U cijeloj Apuliji nalaze se trulliji, neki savršeno očuvani i transformirani u kuće za stanovanje, kao u dolini D'Itria, manji i ruševni duž obale od Otranta do Barija, oni s terasama umjesto koničnog krova na samom jugu, kameni kakvi su bili i prije kojeg stoljeća i oni koji su ožbukani, a svi pod istim imenom - trulli.
Arhitektonski gledano, trulli je savršeni primjer suhozida, gradnje bez upotrebe morta ili malte (ili kako se već zove kombinacija vapna i pijeska na hrvatskom; sram me je, ali eto, ne znam). Najstariji primjeri trullija potječu iz 16. st. Prethodno tom razdoblju, bilo je jednostavnije srušiti ga i započeti s novom gradnjom, nego popravljati. Kako se tehnika gradnje usavršavala trulliji su postajali sve tanjih zidova i sve viši, dok konačno nakon 27.svibnja 1797. nije bila dozvoljena gradnja s mortom, kad je Ferdinad IV Bourbonski, kralj Napulja dao slobodu stanovnicima doline D'Itria. Nakon toga počeli su se zidati trulliji sa dimnjacima, prozorima, ujedinjavati po nekoliko njih da bi se dobila veća unutrašnjost, pogodnija za život velikih obitelji. Zidovi su prosječne debljine od 80 cm.
Povijest gradnje trullija tehnikom suhozida ima čisto političke korijene. Prvi grof od Conversana dobio je titulu i zemlju u vrijeme normanske vladavine i tokom godina njegovi nasljednici su stekli još više zemlje, titula i feudalnih prava. Do 1525. godine oko 40 obitelji se naselilo u zoni današnjeg Alberobella, do 1616. broj stanovnika se popeo na 200, a uvodjenjem dugogodišnjih najmova zemlje, kreditiranja i imuniteta za one koji su počinili neko nedjelo, broj obitelji je narastao na preko 100 do 1650.godine. Grof Gaingirolamo II, ambiciozni vladar koji je htio nezavisnost od napuljskih i španjolskih kraljeva, zaobišao je naredbu španjolskog kralja, kojom se tražilo da sve nove gradjevine imaju dozvole za gradnju, a kako bi se mogle oporezivati. Grof, koji nije htio dijeliti dobit s kraljem, tražio je da njegovi podanici grade kamenom, ali u suhozidu, tako da kraljevi procjenitelji tokom nenajavljenih posjeta vide isti broj trullija kao i prethodne godine. 
Trulli gradjen suhozidom može se u vrlo kratkom vremenu razrušiti i kamenje razbacati po terenu, a kada procjenjivači odu, isto tako brzo i ponovno sagraditi. Do 18. st. ne samo da je gradnja trullija bila dovedena do savršenstva, već je i stanovništvo od 3.500 duša umorno od gradnje i razgradnje, tražilo pravo na svoju slobodu i nakon 1797. ostvarivši to pravo konačno počeli koristiti mort u gradnji. Na slici desno je trulli s krajnjeg juga.
Na krovovima trullija i danas se održavaju vapnom nacrtani razliciti simboli. Simboli su vezani za različite tradicije, od primitivnih simbola , preko onih magično-paganskog porijekla do prepoznatljivih kršćanskih. Crtani su na krovovima sa svrhom odvraćanja uroka ili kao želja za dobrom srećom i zdravljem onih koju unutar trullija stanuju, dok su oni kršćanski, simbol molitve okrenute prema nebu.
Na vrhu krova trullija nalazi se pinnacolo, ukrasni element koji zatvara stožac, zovu ga i ključem trullija. Isklesani su u kamenu i predstavljaju potpis majstora trullara koji je trulli izgradio, vrlo često za vlastite članove obitelji. 
Alberobello je poput gradića iz bajke, prekrasnog imena, gdje su zbijeni trulli do trullija, pa djeluje posve nevjerojatno da su iza nekih i vrtovi s voćkama. Grad je pod zaštitom UNESCO, a i svaki trulli izvan grada je pod zaštitom, ne smiju se rušiti, ne smiju se mijenjati, smiju se samo popravljati da se sačuvaju za budućnost.
U jednoj od slastičarnica u Alberobellu uživala sam u pralinama od čokolade (one crne naravno), 
punjene različitim kremama, a sve u obliku malih trullija. Mislili smo kupovati te čokoladne trullije kao suvenire, ali poznavajući se, odustali smo od te ideje, već u autu bismo ih načeli i do Rima nikada ne bi stigli.
Moj internet dnevnik
pet - 27.04.2007
Trulli
napisala romantales, 27. travanj 2007 9:38:00 ¤ Permalink ¤
12 komentara
sub - 21.04.2007
Grotte di Castellana
Kad voliš hodati i zavirivati u sakrivene kutke, turistički možda ne najzanimljivije, ali one, koji će ti dati ideju kako se živi u nekom mjestu ili gradu, tada je kiša tvoj najveći neprijatelj. Pod kišobranom ne možeš ništa posebno vidjeti i umjesto da se izgubiš medju stanovnicima dotičnoga grada, postaješ upadljiv upravo po činjenici da hodaš uokolo pod kišom, dok su svi u zatvorenom i ne izlaze ako baš ne moraju.
Vozeći se duž obale, na jednom mjestu poslije Otranta, vidjeli smo ogromnu količinu morske pjene koja se diže u zrak i naravno da smo povučeni znatiželjom morali pogledati o čemu se radi. Vjetar je nemilice puhao, ali barem je kiša stala na kratko vrijeme. Privučena istom scenom, zaustavila se i jedna nizozemska obitelj, čije je troje djece odmah krenulo prema rubu litice, skačući od kamena do kamena, oduševljeni valovima koji su se, duboko dolje, bučno razbijali o stijene. Jedan stariji ribar, koji se cestom vraćao iz lučice gdje mu je vezana barka, zaustavio se i izašao iz auta, uznemiren ponašanjem te djece i činjenicom da su opasno blizu rubu litice. Obratio se meni, koja sam čekala da Talijan poslika sve sto je naumio i počeo me uvjeravati da moramo intervenirati i reći im da se udalje jer je opasno. 
Bila mi je dirljiva ta njegova briga za nepoznatu djecu, ali sam mu rekla da ništa ne mozemo učiniti, jer ta djeca imaju roditelje, kojima izgleda, nimalo ne smeta što im se djeca zabavljaju na litici skliskoj od kiše. Stari ribar je idalje inzistirao da tko će ih spašavati ako padnu u more, razbit će se o litice, on to zna, on živi od mora i na kraju je klimajući glavom sjeo u svoj stari auto i otišao. Pokušala sam na tom mjestu pogledati dalekozorom na pučinu, gdje sam vidjela brod koji plovi prema Otrantskim vratima, ali tih nekoliko minuta skoro mi je izazvalo morsku bolest, toliko se brod dizao i spuštao na valovima.
Kad pada kiša lijepo je u planu imati posjet, recimo, jednoj kraškoj špilji. Grotte di Castellana nalaze se u blizi istoimenog mjesta i predstavljaju neizbježnu metu za one koji posjećuju jug Italije. Radi se o kraškoj špilji ukupne dužine nekih 3 kilometra za čije se postojanje oduvijek znalo, ali tek je 1938. počelo istraživanje iste. U narodnom vjerovanju veliki otvor u krasu, koji je dao naslutiti da se ispod kriju podzemni hodnici, bio je ulaz u mračno i mistično podzemlje, nikako ulaz u jednu lijepu pećinu, ostatak korita podzemne rijeke. U taj otvor stoljećima su bacali otpad, od umrlih životinja do ostataka prerade maslina, tako da je prvi istraživač te pećine do dna sišao preko stoljetne nakupine smeća.
Danas se u tu podzemnu špilju spušta stepenicama, a na površinu vraća liftom. Cijeli obilazak traje skoro dva sata, obilazi se isključivo pješice i kako je pećina samo s jednim otvorom, ulaz je ujedno i izlaz. Čuti na samom početku da ulaziš u pećinu bez izlaza nije mi bilo baš ugodno, počela sam osjećati one tako poznate leptiriće u stomaku, nagovještaje panike, sasvim bespotrebne, koliko i besmislene i skoro sam se okrenula i izašla van. Onda sam vidjela jednu ženu koja je s naporom hodala, kao oni koji su pretrpjeli moždani udar i bilo me sram, toliko, da sam duboko udahnula i krenula u razgledavanje, sve do posljednje Bijele špilje. 
Djevojka koja je vodila našu grupu, izuzetno je lijepo objašnjavala sve vezano uz pećinu, porijeklo naziva pojedinih dvorana, geološke formacije i iskreno, nismo se ni okrenuli, a vrijeme je tako brzo prošlo. Mjestimično je zrak bio vrlo zagušljiv, temperatura od stalnih 17° C i uz prilično veliki postotak vlage, ali uvijek mi je na pameti bila ona žena koja je s naporom hodala čvrsta u namjeri da i ona vidi špilju.
Postojnska jama mi je oduvijek bila mjerilo i predodžba kraške pećine, svojom veličinom (i količinom zraka) je superiorna Castellanskoj, ali ipak imaju nesto zajedničko. Čovjek koji je prvi istrazio Castellansku bio je Franco Anelli, tada direktor Postojnske jame, jer Postojna je od kraja I svjetskog rata do talijanske kapitulacije bila dio Italije. Nakon rata preselio je svoje djelovanje u Castellanu koja je postala centar istraživanja talijanskog krasa i Grotte di Castellana jos uvijek se istražuju.
Unutar same pećine zabranjeno je slikanje i snimanje, a čak i na službenom sajtu nisu postavili fotografije. Takav pristup nije mi posebno simpatičan, razumijem da flashevi mogu smetati u unutrašnjosti špilje, ali nije mi jasna politika da je netko obavezan kupiti CD sa slikama ako želi uspomenu. Uostalom, slike unutrašnjosti na njihovim službenim stranicama trebale bi privući posjetitelje, jer ako vidiš koliko su lijepe te prirodne skulpture, imaš i želju vidjeti ih u živo, dok ovako, možda netko i odustane misleći da ionako ništa posebno neće vidjeti. Ipak, ako nekoga zanima još par slika može pogledati ovdje.
Vozeći se duž obale, na jednom mjestu poslije Otranta, vidjeli smo ogromnu količinu morske pjene koja se diže u zrak i naravno da smo povučeni znatiželjom morali pogledati o čemu se radi. Vjetar je nemilice puhao, ali barem je kiša stala na kratko vrijeme. Privučena istom scenom, zaustavila se i jedna nizozemska obitelj, čije je troje djece odmah krenulo prema rubu litice, skačući od kamena do kamena, oduševljeni valovima koji su se, duboko dolje, bučno razbijali o stijene. Jedan stariji ribar, koji se cestom vraćao iz lučice gdje mu je vezana barka, zaustavio se i izašao iz auta, uznemiren ponašanjem te djece i činjenicom da su opasno blizu rubu litice. Obratio se meni, koja sam čekala da Talijan poslika sve sto je naumio i počeo me uvjeravati da moramo intervenirati i reći im da se udalje jer je opasno. Bila mi je dirljiva ta njegova briga za nepoznatu djecu, ali sam mu rekla da ništa ne mozemo učiniti, jer ta djeca imaju roditelje, kojima izgleda, nimalo ne smeta što im se djeca zabavljaju na litici skliskoj od kiše. Stari ribar je idalje inzistirao da tko će ih spašavati ako padnu u more, razbit će se o litice, on to zna, on živi od mora i na kraju je klimajući glavom sjeo u svoj stari auto i otišao. Pokušala sam na tom mjestu pogledati dalekozorom na pučinu, gdje sam vidjela brod koji plovi prema Otrantskim vratima, ali tih nekoliko minuta skoro mi je izazvalo morsku bolest, toliko se brod dizao i spuštao na valovima.Kad pada kiša lijepo je u planu imati posjet, recimo, jednoj kraškoj špilji. Grotte di Castellana nalaze se u blizi istoimenog mjesta i predstavljaju neizbježnu metu za one koji posjećuju jug Italije. Radi se o kraškoj špilji ukupne dužine nekih 3 kilometra za čije se postojanje oduvijek znalo, ali tek je 1938. počelo istraživanje iste. U narodnom vjerovanju veliki otvor u krasu, koji je dao naslutiti da se ispod kriju podzemni hodnici, bio je ulaz u mračno i mistično podzemlje, nikako ulaz u jednu lijepu pećinu, ostatak korita podzemne rijeke. U taj otvor stoljećima su bacali otpad, od umrlih životinja do ostataka prerade maslina, tako da je prvi istraživač te pećine do dna sišao preko stoljetne nakupine smeća.
Danas se u tu podzemnu špilju spušta stepenicama, a na površinu vraća liftom. Cijeli obilazak traje skoro dva sata, obilazi se isključivo pješice i kako je pećina samo s jednim otvorom, ulaz je ujedno i izlaz. Čuti na samom početku da ulaziš u pećinu bez izlaza nije mi bilo baš ugodno, počela sam osjećati one tako poznate leptiriće u stomaku, nagovještaje panike, sasvim bespotrebne, koliko i besmislene i skoro sam se okrenula i izašla van. Onda sam vidjela jednu ženu koja je s naporom hodala, kao oni koji su pretrpjeli moždani udar i bilo me sram, toliko, da sam duboko udahnula i krenula u razgledavanje, sve do posljednje Bijele špilje.
Djevojka koja je vodila našu grupu, izuzetno je lijepo objašnjavala sve vezano uz pećinu, porijeklo naziva pojedinih dvorana, geološke formacije i iskreno, nismo se ni okrenuli, a vrijeme je tako brzo prošlo. Mjestimično je zrak bio vrlo zagušljiv, temperatura od stalnih 17° C i uz prilično veliki postotak vlage, ali uvijek mi je na pameti bila ona žena koja je s naporom hodala čvrsta u namjeri da i ona vidi špilju.Postojnska jama mi je oduvijek bila mjerilo i predodžba kraške pećine, svojom veličinom (i količinom zraka) je superiorna Castellanskoj, ali ipak imaju nesto zajedničko. Čovjek koji je prvi istrazio Castellansku bio je Franco Anelli, tada direktor Postojnske jame, jer Postojna je od kraja I svjetskog rata do talijanske kapitulacije bila dio Italije. Nakon rata preselio je svoje djelovanje u Castellanu koja je postala centar istraživanja talijanskog krasa i Grotte di Castellana jos uvijek se istražuju.
Unutar same pećine zabranjeno je slikanje i snimanje, a čak i na službenom sajtu nisu postavili fotografije. Takav pristup nije mi posebno simpatičan, razumijem da flashevi mogu smetati u unutrašnjosti špilje, ali nije mi jasna politika da je netko obavezan kupiti CD sa slikama ako želi uspomenu. Uostalom, slike unutrašnjosti na njihovim službenim stranicama trebale bi privući posjetitelje, jer ako vidiš koliko su lijepe te prirodne skulpture, imaš i želju vidjeti ih u živo, dok ovako, možda netko i odustane misleći da ionako ništa posebno neće vidjeti. Ipak, ako nekoga zanima još par slika može pogledati ovdje.
napisala romantales, 21. travanj 2007 21:47:00 ¤ Permalink ¤
9 komentara
sri - 18.04.2007
Bitonto
Kada nemaš ograničenja s vremenom, niti posebnih planova i najobičnije razgledavanje se može pretvoriti u malu avanturu ili posebni doživljaj. Naravno da netko tko turistički ide posjetiti Italiju neće kao destinaciju birati ova mjesta o kojima sada pišem; razumljivo je da će ići u Veneziju, Firenzu ili Rim. Pričom o ovim mjestima koji su van turističkih programa, želim pokazati da se svugdje može pronaći nešto zanimljivo i vrijedno za pogledati i to ne samo u Italiji, već i kod nas u Hrvatskoj.
Zaboravih reći, u gradu Bariju prekrasan je lungo mare, veliki broj zgrada sagrađen je u periodu fašizma, vrlo karakterističnog monumentalnog stila. Na žalost tog dana vjetar je jako puhao, pa šetnja uz lungo mare nije bila ni dugačka niti posebno ugodna, ali smo zato u jednoj slastičarnici uz obalu uživali u savršenom sladoledu.
U blizini Barija, na udaljenosti od nekih 10 kilometara, nalazi se Bitonto, gradić do kojeg smo slučajno navratili prolazeći cestom između nepreglednih maslinika, neki ga čak vide otokom maslina na moru. I stanovnici Bitonta pate od iste boljke kao i stanovnici Barija, jer u dijalektu kazu: "Ce Vetònde tenève u pùrte Bbàre jère mùrte!" ili u prijevodu: "Da Bitonto ima more, Bari bi umro!" Hodajući tako gradom, u potrazi za lokalom gdje bismo popili poslijepodnevni cappuccino, našli smo se i pred katedralom, za koju nismo znali koju ljepotu krije. Kako je bio Sveti tjedan, odnosno tjedan pred Uskrs, gotovo u svim crkvama su služene posljepodnevne liturgije, a trg pred crkvom bio je pun djece koja su čekala najvjerojatnije vjeronauk i mi smo bili jedini odrasli, koji su sa zanimanjem tražili gdje je ulaz. Zapazio nas je jedan čovjek, pokazao nam gdje je ulaz u katedralu i rekao da će nam poslije otvoriti kriptu ako ju želimo posjetiti. Unutar katedrale smo se kratko zadržali, malo nam je neugodno bilo hodati okolo i smetati dok se ljudi unutar crkve mole, zato smo diskretno nastojali pogledati što se moglo i ne smetati previše.
Kada smo izašli vani na trg, onog čovjeka koji nam je ponudio da pogledamo kriptu nigdje nije bilo, malo smo kružili, malo ga pogledom tražili i na kraju odlučili da odemo. Već na odlasku čuli smo ga kako nas doziva, trčeći za nama i ispričava se što je bio zauzet. Odveo nas je do ulaza u kriptu i kako smo nas dvoje bili jedini posjetitelji, cijela kripta nam je bila na raspolaganju. Kapiteli u ovoj kripti dijelom su doneseni sa ostatka nekada obližnjeg Minervinog hrama i sama kripta je slična kriptama u crkvama Barija.
Katedrala Svete Marije sagrađena je tokom 12. stoljeća i uzor za njenu gradnju bila je katedrala Svetog Nikole u Bariju, od koje je naravno manja, ali obje pripadaju romaničkom stilu Apulije. 
Radi potpunog nedostatka dokumenata iz perioda gradnje ove crkve, ne samo da su arheološka otkrića došla kao veliko iznenađenje već su i osvijetlila dio, do tada nepoznate, povijesti ove crkve. U prvim restauratorskim radovima na ovoj crkvi očišćena je i uređena fasada, dok je u sljedećem navratu planirano urediti pod crkve, gdje su se neke od kamenih ploča počele micati pod nogama vjernika. Prvotna namjera je bila podići postojeći pod i učiniti ga stabilnim, ali kada su podigli kamene ploče s poda, naišli su na ostatke hrama koji je prethodio romaničkoj crkvi. Sadašnja struktura na jedinstveni način kopira tu stariju građevinu, čiji su korijeni u paleokršćanskom razdoblju i koja je s dodatkom nosivih stupova korištena tokom cijelog ranog srednjeg vijeka. Kako su se ostaci te građevine dobro sačuvali, vidjelo se da su srednjovjekovni graditelji bili vođeni kriterijem da ju inkorporiraju što je moguće više u novu građevinu, naravno gdje je projekt to dozvoljavao, dok je stari pod završio pod slojem od 3 metra zemlje. Tek je otkopavanje tog sloja zemlje otkrilo mozaik i povijest crkve, sagrađene u skladu s novim tendencijama prisutnima u Apuliji u ranom srednjem vijeku. Luka Bari je u to vrijeme bila polazna luka za križarske vojne i nije čudno što su mornari baš u Bari prenijeli kosti Svetog Nikole iz Myre, nastojeći ga sačuvati pred najezdom Otomana.
Najljepši dio mozaika je grifon, mistična životinja rođena spajanjem lava koji gospodari zemljom i orla koji gospodari nebom, tako da je njegovo simboličko značenje vezano uz dvojnu prirodu Krista, koji je Bog i čovjek. Tijelo lava u srednjovjekovnom promišljanju predstavlja Materiju dok je snaga koja njome vlada, glava orla, Duh. Polazeći od tog tumačenja, grifon je, u srednjem vijeku, simbolizirao kršćansku mudrost i snagu Krista. Preko ostataka mozaika tog prvog hrama danas se može proći jer su nakon završenih radova zaštitili pod staklenim pločama.
Na kraju tog dana ostao mi je vrlo ugodan osjećaj, djelomično radi nepredviđene posjete i djelomično radi ljubaznosti nepoznatog čovjeka.
napisala romantales, 18. travanj 2007 10:13:00 ¤ Permalink ¤
4 komentara
sub - 14.04.2007
Cime di rapa
Prije nego nastavim s opisom mojih dojmova s juga Italije, nekoliko riječi o tradicionalnim jelima Apulije. Već sam pokazala kako izgledaju orecchiette, male "uši" od tijesta, tipična tjestenina za tu zonu. Meni osobno ta tjestenina nije draga, ne radi okusa, vec radi "dugmićastog" oblika; ne znam zašto od uvijek imam problema s dugmadi, kad slučajno taknem dugme imam jednako neugodan osjećaj kao oni kojima se koža ježi od škripanja viljuškom po tanjuru ili sl. Jednaku antipatiju gajim i prema mrkvi rezanoj na kolutiće, bilo čemu "dugmićastog" oblika u tanjuru. Meni to ne predstavlja nikakav problem, režem mrkvu na štapiće i stvar riješena, ali kako s orecchiettama? Tradicionalni recept za tjesteninu s "cime di rapa" traži orecchiette, ali i s nekom drugom tjesteninom jednako su ukusne, jedino što koristim neki od tradicionalnih oblika tjestenina poput "gemelli" (tipično tijesto za Campaniju), ne uobičajene industrijske oblike.
"Cime di rapa" mogle bi se prevesti kao repini vršci i uistinu, radi se o skoro cvijetu jedne vrste repe , latinski naziv je Brassica campestris cymosa. Na talijanskim tržnicama može se naći već od listopada sve do kraja travnja, blago je gorkog okusa, ali daleko manje gorka od one koja spontano raste po vinogradima. Tradicionalna jela Apulije su jela siromašnog juga, bazirana uglavnom na povrću koje su proizvodili na ono malo plodne zemlje u kršu i bogatom okusu maslinovog ulja, vrlo sličnog mirisa i okusa našem ulju (kupila sam par litara kao suvenir). Neka od njihovih jela izgledom i okusom podsjećaju na jela našega juga i naših otoka, gdje su siromašni Boduli od sjevera do juga Jadrana nastojali preživjeti od onog što su sami na škrtom krasu uzgojili. Recimo, na području cijele Apulije rado se jedu focaccie, pogače od dizanog tijesta punjene najčešće dinstanim lukom, a jednako tako se priprema i nasa komiška pogača.
Kad sam već kod focaccie, ako vas ikada put nanese do Barija, obavezno, ali obavezno potražite pekarnicu Montecristo na lokaciji Torre a mare (predgradje Barija). Lokal je apsolutno neugledan, mali prostor za prodaju, iza je pekarnica, ali focaccie su im neopisivo ukusne. Isprobali smo onu tradicionalnu s lukom, s rajčicama, s mozzarellom i piccantnom ricottom, a ona s mozzarellom, rajčicama i šunkom je apsolutno savršena. Na cesti pred tom pekarnicom još niti jednom nismo sami uživali u tim focacciama, redovno smo bili ili u drustvu građevinaca koji su marendali uz čašu pive, službenika koji su nastojali pojesti svoj komad bez da uflekaju kravate i odijela, onih koji su došli po komad kruha, pa usput pojedu i koji komad pizze ... svi smo jeli uživajući u pogledu na more i svi od reda jednako masnih brkova, crvenih od rajčice.
Dok kod nas u priobalju tradicionalno jedu baškote, u Apuliji su to frise ( i njih sam kupila par kilograma kao suvenir), radi se o pecivima kružnog oblika, koji se jednom pečeni sijeku na pola po širini i onda suše u pećnicama. Na taj način se osigurava trajnost tom tipu peciva i tradicionalno se jede s juhama i varivima ili se namoči kratko pod mlazom vode i začinjava svjezim rajčicama koje se iscijede na njih, polije se bogato maslinovim uljem i uljem u kojem se čuvaju suhi ljuti feferoni (peperoncini). Radi se o jelu savršenom u svojoj jednostavnosti i vrlo zasitnom, koliko god vam mozda siromašno djeluje.
No, da se vratim na "cime di rapa". Nema smisla da pišem recept kad kod nas tog povrća nema, ali tek toliko da vidite kako izgledaju:
Artičoke su mi, ipak, najdraže zimsko povrće, volim ih u svim kombinacijama i na sve moguce načine i zato nije neshvatljivo da se nisam mogla prestati čuditi i diviti ovakvim nepreglednim poljima artičoka:
"Cime di rapa" mogle bi se prevesti kao repini vršci i uistinu, radi se o skoro cvijetu jedne vrste repe , latinski naziv je Brassica campestris cymosa. Na talijanskim tržnicama može se naći već od listopada sve do kraja travnja, blago je gorkog okusa, ali daleko manje gorka od one koja spontano raste po vinogradima. Tradicionalna jela Apulije su jela siromašnog juga, bazirana uglavnom na povrću koje su proizvodili na ono malo plodne zemlje u kršu i bogatom okusu maslinovog ulja, vrlo sličnog mirisa i okusa našem ulju (kupila sam par litara kao suvenir). Neka od njihovih jela izgledom i okusom podsjećaju na jela našega juga i naših otoka, gdje su siromašni Boduli od sjevera do juga Jadrana nastojali preživjeti od onog što su sami na škrtom krasu uzgojili. Recimo, na području cijele Apulije rado se jedu focaccie, pogače od dizanog tijesta punjene najčešće dinstanim lukom, a jednako tako se priprema i nasa komiška pogača.
Kad sam već kod focaccie, ako vas ikada put nanese do Barija, obavezno, ali obavezno potražite pekarnicu Montecristo na lokaciji Torre a mare (predgradje Barija). Lokal je apsolutno neugledan, mali prostor za prodaju, iza je pekarnica, ali focaccie su im neopisivo ukusne. Isprobali smo onu tradicionalnu s lukom, s rajčicama, s mozzarellom i piccantnom ricottom, a ona s mozzarellom, rajčicama i šunkom je apsolutno savršena. Na cesti pred tom pekarnicom još niti jednom nismo sami uživali u tim focacciama, redovno smo bili ili u drustvu građevinaca koji su marendali uz čašu pive, službenika koji su nastojali pojesti svoj komad bez da uflekaju kravate i odijela, onih koji su došli po komad kruha, pa usput pojedu i koji komad pizze ... svi smo jeli uživajući u pogledu na more i svi od reda jednako masnih brkova, crvenih od rajčice.
Dok kod nas u priobalju tradicionalno jedu baškote, u Apuliji su to frise ( i njih sam kupila par kilograma kao suvenir), radi se o pecivima kružnog oblika, koji se jednom pečeni sijeku na pola po širini i onda suše u pećnicama. Na taj način se osigurava trajnost tom tipu peciva i tradicionalno se jede s juhama i varivima ili se namoči kratko pod mlazom vode i začinjava svjezim rajčicama koje se iscijede na njih, polije se bogato maslinovim uljem i uljem u kojem se čuvaju suhi ljuti feferoni (peperoncini). Radi se o jelu savršenom u svojoj jednostavnosti i vrlo zasitnom, koliko god vam mozda siromašno djeluje.No, da se vratim na "cime di rapa". Nema smisla da pišem recept kad kod nas tog povrća nema, ali tek toliko da vidite kako izgledaju:
Artičoke su mi, ipak, najdraže zimsko povrće, volim ih u svim kombinacijama i na sve moguce načine i zato nije neshvatljivo da se nisam mogla prestati čuditi i diviti ovakvim nepreglednim poljima artičoka:
napisala romantales, 14. travanj 2007 22:45:00 ¤ Permalink ¤
9 komentara
čet - 12.04.2007
Bari
Nakon Nacionalnog parka Gargano spustili smo se prema jugu. Namjerno nismo išli autoputom već smo odlučili do Barija doći cestom uz more. Već sam rekla da je silazak od Monte Sant'Angela bila živa muka, uska, vijugava cesta, serpentine jedna za drugom i jedva smo dočekali da se dočepamo Manfredonije. Parkirali smo u centru mjesta i otišli na prvi jutarnji cappuccino. U lokalu kojeg smo slučajno odabrali nešto su slavili, pa kad su se svi posluživali i mi smo. Za sve ove godine u Italiji nisam razvila posebnu naklonost prema tzv. cornettima (croissantima) za doručak, a isprobala sam ih i prazne i s marmeladom i s kremom, a tog jutra onaj u Malnfredoniji s čokoladom baš nije bio ništa posebno, ali je zato cappuccino bio za bogove ... kremast, s gustom pjenom, upravo onakav kakav treba biti.
Kad sam već kod cappuccina, nešto mi nije jasno: kako je moguće da u Hrvatskoj unatoč talijanskim caffe mašinama, čak i talijanskoj kavi u nekim lokalima, nigdje ne možeš popiti cappuccino kakav će ti i u zadnjoj rupi od bara poslužiti u Italiji? Sve si mislim da je ipak problem u mlijeku, ne u kavi. Za cappuccino je neophodno svježe mlijeko, ne može se napraviti lijepa pjena od UHT mlijeka i trik je u onoj pari kojom prave tu pjenu, kod nas uvijek nekako ispadne poput pjene od deterdženta za pranje suđa, nikad kremasta, gusta. Kad nakon nekog vremena izbivamo iz Italije prvo što učinimo nakon prelaska granice je ... pogađate, ne? Cappuccino, naravno.
Nismo nikuda žurili, uživali smo prolazeći kroz mjesta uz obalu, čak se i zaustavili da bih ja opet počela skupljati školjke po žalu, a Talijanu sam dala zadaću da uslika ove ružne građevine u izgradnji s pogledom na more.
Jeli da vam je sada lakše što ovakvih rugoba nema samo na našoj obali? Nije ništa lakše? Ni meni.
“Se Parigi teniv 'u meri, iev 'na piccola Beri” stara je izreka koja oslikava ponos, ali i smisao za humor stanovnika Barija, jer kaže "Da Pariz ima more, bio bi mali Bari".
Prije mog prvog puta u Napulj dobro su me isprepadali pričama o kriminalu, krađi torbica, divljoj vožnji na cestama (dobro, to je istina), a ista priča, ako ne još i gora, ponovila se i prije puta u Bari; te kako policija mora pratiti grupe turista u razgledavanje, inače ih pokradu, te kradu i razbijaju aute, mogu te opljačkati u nekoj od ulica starog grada i sve u tom stilu. Može biti da imam ludu početničku srecu, ali meni je u Napulju bilo krasno, u Bariju jos ljepše. Predostrožnosti radi auto je završio na pokrivenom i čuvanom parkingu, dok smo mi pješice obilazili Bari i stari grad. Dan smo počeli cappuccinom (trebam li reći da je bio odličan?) i cornettom (s marmeladom od marelica) u starom gradu, s pogledom na katedralu Sv. Nikole. 
Svaka crkva je posebna na svoj način, a doživljaj unutar crkve je vrlo individualan, netko traži mir i utjehu u molitvi, netko gleda samo umjetnost i povijest, netko uđe jednom godišnje, a netko pak ulazi u svaku crkvu na koju naiđe. Ni sama ne znam u koliko sam vec crkvi ušla do sada, neke su me oduševile arhitekturom, neke freskama, neke vitrajima, neke pamtim po muzici, jednu po mirisu ljiljana, neke po svijesti o vlastitoj malenkosti unutar njihove monumentalnosti ... katedralu Sv. Nikole pamtit ću po prekrasnom osjećaju zajedništva s drugim vjerama koje se unutar nje živi. Moram priznati da sam znala da je Santa Claus zapravo sveti Nikola, bilo mi je poznato porijeklo darivanja vezano uz njegovo ime (iako u mojoj cipeli nikada ništa nije ostavio!), ali nisam znala da je kao svetac toliko štovan i kod ortodoksnih kršćana u Rusiji, Ukrajini, Srbiji, Grčkoj, na Cipru. Radi velikog broja hodočasnika s europskog istoka od 1966. godine u kripti katedrale, s lijeve strane od ulaza smješten je i pravoslavni ikonostas, a unutar kripte služe se i pravoslavne liturgije. Od 1917. godine pa do pada berlinskog zida 1989. bio je mali broj hodočasnika s europskog istoka, danas je taj broj sve veći i dok sam ja palila svijeće za moje pokojne, jedan visoki Rus se molio pred ikonostasom i meni je to bilo prekrasno - zašto bi nas vjera trebala udaljavati, kad je, eto, dovoljan sveti Nikola da nas zbliži?
šetnja uličicama starog Barija bila je prekrasna, uske uličice pune zvukova iz kuhinja, mirisa, rublja koje se suši na prozorima, a u jednoj uličici pred svakim ulazom izložene orecchiette ponuđene na prodaju. Radi se o tjestenini tipičnoj za Apuliju,koja se mijesi od durum brašna i vode i onda se oblikuju ta male "uši" pritiskom prsta.
U ovom periodu jedu se s jednom vrstom povrća koje se zove "cime di rapa", meni se jako dopada ta zelenjava, blago gorkastog okusa.
Nakon obilaska grada krenuli smo na izložbu posvećenu Sv. Nikoli, iz različitih krajeva svijeta sakupili su umjetnička djela koja za temu imaju upravo tog sveca. Za zadnjeg posjeta Italiji i Putin je posjetio tu izložbu , a otvorena je do početka svibnja.
Nastavak slijedi ...
Kad sam već kod cappuccina, nešto mi nije jasno: kako je moguće da u Hrvatskoj unatoč talijanskim caffe mašinama, čak i talijanskoj kavi u nekim lokalima, nigdje ne možeš popiti cappuccino kakav će ti i u zadnjoj rupi od bara poslužiti u Italiji? Sve si mislim da je ipak problem u mlijeku, ne u kavi. Za cappuccino je neophodno svježe mlijeko, ne može se napraviti lijepa pjena od UHT mlijeka i trik je u onoj pari kojom prave tu pjenu, kod nas uvijek nekako ispadne poput pjene od deterdženta za pranje suđa, nikad kremasta, gusta. Kad nakon nekog vremena izbivamo iz Italije prvo što učinimo nakon prelaska granice je ... pogađate, ne? Cappuccino, naravno.
Nismo nikuda žurili, uživali smo prolazeći kroz mjesta uz obalu, čak se i zaustavili da bih ja opet počela skupljati školjke po žalu, a Talijanu sam dala zadaću da uslika ove ružne građevine u izgradnji s pogledom na more.
Jeli da vam je sada lakše što ovakvih rugoba nema samo na našoj obali? Nije ništa lakše? Ni meni.“Se Parigi teniv 'u meri, iev 'na piccola Beri” stara je izreka koja oslikava ponos, ali i smisao za humor stanovnika Barija, jer kaže "Da Pariz ima more, bio bi mali Bari".
Prije mog prvog puta u Napulj dobro su me isprepadali pričama o kriminalu, krađi torbica, divljoj vožnji na cestama (dobro, to je istina), a ista priča, ako ne još i gora, ponovila se i prije puta u Bari; te kako policija mora pratiti grupe turista u razgledavanje, inače ih pokradu, te kradu i razbijaju aute, mogu te opljačkati u nekoj od ulica starog grada i sve u tom stilu. Može biti da imam ludu početničku srecu, ali meni je u Napulju bilo krasno, u Bariju jos ljepše. Predostrožnosti radi auto je završio na pokrivenom i čuvanom parkingu, dok smo mi pješice obilazili Bari i stari grad. Dan smo počeli cappuccinom (trebam li reći da je bio odličan?) i cornettom (s marmeladom od marelica) u starom gradu, s pogledom na katedralu Sv. Nikole. Svaka crkva je posebna na svoj način, a doživljaj unutar crkve je vrlo individualan, netko traži mir i utjehu u molitvi, netko gleda samo umjetnost i povijest, netko uđe jednom godišnje, a netko pak ulazi u svaku crkvu na koju naiđe. Ni sama ne znam u koliko sam vec crkvi ušla do sada, neke su me oduševile arhitekturom, neke freskama, neke vitrajima, neke pamtim po muzici, jednu po mirisu ljiljana, neke po svijesti o vlastitoj malenkosti unutar njihove monumentalnosti ... katedralu Sv. Nikole pamtit ću po prekrasnom osjećaju zajedništva s drugim vjerama koje se unutar nje živi. Moram priznati da sam znala da je Santa Claus zapravo sveti Nikola, bilo mi je poznato porijeklo darivanja vezano uz njegovo ime (iako u mojoj cipeli nikada ništa nije ostavio!), ali nisam znala da je kao svetac toliko štovan i kod ortodoksnih kršćana u Rusiji, Ukrajini, Srbiji, Grčkoj, na Cipru. Radi velikog broja hodočasnika s europskog istoka od 1966. godine u kripti katedrale, s lijeve strane od ulaza smješten je i pravoslavni ikonostas, a unutar kripte služe se i pravoslavne liturgije. Od 1917. godine pa do pada berlinskog zida 1989. bio je mali broj hodočasnika s europskog istoka, danas je taj broj sve veći i dok sam ja palila svijeće za moje pokojne, jedan visoki Rus se molio pred ikonostasom i meni je to bilo prekrasno - zašto bi nas vjera trebala udaljavati, kad je, eto, dovoljan sveti Nikola da nas zbliži? šetnja uličicama starog Barija bila je prekrasna, uske uličice pune zvukova iz kuhinja, mirisa, rublja koje se suši na prozorima, a u jednoj uličici pred svakim ulazom izložene orecchiette ponuđene na prodaju. Radi se o tjestenini tipičnoj za Apuliju,koja se mijesi od durum brašna i vode i onda se oblikuju ta male "uši" pritiskom prsta.
U ovom periodu jedu se s jednom vrstom povrća koje se zove "cime di rapa", meni se jako dopada ta zelenjava, blago gorkastog okusa.Nakon obilaska grada krenuli smo na izložbu posvećenu Sv. Nikoli, iz različitih krajeva svijeta sakupili su umjetnička djela koja za temu imaju upravo tog sveca. Za zadnjeg posjeta Italiji i Putin je posjetio tu izložbu , a otvorena je do početka svibnja.
Nastavak slijedi ...
napisala romantales, 12. travanj 2007 11:03:00 ¤ Permalink ¤
9 komentara
uto - 10.04.2007
Nacionalni park Gargano
Nakon kratkotrajnog izbivanja iz grada, evo me ponovno kod kuće. Ponekad čak mislim, da je najljepši dio putovanja povratak kući; kad se nagledaš novoga i nepoznatoga, sve ono poznato i svakodnevno, dobija novu dimenziju s vrlo pozitivnim predznakom. Iskreno, ovaj put rado bih bila ostala još koji dan van kuće, ali obećali smo njegovima da će biti kod nas za Uskrs i zato smo se vraćali kada su svi tek polazili na put.
Napravili smo kratki đir po talijanskom jugu, konketno regiji koju Talijani zovu Puglia, dok ju mi zovemo latinskim imenom Apulia, ako se ne varam, onoj duž pete talijanske čizme, smještenoj između dvaju mora, Jonskog i Jadranskog. Meni osobno vrlo draga regija, mozda zato što njeni kraški pejzaži prizivaju u sjećanje pejzaž moga otoka, kao i crvena zemlja pod maslinama, a tek masline ... svako stablo izgleda poput skulpture, taman uslikam jedno, kad mi pažnju odvuče drugo i tako bih mogla cijeli dan slikati prekrasna dugovječna stabla.
Boravak u Apuliji smo počeli s Nacionalnim parkom Gargano, koji me iskreno rečeno i nije ne znam koliko oduševio ... teško te moze oduševiti ta šuma kad jednom prođeš kroz Gorski kotar ili prošećeš Plitvicama, ali ti može postaviti mnogo pitanja, od kojih je glavno: "Zašto i mi nismo sposobni unovčiti ono sto imamo?" Unutar parka Gargano nalazi se "La foresta umbra" ili šuma umbra na otprilike 800 m nadmorske visine i na površini od 10.000 hektara (10% područja Gargano, dok je u srednjem vijeku bila na čak 90% teritorija). Nikako ne želim podcjenjivati kad kažem šuma k'o šuma, ali ta šuma je uređena - od mogućnosti za parkiranje na svakih 200 m s uređenim zonama za piknik, do pješačkih staza i zona prilagođenih i za kretanje invalida. Samo za to im treba skinuti kapu, jer zašto i oni koji se ne mogu kretati na svojim nogama, ne bi trebali uživati u šetnji šumom? I dok sam tako uživala u pogledu na posljednje visibabe i prve ciklame, žaleći sto narcisi nisu procvjetali (mora biti spektakularno vidjeti cijelu šumu pod žutim tepihom od narcisa) neminovno sam mislila na naš Gorski kotar. Sada kada promet od sjevera prema jugu ide uglavnom novom cestom, zašto se i po šumama Gorskog kotara ne bi mogle organizirati staze i piknik zone kao u Garganu?
Pored šumske vegetacije najviše su me se dojmile domaće životinje koje su se po toj šumi i nacionalnom parku napasale, od krava, konja i magaraca do koza, ovaca i svinja (što reći, urbanizirala sam se). Svinje su moji favoriti (maleni su se sakrili kad su nas vidjeli), ali i rogate krave koje pasu uz more su bile iznenađenje, dok je jelen u šumi normalna pojava, ne?
Kad smo već bili na području Gargana, između ostalog obišli smo i San Giovanni Rotondo, mjesto gdje je živio i gdje je sahranjen Padre Pio, kojeg idalje zovu tako, iako je proglašen svetim prije koju godinu. Možda je najbolje da ne komentiram previše, jer nisam otišla tamo kao što obično idu ljudi ispunjeni vjerskim osjećajima i željom da se pomole na grobu sveca, reći ću samo da me je ta posjeta potaknula na razmišljanje. Prije te posjete, navratili smo i u Cagnano Varano u čijoj blizini se nalazi pećina u kojoj se prema predaji pojavio arkanđeo Mihael i ostavio na zidu trag svoga krila. Prema predaji tu se zaustavio i sveti Franjo Asiški, ali kad sam vidjela djedicu koji je zadužen za održavanje s naramkom punim šparoga, bilo mi je krivo što i ja ne mogu u berbu i umjesto o krilima otisnutima u stijeni, razvili smo priču o šparogama.
Slijedeća etapa je bila Monte Sant'Angelo ( virtualna posjeta ) gdje se također nalazi jedna pećina nad kojom je sagrađena crkva i gdje se bilježe 4 pojavljivanja arkanđela Mihaela u različitim povjesnim periodima. Bila je Cvjetnica i našli smo se u rijeci turista, koji su se kretali uličicama izmedju štandova punih igračaka (made in China) i lokalnih proizvoda, poput caciocavallo sira.
Spuštanje prema moru od Monte Sant'Angelo je bila živa muka, ako kažem da je spuštanje od Lovćena prema moru šetnja u odnosu na ovo, sve sam rekla.
Mjesta uz more na području Gargana, obilježena su pješčanim plažama, domaći su se uglavnom, kao i kod nas u ovom periodu, bavili pripremama za ljetnu sezonu, a ja sam skupljala školjke, dok je jedan šetajući uz mene u gumenim čizmama nakupio vongola za lijepi ručak. Ja sam se zadovoljila sa školjkama... koji je to deja vu bio, povratak u djetinjstvo, kad te lijepa i neobična školjka može usrećiti i svaka nova koju nadješ u pijesku te tjera u potragu za jos ljepšom i jos većom...
Za kraj ovog mog, nazovi putopisa, par slika prekrasnog drvoreda u mjestu Rodi Garganico, mene je ostavio bez riječi, a vas?
Slike se mogu vidjeti u punoj rezoluciji ako kliknete na njih!
Napravili smo kratki đir po talijanskom jugu, konketno regiji koju Talijani zovu Puglia, dok ju mi zovemo latinskim imenom Apulia, ako se ne varam, onoj duž pete talijanske čizme, smještenoj između dvaju mora, Jonskog i Jadranskog. Meni osobno vrlo draga regija, mozda zato što njeni kraški pejzaži prizivaju u sjećanje pejzaž moga otoka, kao i crvena zemlja pod maslinama, a tek masline ... svako stablo izgleda poput skulpture, taman uslikam jedno, kad mi pažnju odvuče drugo i tako bih mogla cijeli dan slikati prekrasna dugovječna stabla.
Boravak u Apuliji smo počeli s Nacionalnim parkom Gargano, koji me iskreno rečeno i nije ne znam koliko oduševio ... teško te moze oduševiti ta šuma kad jednom prođeš kroz Gorski kotar ili prošećeš Plitvicama, ali ti može postaviti mnogo pitanja, od kojih je glavno: "Zašto i mi nismo sposobni unovčiti ono sto imamo?" Unutar parka Gargano nalazi se "La foresta umbra" ili šuma umbra na otprilike 800 m nadmorske visine i na površini od 10.000 hektara (10% područja Gargano, dok je u srednjem vijeku bila na čak 90% teritorija). Nikako ne želim podcjenjivati kad kažem šuma k'o šuma, ali ta šuma je uređena - od mogućnosti za parkiranje na svakih 200 m s uređenim zonama za piknik, do pješačkih staza i zona prilagođenih i za kretanje invalida. Samo za to im treba skinuti kapu, jer zašto i oni koji se ne mogu kretati na svojim nogama, ne bi trebali uživati u šetnji šumom? I dok sam tako uživala u pogledu na posljednje visibabe i prve ciklame, žaleći sto narcisi nisu procvjetali (mora biti spektakularno vidjeti cijelu šumu pod žutim tepihom od narcisa) neminovno sam mislila na naš Gorski kotar. Sada kada promet od sjevera prema jugu ide uglavnom novom cestom, zašto se i po šumama Gorskog kotara ne bi mogle organizirati staze i piknik zone kao u Garganu?
Pored šumske vegetacije najviše su me se dojmile domaće životinje koje su se po toj šumi i nacionalnom parku napasale, od krava, konja i magaraca do koza, ovaca i svinja (što reći, urbanizirala sam se). Svinje su moji favoriti (maleni su se sakrili kad su nas vidjeli), ali i rogate krave koje pasu uz more su bile iznenađenje, dok je jelen u šumi normalna pojava, ne?
Kad smo već bili na području Gargana, između ostalog obišli smo i San Giovanni Rotondo, mjesto gdje je živio i gdje je sahranjen Padre Pio, kojeg idalje zovu tako, iako je proglašen svetim prije koju godinu. Možda je najbolje da ne komentiram previše, jer nisam otišla tamo kao što obično idu ljudi ispunjeni vjerskim osjećajima i željom da se pomole na grobu sveca, reći ću samo da me je ta posjeta potaknula na razmišljanje. Prije te posjete, navratili smo i u Cagnano Varano u čijoj blizini se nalazi pećina u kojoj se prema predaji pojavio arkanđeo Mihael i ostavio na zidu trag svoga krila. Prema predaji tu se zaustavio i sveti Franjo Asiški, ali kad sam vidjela djedicu koji je zadužen za održavanje s naramkom punim šparoga, bilo mi je krivo što i ja ne mogu u berbu i umjesto o krilima otisnutima u stijeni, razvili smo priču o šparogama.
Slijedeća etapa je bila Monte Sant'Angelo ( virtualna posjeta ) gdje se također nalazi jedna pećina nad kojom je sagrađena crkva i gdje se bilježe 4 pojavljivanja arkanđela Mihaela u različitim povjesnim periodima. Bila je Cvjetnica i našli smo se u rijeci turista, koji su se kretali uličicama izmedju štandova punih igračaka (made in China) i lokalnih proizvoda, poput caciocavallo sira.
Spuštanje prema moru od Monte Sant'Angelo je bila živa muka, ako kažem da je spuštanje od Lovćena prema moru šetnja u odnosu na ovo, sve sam rekla.Mjesta uz more na području Gargana, obilježena su pješčanim plažama, domaći su se uglavnom, kao i kod nas u ovom periodu, bavili pripremama za ljetnu sezonu, a ja sam skupljala školjke, dok je jedan šetajući uz mene u gumenim čizmama nakupio vongola za lijepi ručak. Ja sam se zadovoljila sa školjkama... koji je to deja vu bio, povratak u djetinjstvo, kad te lijepa i neobična školjka može usrećiti i svaka nova koju nadješ u pijesku te tjera u potragu za jos ljepšom i jos većom...
Za kraj ovog mog, nazovi putopisa, par slika prekrasnog drvoreda u mjestu Rodi Garganico, mene je ostavio bez riječi, a vas?
Slike se mogu vidjeti u punoj rezoluciji ako kliknete na njih!
napisala romantales, 10. travanj 2007 16:19:00 ¤ Permalink ¤
5 komentara
