Nisam imala namjeru praviti ovako dugačku pauzu na blogu, jednostavno je tako ispalo ... na otoku sam i na mrežu se povezujem modemom 56 K, ali to nikada nije 56, već uglavnom 45, ponekad i 31 Kb/s, tako da svaki pokušaj učitavanja stranica sa slikama postaje frustrirajuće iskustvo. Na stranu sporost veze, ovdje sam ipak radi mora i sunca, pa šetnju mrežom ostavljam za ostatak ljeta u Rimu. Deset dana kod mene su provele moja teta (sestra moje mame i Erikina baka) i moja 88-godišnja baka, za koju nitko nije vjerovao da će pristati doći na more. Sretna sam što su onaj val najvećih vrućina ovoga ljeta u Hrvatskoj, provele kod mene na moru, umjesto u svom sisačkom stanu.

Dekica za Sofiju sretno je stigla na odredište prije Sofije, a malena je svjetlo dana ugledala 20. srpnja. Mama i beba su dobro, a na slikama sam vidjela ružičasto lice okruženo gustom crnom kosicom. Kako vam ne mogu pokazati bebinu sliku, postavila sam sliku rodinog gnijezda (baš me zanima jesu li još uvijek rode asocijativno vezane s dolaskom djece na svijet?!) snimljenog prije par dana na cesti od Zagreba prema Sisku.


Iako sam nadobudno ponijela sa sobom neke radove koji čekaju svoj završetak, ni iglu ni kukicu nisam taknula ovih dana, tako da se nemam čime pohvaliti. No, ako se ja nemam čime pohvaliti, Ljilja iz Sombora itekako ima. Ljilja je stupila u kontakt sa mnom putem maila i nedavno me ljubazno informirala o susretu, koji se organizirao početkom srpnja, u mjestu Pučišće na Braču. Koliko sam razumjela, tu školu ručnih radova organizira Matica iseljenika u suradnji s Etnološkim muzejom (pretpostavljam onim iz Zagreba) i posudionicom narodnih nošnji "Narodno ruho", a sve s ciljem očuvanja narodnih nošnji i tradicije ručnog rada potrebnog za izradu istih. Zainteresirani su radili u 4 grupe, od one početničke za vez, do grupe koja je učila krojenje i šivanje nošnji, grupe koja je učila tkanje i grupe kojoj je tema bila lepoglavska i paška čipka. Na kraju tog seminara svatko je trebao napraviti završni rad i pokazati naučeno i evo slike rada gospođe Ljilje, za koji ona više nego skromno kaže da "nije ništa veliko, kao moj dlan", a ja dodajem da zato nije ništa manje lijepo. Komplimenti Ljiljo, prekrasan rad! Inače, iako vodi knjigovodstvo za aktivnosti supruga, Ljilja je i mama troje djece, koja uvijek, izgleda, pronalazi vremena za iglu i konac, a ja jedva čekam da pošalje još koju sliku svojih radova, koje ću rado postaviti ako se ona u međuvremenu ne odluči otvoriti svoj blog. Ljiljo, što čekaš?
Na kraju moram i kritizirati - nije mi jasno zašto nigdje nisam mogla pronaći informacije o ovoj radionici na Braču. Kada mi je Ljilja najavila da će sudjelovati, pokušavala sam na sve moguće načine doći do više informacija, potpuno bezuspješno. Sudionice su plaćale 25 euro dnevno smještaj i ne vjerujem da bi organizatorima bilo mrsko vidjeti veći broj učesnica. Kao i obično, ispada da su nam puna usta tradicije i očuvanja baštine, a kada se nešto i organizira reklame i informacija ni za lijek.

Helga Mandl s prvim danima kolovoza organizira SAL (stitch-a-long ili vezimo zajedno) projekt u okviru svoje yahoo grupe. SAL projekti su vrlo uobičajeni način kojim dizajneri predstavljaju svoje radove, obično se radi o jednoj shemi koja se veze u „nastavcima“ ili nekoliko manjih shema koje se objavljuju u pravilnim razmacima i koje su tematski povezane. Do sada je već 46 članica najavilo sudjelovanje, a Helgi bi bilo drago da se neka i od naših žena uključi. Tema projekta je izrada Halloween ornamenata i trajat će do 15. listopada. Zainteresirani trebaju e-mailom zatražiti učlanjenje i nakon učlanjenja u grupu dobit će sheme u .pdf formatu e-mailom. Jedina obaveza je svaka 2 tjedna objaviti sliku završenog ornamenta, kao dokaz da sudjelujete uistinu radi SAL projekta, ne samo radi sakupljanja besplatnih shema, a nakon 14. listopada birat će se najuspješniji rad. Za više informacija klikajte na stranicu Helge Mandl u popisu linkova, gdje ćete naći i simpatične Halloween uzorke koji su tema njenog SAL-a.

I za kraj jedna slika malog noćnog posjetitelja moga vrta. Nije li presladak?

Nakon tjedan dana pletenja, isprobavanja uzoraka i paranja, dekica za malu Sofiju je konačno gotova. Rub na dekici sam heklala jednostavnim uzorkom, ali iako jednostavan i taj sam nekoliko puta parala dok konačno nisam bila zadovoljna. No, unatoč svemu, dekica je gotova, oprana i prije dva dana poslana poštom. Sad samo treba dočekati da stigne do Sofijine mame u San Diegu.
Za one koje zanimaju tehničke pojedinosti, dekica je ispletena od 300 grama pamučnog konca „Primavera“ by „Black Cigno“, iglama br 3,5 na 130 očica i 280 redova.

Nakon dugotrajnog pregledavanja časopisa i internet stranica, pletenja i paranja probnih uzoraka, evo, konačno, kako izgleda skoro gotova baby dekica, pletena od bijelog pamučnog konca. Uopće ne mogu opisati koliko sam već bila frustrirana jer sve započeto, nekako mi nije dobro izgledalo. Htjela sam da ova dekica bude nešto posebno, ipak iz mojih ruku odlazi na daleki put i ne znam koliko sam u tome uspjela. Mnogo kompliciraniji uzorci nisu se dobro "složili" s ovim koncem, neki su djelovali previše "masivno", neki previše rupičasti i na kraju sam napravila svoju kombinaciju, po kojoj su rupičasti rombovi na rubovima, dok je središnji dio ipak popunjeniji. Na kraju ću još dodati heklani porub, za koji unaprijed znam da će me naživcirati dok ne pogodim onaj pravi.

Malena Sofia dolazi na svijet za najviše mjesec dana i ovaj poklon za nju je, ne zato što poznajem njenu mamu, već zato što poznajem i izuzetno cijenim njenu mladu baku. Njena baka je jedna od onih žena, sasvim običnih i nepoznatih, o čijim životima nitko neće snimati film ili raditi interviewe, a ulaze u kategoriju inspirativnih životnih priča ili kategoriju "život je najbolji romanopisac".

Lara je Ruskinja porijeklom i emigrirala je iz bivšeg SSSR za vrijeme Gorbačova (1989.), uz pomoć američke Baptističke crkve s cijelom obitelji (ona i suprug s djevojčicom i njegovim roditeljima, a pored njih i obitelj njegove sestre). Obzirom na dotadašnju zatvorenost SSSR, nemogućnost putovanja, nisu ih odmah pustili u Ameriku, već su ih ostavili par mjeseci u Europi, konkretno Italiji, da se barem donekle prilagode životu, u ono vrijeme, toliko drugačijem od onoga na koji su navikli. Moj Talijan i danas koji puta s nevjericom prepričava anegdote, o kupovini mlijeka na kartone u lokalnoj trgovini, "jer tko zna kad će ga biti ponovno", dječijem oduševljenju djeda Pavela kad je shvatio čemu služe markeri u boji, tumačenju o kapitalističkom luksuzu i pretjerivanju dok opominju roditelje s djecom, da djeca ne smiju piškiti po dvorištu hotela, kad već u kupaonicama imaju "bide za malu nuždu, dok je wc školjka za veliku", ali i strah u očima roditelja kad su izlazili s djecom jer su se iskreno bojali mafije i otmica, prvog gledanja zabranjenog filma "Doktor Živago" sinhroniziranog na talijanski i kolektivnih suza u kinu... Dok su Rusi tako čekali na svoje ulazne dokumente za USA, stvorila su se i prijateljstva i tada je moj Talijan upoznao Laru i obitelj njenog supruga. U prvo vrijeme nisu se baš savršeno razumijevali, Rusi nisu znali nego ruski, ali polako su počeli nabadati koju riječ talijanskog.
Po dolasku u Ameriku, Rusi su se različito prilagodili, Lara je od učiteljice postala najprije medicinska sestra, kasnije specijalizirala trijažu i otvorene rane, a sve to je dvostruko veće postignuće jer je istovremeno učila i jezik. Možete li zamisliti učenje anatomije i fiziologije na jeziku koji tek učite? I ne samo da je učila novi jezik i novo zanimanje, već je istovremeno preuzela brigu o vođenju zgrade u kojoj su stanovali, jer je na taj način imala besplatni stan. Njezin suprug je svoj američki san započeo promjenom imena i prezimena koje je amerikanizirao i tu je stao; koliko sam shvatila, jedan od tipično komunističkih intelektualaca, kojem se život u Americi dopadao, ali ne i rad u toj zemlji.
Njihov brak se raspao prije 6 godina, prodali su kuću i svatko je otišao na svoju stranu. Ružne detalje razvoda, iako su mi poznati, nije u redu prepričavati, uostalom, koji brak se raspada na lijepi način?

Nakon jednog perioda prilagodbe na novi samostalni život, prvi puta nakon njenih 18 godina, perioda tuge i razočaranja, naših poruka utjehe i hrabrenja, Lara nam je poslala slike svog novog doma, nove frizure, vitkija i novog stila odijevanja, uključujući novu francusku manikuru na rukama. Boreći se za opstanak nije imala vremena za sebe, a kad se tog vremena dohvatila, nova žena je stupila na scenu i nije dugo prošlo i počele su stizati fotografije nasmijane Lare, kojoj se i oči konačno smiješe i Lare u zagrljaju novog čovjeka (čak i koju godinu mlađeg, iako niti ona nije stara, tek 50 ima), priznatog stručnjaka koji radi na istraživanju stanica raka jednog velikog američkog sveučilišta, rođenog Parižanina, koji ne samo da svakom gestom pokazuje koliko ju voli, već koristi svaku priliku da i drugima stavi do znanja koliko cijeni njene uspjehe imigrantice koja niti riječi engleskog nije znala.
Zaprosio ju je, uz neizbježni dijamantni prsten, tokom odmora na Hawajima i vjenčali su se mjesec dana prije njene kćeri, kupili novu zajedničku kuću, usvojili dvije mačke i planiraju nastaviti zajednički život u Americi uz povremene posjete Parizu. Njena kći, koje se moj Talijan sjeća kao sramežljive curice koja sliči na Juliju Roberts, izrasla je u prekrasnu mladu ženu, specijalizirala je fizioterapiju i udala se za savršeno zgodnog mladog liječnika i uskoro postaju roditelji maloj Sofiji. Inspirativno, ne?

Molim, nekoga zanima gdje je završio bivši muž? On, njegova mama i nova supruga, s njihovom zajedničkom djevojčicom i njenih 3 djece od prije, žive u jednoj državi na sjeveru Amerike, daleko od obale Californije gdje je želio živjeti. Vidjela sam slike s vjenčanja kćeri, on se postarao i udebljao, curica je njegova fotokopija, a novu suprugu (unatoč mladim godinama) je lakše preskočiti nego zaobići.