Otkako nas je zahvatio ovaj zadnji toplinski val, izgubila sam volju za bilo kakav ručni rad. Ne samo da je upeklo na gradskom asfaltu, već nam je danima puhao topli afrički vjetar i ne samo da mi je bilo vruće, nego sam preživjela još jedan alergijski napad, izazvan košenjem trave u masliniku. Prestala sam i kuhati; preživljavamo zahvaljujući velikim količinama voća i "škafovima" miješanih salata, dinjama i pršutu, hladnim salatama od riže ... izuzetak je bio Talijanov rođendan kad sam se žrtvovala i njemu za ljubav napravila veliki pleh kremšnita. Zadnja dva dana nešto nam je lakše, popustila je tropska vrućina, a maestral je donio i malo svježijeg zraka, tako da se stvaraju minimalni uvjeti za nekakav ručni rad.

Iz Amerike mi je stiglo naručeno platno, ručno bojana Wichelt jobelan 28 ct tkanina. Ne samo da je boja prekrasna, boje kao venature sivo-bijelog mramora, upravo ono što sam htjela i kako su mi većinom savjetovale žene sa stvaram.com i craftartshop.com, već je i prekrasna na dodir, tako mekana. Priznajem da sam se prepala da neću moći raditi na toj tkanini, jer unatoč tome što se radi o 28 ct tkanju na kojem uobičajeno radim, učinilo mi se da je tkanje gušće nego inače. Upravo radi toga, otišla sam konačno naručiti naočale, za koje recept imam već nekoliko mjeseci. Na žalost, nisam mogla nešto posebno izabrati jer se radi o naočalama za čitanje (na daleko dobro vidim), a i bespotrebni trošak je platiti lijepe i skupe okvire za naočale koje ne moraš stalno nositi. Nije da su ovi okviri ružni, ali nisu niti ništa posebno u odnosu na sve one lijepe i moderne okvire koje sam vidjela. Zato sam se nagradila novim sunčanim naočalama. Kupila sam si i nove natikače za ići na plažu (to se ja jadna nadam da ću ipak stići do mora prije kolovoza - no, to je povezano za dugu i dosadnu priču o mojoj svekrvi) i platila ih smiješnih 15 euro. Bijeli konac na slici s tkaninom, namijenjen je za onu baby dekicu o kojoj sam već pisala. Pokušala sam nekoliko uzoraka i nisam bila zadovoljna kako izgledaju "u živo", ne znam da li me više hvatao bijes ili očaj, pa sam na kraju sve ostavila i odlučila napraviti svoju kombinaciju uzoraka. Još uvijek se nemam čime pohvaliti, najviše zato što ponovno moram naći onaj trenutak motivacije za rad, koji me redovno napusti kada nešto ne ide kako sam zamislila.

Kad sam već kod motivacije i ova heklana končana majica čeka svoje rukave već nekoliko godina. Više se niti ne sjećam zašto sam ju stavila na čekanje, znam samo da me boja više ne privlači kao kad sam ju kupila, a ne znam niti hoće li mi se dopadati kad ju završim i napravim rukave. Moram se riješiti tih nekoliko zaostataka prije nego počnem bilo što novo - baby dekica je prioritet, nakon toga ova heklana končana majica i onda onaj goblen "Madone s grožđem" koji čeka na svoj petit point; sad kad imam naočale, nemam više izgovora, niti imam namjeru stvarati kolekciju nedovršenih radova.

Koji puta kad pregledavam tuđe blogove (obično Amerikanki), čudom se čudim što sve pišu koliki im je "stash" ili zaliha materijala za njihove hobbyje, pa ne znam žale li se ili se žele pohvaliti. Neke od njih i same vele da komotno mogu otvoriti trgovinu koncima, platnima, vunom i sl. Iskreno rečeno, po toj maniji stvaranja zaliha nisam tipična hobistica, ja jednostavno mrzim zalihe; kupujem platno za vez na metraži kad mi zatreba, a konac ili vunu kupujem kad odlučim nešto oplesti ili heklati. Gledati u materijal koji čeka da bude nešto napravljeno od njega, nekako mi stvara osjećaj prisile, kao da nešto moram. Isto tako, nemam nekoliko radova koje istovremeno radim. Ne mogu započinjati nešto novo dok ne završim ono što trenutačno radim - i nedovršeni radovi po ladicama meni bi stvarali nervozu. S druge strane, čitam da si neke organiziraju tjedne planove rada, pa rotiraju te silne započete radove (čak i stotinu započetih radova!) i pri tome se, izgleda, ipak zabavljaju, što je najvažnije, tako da zaista ne mogu suditi po sebi. Koliko god volim onaj trenutak planiranja i započinjanja novog rada, najveće zadovoljstvo mi je oprati završeni rad.

Dvije lijepe vijesti danas. Prvu mi je javila Erikina mama, sampler je sretno stigao na odredište i što je najvažnije mami i tati malene moj rad se dopada, sad kad su ga vidjeli u živo. Druga lijepa vijest je, da sam završila rad, koji sam odmah nakon samplera započela. Za one koji nisu upoznati s radom Ellen Maurer-Stroh, sve njene sheme mogu pogledati na njenim službenim stranicama . Ta dizajnerica njemačkog porijekla, koja živi i radi u Austriji, točnije Koruškoj, specijalizirala se za cvjetne motive na tragu Berlinske škole, a izuzetnu popularnost stekla je i serijom dječjih motiva "medvjedića raznih zanimanja" i "beba u životinjskim kostimima". Osnovala je i vrlo aktivan međunarodni forum, gdje registriranim članovima nudi veliki broj besplatnih shema za download i gdje sam upoznala mnogo vrijednih i simpatičnih žena. Njene sheme mogu se kupiti na više mjesta, gotovo u svakoj on-line trgovini koja nudi sheme i materijal za ručne radove.


Sad se na kratko moram oprostiti od igle i konca i prihvatiti se pletaćih igala. Uskoro će na svijet doći jedna djevojčica u San Diegu i iako sam za baby shower poslala svilenu bluzicu za dobru sreću (radi se o talijanskom običaju da se novorođenče obuče u svilu za dobru sreću, u jednostavnu bluzicu s vezom na porubima i prsima) u kojoj će izaći iz bolnice, trebala bih za poklon napraviti i jednu baby dekicu. Imam prekrasnih uzoraka za heklane dekice, ali ne i dovoljno vremena za tako nešto, pa sam odlučila napraviti pletenu pamučnu dekicu vintage stila.Na stranicama knitlanda, ako vas zanima stil, pogledajte na vintage knitting patterns-baby knit-heirloom lace shawls, jer ne mogu postaviti direktni link.

Jučer dok sam čekala ručak (muž je roštiljao), sasvim slučajno sam naletjela na "Mostove okruga Madison" i po ne znam koji put odlučila odgledati taj film, iako je na konkurentskoj televiziji bio simpatičan (već viđen prije par dana na talijanskoj televiziji) filmić katastrofe, sjećate se da su mi to omiljeni filmovi?

"Mostovi" su mi vrlo drag film, jednako toliko mi je drag i roman prema kojem je Clint film snimio (čuj mene, Clint, kao da se poznajemo, ali obožavam ga još od spaghetti westerna). Taj film smatram zaslužnim za ublažavanje moje cinične naravi, koja unatoč svoj kontroli, koji puta u punom sjaju pobjegne na slobodu. Nije da sam zajedljivo cinična, ali koji puta tema filma mi se učini tako dalekom od stvarnog života, tako neuvjerljiva ili nemoguća, a još gore je ako ju doživim kao saharinski slatku... i zajedljivi komentari spontano krenu sami od sebe.
Kod prvih gledanja "Mostova", uglavnom sam bila usredotočena na ljubavnu priču Roberta i Francesce, s porukama koje sam si ja interpretirala na slijedeći način: da za ljubav nikada nije kasno, da ti se strast i ljubav mogu dogoditi kada i gdje to najmanje očekuješ, da se veličina ljubavi koji puta mjeri i odricanjem od iste ... Događaji od prije 3 godine učinili su da taj film počnem s više razumijevanja gledati iz perspektive Francescine djece, koji su kao odrasli ljudi upoznali vlastitu majku prvenstveno kao ženu, koja je voljela i patila, unatoč ili upravo radi tog majčinstva:
Robert, please. You don't understand, no-one does. When a woman makes the choice to marry, to have children; in one way her life begins but in another way it stops. You build a life of details. You become a mother, a wife and you stop and stay steady so that your children can move. And when they leave they take your life of details with them.

Koliko nas, uistinu poznaje svoje roditelje? Misliš da znaš sve, a onda se desi nešto što ti pokazuje koliko zapravo ne znaš ništa. Otkako znaš za sebe poznaješ mamu koja se brine za tebe, za kuću, mamu koja radi, umorna je i nervozna, ali i mamu koja te pusama zove na nedjeljnu kavu kad dođeš na vikend iz škole, dok se iz kuhinje već širi miris cimeta i vanilije upravo ispečene pite od jabuka, mamu koja ti šiva i hekla majice i mamu koja rijetko govori o svojoj mladosti, jer možda je drugačije vidjela svoju budućnost od one koju je živjela ... Moja mama je izabrala moje rođenje i ne znam koliko je uspjela izgraditi život od sitnica, možda je ipak bilo živo sjećanje i na neku prošlu ljubav, možda na onoga koji me pronašao kada je vidio njenu osmrtnicu? Nadam se da je.

Upravo u ovo vrijeme prije 3 godine prvi put me nazvao gospodin M., predstavio se kao mamin prijatelj iz davnih školskih dana, izrazio saučešće i slomljenim glasom rekao da mu je nakon pogibije sina najveći šok bio kad je vidio osmrtnicu moje mame (koju je nazvao nadimkom za koji znam da je iz njenih školskih dana). Bilo mu je žao što ju je vidio prekasno i nije stigao na sahranu, a i namučio se dok je došao do mog telefonskog broja, zvao je sva lokalna pogrebna poduzeća tražeći koje je organiziralo sahranu, jer mog broja nema u imeniku. Gospodin M. i ja dogovorili smo susret kad slijedeći put budem u Hrvatskoj i susreli smo se na terasi jednog hotela u njegovom gradu. Dočekao me je s buketom bijelih ruža, pomalo zbunjen i uzbuđen i sasvim sigurno tražeći na mom licu sličnost s mojom mamom. Bilo mi je tako neobično vidjeti mamine slike u rukama tog nepoznatog čovjeka i čuti riječi: "Imam dobru suprugu i imali smo lijep život zajedno, odgojili smo djecu, puno smo postigli, ali svaki put kad sam vidio turistički autobus gdje se zaustavlja na obali pomislio sam da će možda i ona jednom iz jednog takvog izaći ... Pitao sam se gdje je završila, a sve te godine ona je bila tu, na otoku preda mnom." Tog dana proveli smo nekoli sati zajedno, pričao mi je o mojoj mami, njihovoj vezi i koliko mu je ljubav prema njoj obilježila život, zašto su se razišli, pričao je i o svojoj supruzi, djeci i unucima, pregledavao mamine slike koje sam mu donijela da vidi i tog sunčanog srpanjskog jutra prije 3 godine moj cinizam je pretrpio značajan udarac od kojeg se još nije u potpunosti oporavio. Idalje ne mogu smisliti saharinski slatke priče, ali kada mi se filmski zaplet učini nevjerojatnim ili nemogućim, sjetim se gospodina M. i mladenačke ljubavi prema mojoj mami koju je održavao živom 45 godina ...možda je ipak istina kada kažu da je život najbolji romanopisac, a i ako nije najbolji, svakako slaže nevjerojatne priče!

Najprije se želim zahvaliti svima koji su ostavili pozitivne komentare na moj upravo završeni sampler za malu Eriku. Odmah u nedjelju muž i ja smo otišli kupiti letvicu za okvir i već u utorak rad je bio u okviru. Ovaj put nisam natezala platno koncem na pozadini jer je rad prilično velik (39x42 cm), pa nisam ostavljala rub dovoljno velik za taj način natezanja, već sam nategnuto platno silikonom (onaj što se zagrijava u posebnom "pištolju" za silikon) pričvrstila za pozadinu. Moram priznati da sada platno natežem uz mnogo manje muke, jednom kad uhvatiš ritam uopće nije tako komplicirano kao što mi se u početku činilo. Trebam li uopće reći da sam ponosna poput pauna na savršeno nategnuto platno (čemu lažna skromnost?), niti jedan križić nije nakrivo.

U izboru okvira vodili smo se idejom da bude neutralan u odnosu na rad i u odnosu na zid koji će izgleda biti neke ljubičaste nijanse. Uglavnom, paket je na putu za Canadu prema maloj slavljenici.

Krajem prošlog mjeseca iskoristila sam 20% popusta na platna kod Stitching bits&bobs i naručila ručno bojano Jobelan platno 28 ct. koje mislim iskoristiti za slijedeći projekt. Materijal trebam pričekati neko vrijeme i da ne bih besposleno čekala u nedjelju sam započela s novim radom.

I na kraju, bit ću zahvalna svima koji žele iznijeti svoja iskustva s Unitasovim koncima za pletenje. Konkretno me zanima kako se ponašaju pri pranju i puštaju li boju. Jučer sam prala tamnoplavu končanu maju i nakon svih pranja do sada, još uvijek pušta boju i sve ja manje tamnoplava, a sve više sivoplava.

U zadnje vrijeme sve je manje novih unosa na blogovima koje pratim, vjerojatno utjecaj lijepog vremena, a kako se bliži period godišnjih odmora, mislim da će ih biti još manje (mojih sigurno).
Čitajući neke članke kod talijanskih blogerica, zaintrigirana prepucavanjima i svađama, krenula sam u ekspediciju po meandrima mreže, gonjena isključivo znatiželjom da vidim što je izazvalo tako burne reakcije. Potraga i nije bila tako komplicirana kao što mi se na prvi pogled činilo, još jedan dokaz koliko tragova po mreži ostavljamo, a da možda nismo ni svjesni toga. Na stranu talijanska prepucavanja u kojima mi ni na kraj pameti nije bilo sudjelovati (iako sam se, priznajem, dobro zabavila čitajući), neminovno se nameće razmišljanje o kulturi komunikacije u ovom virtualnom svijetu.

Još i danas se dobro sjećam prve lekcije u forumskoj komunikaciji koju sam dobila od američkih forumašica. Lutajući mrežom u potrazi za više se i ne sjećam čime, naletjela sam na jedan vrlo posjećeni američki forum s velikim brojem kategorija, između ostalih i receptima. Pregledavajući te recepte ostala sam zgrožena općim stilom, prisutnim u gotovo svim receptima, otprilike : "otvori konzervu ovog, dodaj konzervu onog, zalij konzervom juhe, dodaj low fat dressing" i sl. Ne budi lijena, registriram se i otvorim novu temu s pitanjem zašto su onda toliko debeli, kad eto, kuhaju sve low fat i kakva im je to kuhinja kad samo otvaraju konzerve, pa barem juhu nije problem skuhati, ne? Ako sada mislite da je tu krenula haranga na mene, griješite. Časna riječ, bilo mi je neugodno koliko su te žene argumentirano objašnjavale problem debljine, zašto otvaraju konzerve itd., a moje pitanje su jednostavno mogle shvatiti i kao uvredu njima i njihovom stilu života ili najmanje kao provokaciju. Trebam li uopće reći da sam ostala na tom forumu i iako nisam vrlo aktivna, svako malo odem pogledati koja je tema dana. Na tom istom forumu, vrlo pristojno razmjenjuju iskustva i jedna koja u potpisu ima da zahvaljuje Bogu svaki dan što je George W. Bush njihov predsjednik, kao i ona koja u potpisu tvrdi da im je vlada lagala i da se trupe trebaju vratiti kući. Ne jednom se sjetim njih dvije kad krene malo žešća rasprava na nekom od naših foruma, redovno začinjena uvredama otvorenog i prikrivenog tipa.

Inozemni forumi namijenjeni hobbysticama su sasvim druga priča. Nije mi jasno, niti će mi ikada biti jasno, zašto odrasle žene u potpise moraju stavljati kojekakve animirane lutke, slike koje blješte, tickere koji nešto odbrojavaju, zašto im je toliko važno unijeti forumsku poruku ružičaste ili svijetlozelene boje, iskoristiti sve moguće smajliće koji su stavljeni na raspolaganje i općenito koristiti neku zašećerenu varijantu vlastitog jezika. Masakriranje vlastitog jezika je sasvim druga priča, ne znam zašto se to uopće dešava kada danas većina programa za unos teksta nudi i opciju kontrole pravopisa. Zašto dozvoliti da te netko vidi kao polupismenu osobu, a kompjuter ti može pomoći? Iako je žalosna istina da nekima niti kompjuter ne može pomoći.

Unatoč priličnom broju tutoriala (na svakom blog servisu se mogu pronaći), izgleda da nekima to nije omiljeno štivo. Meni su jako mnogo pomogli, jer ja sam u ovu blog avanturu krenula posve nespremna i sve što danas znam, naučila sam u hodu. Savjete sam pratila ne samo u kreiranju kodova, već i one elementarne, npr. kako učiniti blog preglednim, koju pozadinu odabrati da se oči ne umaraju, zašto je bolje izbjeći muziku na blogu i sl. Naravno da svatko ima pravo od svog bloga napraviti ono što želi, kao i od svoje kuće uostalom, ali opet se vraćamo na pitanje veće važnosti forme ili sadržaja. Priznajem da ima blogova koji me svojim izgledom apsolutno odbijaju, ali ipak navratim jer volim pročitati što vlasnici bloga imaju za reći, ali u većini slučajeva preskačem blogove kojima treba vječnost da se učitaju radi toga što su vlasnice naučile kreirati blješteće gumbiće. Na jednom blogu sam se i od srca nasmijala jer je vlasnica stavila gumbić s tekstom "Ne pedofiliji", a ja se pitam čemu to? Ima li negdje normalna osoba koja će reći "Da pedofiliji"? I tu se vraćam na početak priče, gdje je jedna blogerica ne-hobbystica, u želji da pomogne jednoj starijoj članici obitelji koja ne koristi kompjuter, naišla na blogove (talijanskih) hobbystica i s priličnom dozom ironije napravila osvrt na njihove blogove, ali i živote o kojima pišu. Mislim da je mogla i jednostavno zaobići ono što joj se ne dopada, nema smisla kritizirati i gubiti vrijeme na nešto čime se inače ne baviš i to je način koji ja uglavnom koristim. Ali ... i kritizirana blogerica je mogla barem na minutu promisliti o slici koju sama stvara na svom blogu, jer i moj muž, kojeg sam zadužila da pročita nekoliko njenih unosa, je na kraju rekao:"Koga ona to pokušava uvjeriti, nas koji to čitamo ili samu sebe?!"

Moja dosadašnja iskustva na mreži su većinom pozitivna, čak i neugodne epizode pripisujem neiskustvu ili naivnosti onih s kojima sam slučajno došla u kontakt. Koji put pokušavam skrenuti pažnju na neke hoaxe koji mi stižu putem maila, na žalost neki su se i uvrijedili kada sam im poslala dokaze da se radi o hoaxu. Slanje takvih mailova ne bi bilo samo po sebi toliko strašno, da na tim mailovima ne putuju i ogromne količine e-mail adresa, a recimo pošiljatelju ne pada na pamet da ja ne želim da neke osobe znaju za moju adresu (da ne govorimo da su takvi mailovi puni adresa, mana s neba za spamere). Srećom, u zadnje vrijeme je popustila manija slanja .pps fileova, različitih prezentacija s temom ljubavi, prijateljstva, muško-ženskih odnosa i sl., a za kojekakve lance sreće nikad me nije bilo pretjerano briga - ionako sam si već navukla na glavu 1000 godina nesreće jer niti jedan nisam proslijedila.


I na kraju, jučer sam dovršila sampler za Eriku, sada moram u potragu za odgovarajućim okvirom.