Izgubila sam dosta vremena tražeći rješenje za problem vođenja niti kojom se ne radi uz rub pletiva. Unatoč popriličnoj literaturi koju posjedujem, velikom broju video snimaka i primjera na mreži, izgleda da se nitko nije suočio s mojim problemom ili taj problem uopće ne postoji jer je svima jasno kako se to radi. Na kraju sam se vodila logikom i savjetima sa stranice Knit smiple. Do sada sam oplela prednjicu i leđa do dijela gdje se nastavlja isključivo bijelim koncem.
Kako mi je na subotnje pletačke susrete bilo nezgodno nositi konce različite boje, a pored toga i nemoguće s pažnjom pratiti mustru, odlučila sam iskoristiti pamučni konac koji mi je ostao nakon izrade onog velikog stonjaka.
 

Prije nekoliko tjedana našla sam u poštanskom sandučiću dopis kojim me pozivaju da se podvrgnem pregledu u cilju prevencije raka grlića maternice. Najprije sam mislila odbiti tu ponudu, radi se samo o ponudi, nije obaveza, pogotovo što redovno svake godine obavljam ginekološki pregled i PAP test. No, nakon malo razmišljanja, ipak sam odlučila otići, iako od mog zadnjeg pregleda nije prošlo niti 10 mjeseci. Regija Lazio šalje svim ženama dobne skupine od 25.-64. godine takav poziv jednom u tri godine, s ciljem da se smanji broj oboljenja raka grlića maternice. Akcija vrijedna pažnje, mislila sam, zar nije pozitivno da regija (država) na taj način brine o zdravlju žena? Pa, ako već postoji taj vid brige, nije li na određeni način obaveza i građanska dužnost odazvati se?

Sjetila sam se kako je nekada moja mama sa svojim kolegicama s posla išla na kolektivne ginekološke preglede, sjećam se razgovora kojima sam prisustvovala (uvijek sam bila mala naćuljenih ušiju, a one su mislile da ionako ništa ne razumijem) i njihove nervoze kako se taj dan pregleda približavao; one iz prve grupe koje su već pregled obavile prepričavale su onima koje će tek sljedeći tjedan u grad na pregled, sve o doktoru, pregledu i općenito o dojmovima. Činjenica je da su sve pristupale tom pregledu i da je na taj način svaka od njih bila, na određeni način, "prisiljena" voditi brigu o zdravlju. Većina žena generacije moje mame, ginekologu je odlazila tek radi trudnoće, pa je taj vid prisilne kontrole bio zapravo vrlo poželjan. Pojedinačno, teško da su išle na redovne preglede, onako u grupi, sve jednako stidljive i preplašene, znale su se i nasmijati, hrabriti jedna drugu i na kraju dana su zapravo sve bile zadovoljne što su odvalile tu brigu preko glave. Nešto od te atmosfere pregleda u "socijalističkim" (pri tome najviše mislim na oskudnu i antipatičnu opremu u vidu ginekološkog stola izrazito visokih stremena kakvih danas više niti nema) ambulantama lokalnog doma zdravlja i sama sam imala prilike iskusiti i moram iskreno reći: nije mi se nimalo dopalo. Ima nešto ponižavajuće u drhturenju u hodniku punom propuha dok čekaš na taj pregled, u društvu jednako smrznutih i preplašenih žena golih nogu, kao i pregledu, gdje se liječnik niti najmanje ne brine da te oslobodi nelagode i razmijeni s tobom par riječi prije penjanja na onaj neugodni ginekološki stol s metalnim lavorom ispod.
Zadnjih 12 godina preglede obavljam u ugodnoj ordinaciji  Ginoderma kod dvoje prekrasnih ginekologa, Dr. Ljubojevića i Dr. Babić. Ne samo da se radi o specijalistima na području ginekologije, već i dvoje prekrasnih ljudi za koje nemam dovoljno riječi pohvale. Istina je da je njihova ordinacija privatna i kao takva ima uređenje prostora koje se ne može očekivati u ambulanti čije održavanje plaća zavod, ali imala sam priliku obavljati preglede u našim poliklinikama i bolnicima godinama prije i situacija se znatno popravila od onog mog prvog pregleda kada sam drhturila u hladnom hodniku.

Dakle, kada mi je stigao taj dopis o pozivu na pregled odlučila sam se odazvati, ne s namjerom da izbjegnem redovni godišnji pregled u Zagrebu, već jednostavno zato što sam smatrala da je građanska dužnost odazvati se na ovakav tip akcija. Prije odlaska na taj pregled, malo sam se informirala o toj akciji i pročitala neke stavove pregledanih žena o njoj. Moram priznati da sam se iznenadila što neke navode slučajeve iz vlastite okoline, npr o sestrični koja je na prvi ginekološki pregled otišla prije godinu dana u 40-toj godini kada je ostala trudna! Nisam mogla vjerovati da i danas ima žena koje odlazak ginekologu shvaćaju kao mučnu obavezu koju je bolje odgoditi i upravo radi toga sam ovu akciju još pozitivnije ocijenila.
U petak nešto prije 12 sati već sam bila pred ordinacijom obiteljskog savjetovališta gdje sam trebala obaviti pregled. Pri samom ulasku imala sam snažan deja vu doživljaj, sve je tako podsjećalo na onu socijalističku ordinaciju mog prvog pregleda i nije mi se nimalo dopao osjećaj. U ordinaciji me dočekala žena u bijelom, nezainteresiranog pogleda, ali iskreno, nisam pridavala mnogo važnosti, do sada sam već navikla da  liječnici ovdje sebe doživljavaju poput nedodirljivih veličina. Nakon informacija koje sam joj predočila, između ostalog da idem na redovne ginekološke preglede i da sam zadnji obavila prije 10 mjeseci, jednako nezainteresirano me pitala znači li to da ne želim pregled. Moj odgovor je bio: "Kad sam već ovdje..."

Iza paravana je bio ginekološki stol i ništa više, bez aparature u vidu ultrazvučnog aparata, o doppleru da ne govorimo, a i stol je bio jedan od onih starijeg tipa ... no, socijalnom zdravstvu se ne gleda u zube i smjestila sam se na tom stolu u očekivanju pregleda. Nakon što mi je uzet uzorak za PAP test, čujem ženu gdje govori:"Evo, gotovo" i dok sam ja u nevjerici htjela pitati: "Ali, doktorice...",  žena u bijelom mi odgovori:"Nisam ja doktorica, ja sam babica"  Molim?  Jesam li dobro čula? Babica!
U totalnoj nevjerici pokupila sam svoje stvari i izašla van bijesna poput risa! Babica! Meni da babica uzima uzorak za PAP test?! Po mojoj intimi, o kojoj su brigu vodili specijalisti i sveučilišni profesori, čačkala je babica?!

Možda će se netko pitati čemu pravim toliku dramu? Razloga je nekoliko. PAP uzorak treba znati uzeti i nije svejedno kako se uzima, babica (bez obzira koliko vješta bila kao pomoć pri porođaju) nije liječnica niti ginekolog da bi joj se povjerila ta zadaća. Zašto u Hrvatskoj niti jedna babica ne uzima PAP uzorak?  Zar su naše babice manje školovane od talijanskih? PAP test je samo jedan od elemenata pri ginekološkom pregledu i sada bih mogla krenuti s nabrajanjem patologije koju žena može imati uz sasvim uredan PAP test, jedna babica tu ništa ne može dijagnosticirati. Jednostavno ne mogu vjerovati da jedna hvale vrijedna akcija preventive ženskih tumora može biti tako aljkavo provedena! Zanemarimo činjenicu da ću ja svejedno otići na moj redovni ginekološki pregled, ali što je s onima koje nisu bile 10 godina i sada misle da je dovoljno imati uredan PAP nalaz? Što je s lažno negativnim nalazima? Zašto je za ime svijeta regija odlučila trošiti novce na organizaciju prevencije i onda to čini tako površno i najblaže rečeno polovično? Moja ljutnja je rasla svakim udahom i na kraju sam nasred ceste držala politički govor mom mužu (koji ništa nije mogao učiniti da otkloni moju ljutnju) tumačeći da je moja mama u bivšoj Jugoslaviji, u mrklom komunizmu, koji je za njih Amerika (Amerika, jesi me čuo? I vi sebi umišljate da pripadate u 7 velikih?) imala bolju ginekološku preventivu od ove sprdnje s ginekološkim pregledom kojoj sam ja bila izložena. I to na stolu na kojem se zaštitni papir od vrha odmotavao i samo pri dnu otkidao, što znači da su moji intimni dijelovi bili na papiru na kojem je ležala prethodna pacijentica, pa nije ginekološki stol jednak svakom drugom stolu za preglede ... i nastavljala sam tako bjesniti sve do kuće, on je samo strpljivo slušao i znam da mu je bilo krivo što me ne može utješiti, a još više što zna da sam u pravu i da ovako organizirani pregledi ničemu ne koriste.

Kad bolje razmislim još uvijek sam bijesna!

Prije nekoliko dana započela sam s pletivom kojem je osnovna namjena bila potrošiti ostatke raznih konaca koje već godinama selim iz kutije u kutiju, na kraju i iz Hrvatske u Italiju. Radi se o Unitasovim koncima koje su (prije 20 godina! zar je već toliko godina prošlo?) radili za izvoz pod imenom Yorn, čisti pamuk, mako 2x10. Obično radim veste i džempere u jednoj boji, tek ponekad sam radila u kombinaciji dvije boje i jednom  dječji džemper s ispletenom slikom na prednjici, tako da baš i nisam imala neku konkretnu ideju što napraviti od tih ostataka. Sve dok nisam naišla na ovaj model u njemačkom izdanju časopisa Online za proljeće-ljeto 2008 za izradu kojeg su korištene  upravo boje koje ja imam u vidu ostataka, svijetlozelena, roza, bijela i plava. 
Kao pravi mali pletački štreber, napravila sam probni uzorak, izačunala broj potrebnih očica (jer u originalu konac je deblji od moga i plete se na broj većim iglama) i krenula u avanturu pletenja linija koje niti su iste veličine, niti se izmjenjuju nekim pravilnim ritmom. Upravo radi toga našla sam se na sto čuda jer ne znam na koji način voditi niti do mjesta gdje će mi zatrebati. Znam započeti redove na "nevidljivi" način, tako da končići ne vise na sve strane, ali ne znam što napraviti s niti kada mi više ne treba, niti će mi trebati sljedećih 10 redova, a 4 r azličite niti voditi u rubnoj očici ipak je previše. Ako netko do onih koji čitaju ima rješenje moga problema, unaprijed se zahvaljujem. Na stranu taj čisto tehnički problem, još uvijek nisam u potpunosti sigurna sviđa li mi se to što pletem. Obzirom da su sva moja pletiva do sada bila vrlo monokromatična, čak 4 boje, koliko god pastelne bile, čine mi se nevjerojatnim šarenilom ...ali, opet, mislim si da za ljeto neće biti loše, pogotovo kad uhvatim malo boje na moru.

Ovu heklanu futrolu za papirnate maramice napravila sam za humanitarnu akciju radionice snova. Uzorak je rađen tehnikom irske čipke, prilagodila sam jedan Anchorov uzorak, dok je kroj, ideja i završna izvedba moje originalno djelo. Veličina ove futrole odgovara standardnom paketiću od 10 papirnatih maramica, po 5 sa svake strane.

I za kraj, Nymphea me još u listopadu tražila da pokažem kako izgleda mjesto gdje ja pletem, pa iako sa zakašnjenjem od nekoliko mjeseci, evo Nymph mog dvosjeda, samo za mene i moje pletivo ...

Subota je dan koji je sada već službeni dan za moje pletačke susrete. Uz pletivo i čaj, saznala sam iz prve ruke sve o emisiji na jutarnjem programu RAI gdje su moji prijatelji gostovali, naučila Carla kako se šiva pletivo i kako se pletu redovi u različitim bojama, vidjela vunu koju je Olivija naručila iz Finske, upoznala Verushku koja je stigla iz Milana ... sve u svemu uobičajeni susret.

Subotnje prijepodne je pak, vrijeme za tržnicu. Obično negdje oko 10 sati krenem u obilazak prve tržnice u ulici iza kuće, pogledam što ima kod gospođe Serafine, kod koje redovno kupujem jedino delišez jabuke za svekra, onda pozdravim dvojicu braće iz Latine na sljedećem štandu gdje se sve rjeđe zaustavljam. Mirko i Slavko (tako ih ja zovem, zapravo su Marco i Angelo) su previše nametljivi trgovci za moj ukus, natrpavaju mi više nego što tražim i k tome nema biranja kod njih, treba čekati red da te posluže, a meni je to mrsko. Nakon njih dvojice redovno me pozdravlja za svojim štandom Lovac, kojeg tako zovem jer ide u lov na fazane u okolicu Varaždina. Sigurna sam da se on svaki put u sebi pita zašto nikada kod njega ne kupujem, ali ne mogu mu reći da ne želim financirati njegov ružni "sport". Zadnji štand je gospođe Rosanne i njenog sina Rodolfa, koji dolaze iz Velletrija i gdje redovno cijelu zimu kupujem sezonsko povrće. Gospođa Rosanna je prototip žena koje ovdje zovu "mercatare", koja u tren oka izračuna koliko moraš platiti, koja će ti nahvaliti svoju robu i uz put dati koji recept. Ako ne znaš očistiti artičoke, nema problema, ona će ih i očistiti. Voliš li paprike, ali ih ne voliš peći, ona naloži vatru iza štanda i kaže kada možeš doći po pečene paprike. Ona i ja smo s godinama razvile odnos da više ne pričamo mnogo nakon pozdrava. Čim me ugleda, dobaci mi par vrećica i pošto zna koja mi je zelenjava najdraža, a i količine koje kupujem, redovno ju dobijem po manjoj cijeni. Naime, tek u Italiji sam upoznala neke vrste povrća koje se kod nas ne uzgajaju (ne znam zašto ne, klimatski smo ista zona) i nakon što sam probala "cime di rapa" o kojima sam već pisala, puntarelle, pitomi maslačak, od sveg lisnatog povrća moj favorit je "cavolo toscano riccio" ili u nategnutom prijevodu rudlavi toskanski kupus. To povrće mi je toliko fino da me nimalo ne smeta što mi puni kuću ne baš ugodnim mirisom dok se kuha, a gospođa Rosanna mi daje popust, jer kad subotom kupujem to zelenje, redovno kući idem s punom najlonskom vrećicom, trpam koliko u nju stane. Uvjerena sam da me gleda poput čudakinje jer do sada nisam nikoga vidjela da kupuje količine poput mene, ali opet, svaki put se nasmije kad joj očistim kašetu riječima:"Šteta da ovo lijepo zelenje vratite doma".
Nakon toga slijedi obilazak druge tržnice do koje treba nakratko protegnuti noge i na kojoj ima nešto više štandova. Prvi me pozdravljaju dva brata iz Latine, Lello i Lello, kako ih zovem jer i njih dvojica sve mušterije zovu Lella i Lello. Na njihovom štandu nikada nije veliki izbor, ali roba koju donose je svježa i po dobroj cijeni. Slijedi nekoliko štandova gdje se uglavnom ne zaustavljam i dolazim do štanda gospođe Gine i njenog muža Orlanda, na kojem nema čega nema. Posljednji štand je i na ovoj tržnici štand još jedne gospođe iz Velletrija, Silvane i njenog sina Luigija, gdje redovno kupujem jabuke za sebe i kruške za muža.
Ono što najviše volim na ovim mojim tržnicama je mogućnost izbora, uslužnost ljudi na tim štandovima i to što me pamte kao mušteriju, pozdravljaju i nude robu, čak i kada ništa ne kupujem. Na kraju kupovine redovno slijedi pitanje:"Treba li vam začina?" Pod time podrazumijevaju mrkvu, celer i peršin, a u ljetno vrijeme i bosiljak. U početku sam odbijala, nisam zapravo niti shvatila zašto me na svakom štandu to pitaju, dok jednom nije muž išao sa mnom i pitao zašto odbijam. Odbijala sam jer nisam znala da mi to žele dati badave! Otkako sam shvatila da ovdje na tržnici časte kupca jednom mrkvom, grančicom celera i svežnjićem peršina, počela sam i ja na kraju kupovine tražiti malo začina i ne sjećam se kada sam zadnji puta kupila "grincajg" za juhu.
Nekada sam u Zagrebu svake subote bila na utrinskoj tržnici. Doživljaj je bio nešto drugačiji. Ne znam zašto, ali nitko me nije pozdravljao, nitko mi nije dao da biram voće i povrće i čak kada sam se vraćala na uvijek iste štandove, kod prodavača nije bilo ni traga prepoznavanja moje osobe. Peršin i celer, jednako kao i svaka mrkva, išli su na vagu i nikome nije bilo ni na kraj pameti poklanjati "grincajg".

Ova subota bila bi sasvim uobičajena subota da me u 7.44 nije probudio poprilično jak potres. Kasnije sam saznala da je epicentar bio u području Castelli Romani, jačine 3.8 po Richteru. Ne znam zašto, ali prva pomisao mi je bila da se probudio Vezuv.

U utorak prijepodne, dotučena povišenom temperaturom i grloboljom, ležala sam na kauču i s pola oka gledala jutarnji program Rai uno u očekivanju priloga o našem rimskom Knit cafeu. Negdje oko 10.15 ugledala sam poznata lica Olivije, Bena, Ines i Carla, uz još nekoliko nepoznatih starijih gospođa sa svježim frizurama (kak' se šika) za tu priliku pojavljivanja na nacionalnoj televiziji.

Najprije je govorio novinar Roberto Piccinelli,  koji sam sebe definira kao "sociologa zadovoljstva", u stalnoj potrazi za novim socijalnim tendencijama, kao i prvog predstavnika štampane riječi koji se bavi na znanstveni način istraživanjem noćnog života (?!). Valjda su zato njegove stranice pune sličica s više ili manje poznatim VIP osobama i najvjerojatnije je upravo radi toga težište njegovog izlaganja bilo na poznatim glumicama koje se bave pletenjem. Uglavnom je pričao o lokalu u New Yorku gdje se organiziraju pletački susreti, dok tri lokala u gradu nisu bila dovoljno zanimljiva, na kraju krajeva, među nama nema VIP osoba. Rocco Falanga predstavljen je kao ekspert u distribuciji prediva, dok sam kasnije saznala da se radi o vlasniku dviju trgovina u gradu, nikako ekspertu kakvim su ga predstavili. Na pitanje koja se prediva danas traže, dao je banalan odgovor o merino vuni, dok je jedno poslijepodne u našem Knit caféu  dovoljno da se shvati kako je vuna kao predivo najmanje spominjana. Meni, koja u Knit caféu spadam u one s najdužim pletački stažom, otkriće su nova prediva kojima pletu mlade pletilje (mlade po broju godina ili bolje rečeno mjeseci koliko pletu) i najmanje se govori o vuni. Uz njih sam i ja otkrila prediva od bambusa, soje, svile, viskoze, ručno bojane vune, a "ekspert", pored priče o Winstonu Churchillu koji je pleo, nije spomenuo ništa drugo osim merino vune. Tek pred kraj priloga rekao je par riječi o novim vlaknima koja se počinju koristiti u pletivu, dok među internet pletiljama odavno više nisu novost. Nakon ta dva "eksperta" Carlo je u nekoliko riječi uspio predstaviti lokal i ideju kojom su susreti organizirani, Olivija je uspjela reći koliko je šaroliko društvo koje se okuplja u Knit cafeu, a Ines tek navesti što voli plesti. Voditeljica je bila u svom elementu, nije da se previše očekuje od žene kojoj je glavni uspjeh bilo sudjelovanje u talijanskoj verziji BB, nakon kojeg je misteriozno osvanula na nacionalnoj televiziji (isključivo na osnovu CV i prethodnih postignuća, naravno - samo što nitko ne zna koja su to),ali blago je pretjerala svojim stavom gledanja s visoka na pletenje kao aktivnost za one koji imaju viška vremena i koja (wow!) smiruje živce poput yoge, pa su zato svi koji "u studiju pletu blaženih izraza lica" (?), "ma, gledajte kako smireno pletuckaju" isl.. Tako se obratila Carlu pitanjem plete li čarape za noć i pidžame, dok je on mirno odgovorio kako plete šal za mamu, kada je Carla rekla kako najviše voli plesti čarape, podpitanje je bilo "jel' zato što se mužu stalno prošupljuju", a kada je Ines rekla da plete od svoje jedanaeste godine, automatski je zaključila da zarađuje pletenjem i čudom se čudila što žena radi i plete iz hobbyja. Tri starije gospođe koje su izjavile da zalaze u Knit cafe nikad nisam prije vidjela, a kasnije sam doznala da su i one vlasnice trgovina i sa pletačkim susretima i tom idejom nemaju nikakve veze!
No, najviše me rastužilo što su meni drage osobe ostale razočarane vlastitim nastupom, što su se doživjeli kao dekorativni element i što misle da nisu uspjeli razbiti predrasude o pletenju kao dokonoj aktivnosti i zanimaciji za bakice uz peć. Čitala sam što su napisali nakon te emisije na ravelryju i na blogovima i dok ih ne vidim u subotu, ne mogu ih na pravi način utješiti. U zadanom terminu učinili su najbolje što su mogli, svima su bili simpatični i svi smo ih rado vidjeli na TV, a najmanje je njihova krivica što voditeljicu više zanima što u slobodno vrijeme rade Uma Thurman ili Sarah Jessica Parker. Voditeljica i pozvani novinar raspričali su se o pletačkim lokalima u New Yorku, kao da svaki tjedan imaju priliku isplesti koji red s nekim od VIP i obzirom da kod nas nema poznatih, malo ih je bilo briga znati da u našem društvu ima osoba s po dvije fakultetske diplome, s magisterijima ili osoba koje govore po tri jezika, da ima osoba iz različitih zemalja (strankinja poput mene), različitih životnih priča i koje su se sprijateljile i pronašle zahvaljujući vrlo "banalnom" pletenju!
 

Dok sam se ja smrzavala u Hrvatskoj, djevojke su pronašle još jedan ugodni lokal za pletačke susrete, Café Papyrus u blizini fontane di Trevi. Prošlu subotu, upoznala sam taj novi lokal i nekoliko novih žena različitih životnih dobi, koje se bave pletenjem i heklanjem. Mjesto naših prijašnjih susreta nije u potpunosti napušteno, vjerujem da ćemo se vratiti u Carlov lokal čim riješi problem rasvjete. Inače, za one koji vide program talijanske televizije, o rimskim pletačkim susretima govorit će u emisiji Uno mattina, 8. travnja, ali detalje o točnom vremenu emitiranja još uvijek ne znam.

U srijedu navečer u "Papyrusu" je organizirana prezentacija knjige "Klub čarape" (moj slobodni prijevod naslova "Il club della calzetta"), u prisutnosti autorice, mlade španjolske spisateljice Marije Reimondez. Ova mlada spisateljica koja piše na jeziku Galicije (regije na sjeverozapadu Šanjolske gdje je rođen i meni vrlo drag pisac Gonzalo Torrente Ballester), ujedno je i osnivačica i predsjednica nevladine organizacije, Implicadas/os no desenvolvemento, koja od 1998. radi na projektima prevazilaženja diskriminacija svakog oblika u Indiji i Etiopiji. Roman, koji trenutačno predstavlja u Italiji, govori o nekoliko žena, posve različitih životnih priča, ujedinjenih zajedničkom ljubavi prema pletenju - baš kao na našim Knit caféima ili S'n'B susretima.

Ne znam kako je s drugima, ali ja u zadnje vrijeme imam popriličnih problema odabrati nešto za čitanje. Klasični krimi roman postao je previše agresivan za moj ukus. Od "Hanibala", imam dojam da se autori takmiče u izmišljanju što stravičnijeg serijskog ubojice, koji će na što krvaviji način dokrajčivati svoje žrtve. Ne znam zašto je tome tako, radi li se o odrazu surove stvarnosti ili bijegu iz stvarnosti koja nas straši svojim svakodnevnim vijestima, u izmišljeni svijet koji je još suroviji, nakon čega će nam svakodnevica izgledati manje ružnom? Muči li vas isti problem pogledajte neki od linkova u rubrici "Knjige"na desnom dijelu stranice.

Konačno sam se uhvatila u koštac s porubom na jednom velikom stolnjaku i nakon nekoliko dana ispunjenih bezuspješnim pokušajima da  napravim porub, jednostavno sam odustala. Mustru sam napravila prema originalnoj shemi bez imalo prilagodbe i sada vanjski rub stolnjaka jednostavno nije pogodan za opheklavanje. Što god sam pokušala jednostavno nije odgovaralo jer vanjski rub nije ravnomjeran već "valovit", one koje heklaju na slici će odmah vidjeti o čemu govorim. Voljela bih da sam mogla napraviti porub, ali na originalnoj mustri to nije bilo predviđeno, niti sam ja na vrijeme mislila na rubnu čipku. Dimenzije stolnjaka su takve da pokriva veliki stol od 80x120 cm i još pada preko ruba nekih 15 cm sa svih strana, tako da se nedostatak rubne čipke neće posebno primjećivati. Radi manjih zidarskih radova u mojoj kuhinji, stolnjak sam uslikala na podu umjesto na stolu za koji je namijenjen.

Konac (za kukicu br 1,25) kojim sam napravila ovaj stolnjak je Unitasov mercerizirani pamučni konac, namijenjen izvozu za neku njemačku firmu i kupljen u njihovoj tvorničkoj trgovini u Getaldićevoj bb.