto dočekala više nego spremna; cijeli gornji dio ugradbenog ormara bio je pun paketa uložaka, domaće proizvodnje naravno, vir 80, vir 90 i "Ona" žuta i plava. Koji puta sam znala otvoriti taj dio ormara i s nevjerojatnim zadovoljstvom gledati tu zalihu koja nam je trebala pomoći da normalnije preživimo ljeto, mojoj mami i meni, sestri, teti i sestrični. Moja mama je nekako bolje od mene podnosila tu nestašicu uložaka, stoički se nosila s tim problemom, priredila gaze koje su se kasnije trebale iskuhavati i prati, ali meni koja nikada prije nisam morala koristiti tako nešto, cijela ta procedura je bila jednostavno nepojmljiva, povratak u srednji vijek!
Drugi veliki problem bili su nam dezodoransi, oni najobičniji u spreju, antiperspirant stickovi su bili nepoznanica u to vrijeme. Nije da je u našim trgovinama postojao neki veliki izbor, ali i ono malo što smo imali je jednostavno prestalo stizati na police trgovina. Ideja da usred ljeta širim miris znoja, pogotovo što sam tada već počela ljeti raditi u obližnjem hotelu kao servirka (po 11 sati dnevno!) nikako nije dolazila u obzir ... kod kuće ili na plaži još se kako tako moglo bez umjetnih mirisa, brzinsko tuširanje ili kupanje u moru davalo je osvježenje, ali služiti goste mjereći, ni sama ne znam koliko puta dnevno, put od vruće kuhinje do neklimatizirane sale, dok se znoj cijedi u potocima niz leđa i lice? I tako je stabilizacijski program Milke Planinc od mene učinio 16-godišnju švercericu. Moja sestrična i ja smo radeći u hotelu same služile 120 Danaca koji su autobusima dolazili preko agencije Tjaereborg. U hotelu ih je dočekivala predstavnica agencije i vodič za razne izlete kojoj se ne mogu sjetiti imena da me ubiješ, iako smo imale prijateljski odnos i uz čiju pomoć sam počela praviti zalihe dezodoransa. Palo mi je na pamet da danski vozači autobusa bez problema mogu kupiti nekoliko boca dezodoransa i apelirajući na žensku solidarnost danske predstavnice agencije uspjela sam organizirati "deal". Svakih 15 dana stizala je nova pošiljka dezodoransa, okvirno sam im dala spisak koji sam napravila prelistavajući stranice Burde i Neue mode (jedinih stranih časopisa u mojoj kući), ali dečki su uglavnom kupovali ono što im padne pod ruku. Pred kraj ljeta moja kolekcija dezodoransa uključivala je nekih 36 boca Fa fresh, Amai, Rexona, Impulse ... i neopisivnu sreću 16-godišnjakinje koja je plaćajući dojč markama uspjela poslati k vragu vladu, Milku i prazne trgovine, namirišati cijeli ženski dio obitelji i pri tome sam se osjećala nešto poput Scarlet O'Hara, samo što se ona zaklinjala da nikada neće biti gladna, dok sam ja bila odlučna da neću unjufana hodati svijetom.
Kad danas pomislim na te dezodoranse, uglavnom se sjećam te sreće pri pogledu na šarene bočice različitih različitih veličin, dok se mirisa ne sjećam, kao što već godinama ne koristim dezodoranse. Jedini miris koji mi je i danas najdraži je "Baruffa" koji sam dobila na poklon od prijateljica iz Udina. Njima se nije posebno dopao, a meni i Jackie je postao najdraži parfem (kad imaš malo, valjda te lako oduševiti). Koristile smo ga samo u posebnim prigodama tako da nam duže traje, ali uz nas dvije ta bočica nije mogla vječno trajati. Kada me 1996. godine Talijan pitao što da mi donese iz Rima, zamolila sam ga da mi nabavi "Baruffu" i dobar kakav je pretražio je valjda sve moguće trgovine u potrazi za tim mirisom. Od dvije bočice koje mi je nabavio jedna je odmah krenula put Canade za Jackie. Taj miris stvarno nije ništa posebno, čak niti cijenom koja je bila nekih 10.000 lira, ali kad je čuo priču o prijateljstvu, krizi tih godina i značenje te Baruffe za mene, moj muž je učinio sve moguće da još negdje pronađe koju bočicu i tako mi je ostala zaliha od jedne i pol bočice mirisa koji se više ne proizvodi. Točnije rečeno, još se tu i tamo može naći, ali iako istoga imena nije Atkinsonsov proizvod niti se radi o istom mirisu. Uz par kapi Baruffe opet imam 17 godina, preplavljuju me sjećanja na period krize, manjka svega i svačega, ali i optimizmama tipičnog za te godine, stalnog osjećaja nade, bolje rečeno nekog pozitivnog iščekivanja, od iščekivanja dobre zabave u večernjem izlasku u disco do iščekivanja susreta s Njim, tim imaginarnim Nekim koji će me oboriti s nogu i biti ljubav mog života (znam, previše ljubića u pubertetu), do sasvim prizemne nade da ćemo se konačno stabilizirati i prestati naganjati po trgovinama ulje, šećer, kavu ...
Nama koji smo živjeli na moru, kriza je bila teška, ali opet lakša nego u ostatku zemlje radi turizma, naši strani gosti znali su za krizu i stizali su punih gepeka, baš kao i danas, samo što im danas to zamjeramo, trebali bi se i oni patiti s našim visokim cijenama, sretni što mogu ljetovati na "najljepšem moru na svijetu".