Kada sam u srednjoj skoli morala citati Prousta i nakon toga komentirati njegovu "Potragu za izgubljenim vremenom", obavezno je bilo osvrnuti se na onu epizodu s kolacicima "madeleine". Ta epizoda je vjerojatno svima poznata; okus "madeleine" namocene u caju izaziva kod Prousta osjecaj srece i vraca ga u proslost, vrijeme nepovratno izgubljeno. Mladenacki prepotentno, tada mi se cinilo da gubim vrijeme razglabajuci o caju i kolacicima, danas, kada i ja imam svoje "madeleine", dugujem Proustu ispriku. Za razliku od njegovih, moja "madeleina" je jedna pjesma koja me vraca u djetinjstvo, s prvim taktovima mami ogroman osmijeh na lice, a dok pjevam refren, suze mi same krenu - ne znam zasto, mozda jer me sustize iz mog izgubljenog vremena, a glavnih protagonista vise nema, zive samo u mojim sjecanjima.

Te davne 1970.godine zivjeli smo u Podgori, malom turistickom mjestu na Makarskoj rivijeri. S balkona stana, pogled na more i maslinik s poplocanom stazom kojom se tata navecer vracao s posla, a u blizini hoteli s teresama, na kojima su gosti plesali uz zivu muziku. Rascvjetani oleandri, cvrcanje cvrcaka, sum valova koji se lagano razbijaju uz obalu i povlace za sobom kamencice i pjesma Sergia Endriga "L'arca di Noè".

U veljaci te godine Endrigo je osvojio trece mjesto na festivalu i ta predivna melodija obiljezila je moje zadnje ljeto u Podgori. Tada talijanski nisam znala, tek sam hrvatski bila naucila, ali refren sam redovno pjevala i godinama je za mene ta pjesma bila naslova "Partirà". "L'arca di Noè" je arka puna uspomena, koje poput plime naviru uz prve taktove refrena i ja sam opet trogodisnja curica, koja se cuceci drzi za ogradu balkona, cekajuci da vidi nasmijano ocevo lice kad ju ugleda vracajuci se s posla, onih blagih i toplih noci ispunjenih muzikom s terasa, valovima i cvrcima ... mama, koja me, po ne znam koji put, zove da udjem, jer je kasno i tko zna kada ce tata doci, sve dok joj ne dosadi zazivati me i na rukama me unese, dok ja bacam posljednji pogled prema stazi, grleci ju oko vrata i udisuci njen miris, brade naslonjene na njeno rame.

1972. godine San Remo smo gledali u Sisku, mom rodnom gradu i od prve me osvojila pjesma "Jesahel", grupe Delirium. Uz tu pjesmu "progresivnog rocka" nemam nekih posebnih uspomena, jednostavno ju volim, obozavam ovu snimku, pratece vokale obucene poput djece cvijeca s majicama na kojima pise "peace", batik kosuljama, vezenim bluzama, sesirima .. tako mi je zao sto snimka nije u boji. Redovno i ja pjevam, pljescem rukama i plesem, kao sto sam plesala i davne 1972.

Ovaj visoki i zgodni pjevac Ivano Fossati nastavio je kasnije uspjesnu solo karijeru pisuci pjesme i za druge, a meni je bilo drago procitati da je gajio bezgranicno divljenje prema Endrigu.

Sutra pocinje 57. po redu Festival i necu ga gledati, ne zanima me ... vec odavno ... a Prousta nema smisla citati u srednjoj skoli, kad dises punim plucima i s nestrpljenjem gledas u buducnost, kad je nebo granica, a proslost tek ono sto se dogodilo jucer.

... je predivna pjesma Lorette Goggi, ali meni je proljece uistinu "prokleto". Dok se svi vesele cvijecu u cvatu, zelenim livadama i ostalim proljetnim klisejima, ja kisem i kisem i opet kisem, jedva disem zacepljenog nosa koji stalno curi, imam osjecaj da mi je netko brusnim papirom prosao preko bronhija, kao i dojam da mi se grlo steze i da cu se uskoro ugusiti (za sada sam ostala samo na dojmu, ali redovno pomisljam da ipak odem na hitnu, za svaki slucaj). Mrzim proljece!

Vec nekoliko godina, muz i ja sami obiremo masline, svekar je vodio brigu o masliniku dok je mogao, a otkako je lani u proljece prezivio mozdani udar, ostala nam je i briga kako obrezati masline. Nikada to nismo radili i ove godine po prvi put obrezujemo masline, s nadom da necemo upropastiti stabla. Uz put, lani smo bili u Francuskoj, u Marseilleu, kad nam je stigla vijest da je svekar zavrsio u bolnici uslijed mozdanog udara. Mozda ipak ne bih trebala vise u Francusku? Svaki put se nepredvidjeno vracam uslijed losih vijesti.

Na nasem seoskom imanju, koje je van grada nekih 60 km, docekale su nas macke, ova satirana se nije odvajala od mene (ipak ih ja hranim), dok je ovaj prekrasni muzjak, koji izgleda poput minijaturnog lava, cekao svoju priliku za udvaranje.

Uspjela sam pobrati i narance, ove godine, po prvi put sam shvatila, da na imanju imam stablo s prekrasnim i ukusnim narancama. Do sada sam bila ubijedjena da nista ne valjaju i da su kisele. Naime, moj svekar ih je uvijek brao jos prije Bozica, cim su malo promijenile boju i dok su jos bile kisele poput limuna. Kako nije vise u mogucnosti sam otici do imanja, ove godine su, po prvi puta otkako je to stablo posadjeno, narance dozorile i nisam k sebi mogla doci koliko su ukusne! Kako odmah do nas imanje ima i bratic moga muza, odlucila sam ih sve pobrati, jer doticni gospodin ima losu naviku brati u mom dvoristu; tako mi pobere mogranje, articoke, posluzi se sa breskvama i smokvama ... i jos ima obraza pricati kako je "netko" pobrao mogranje, jer "ostala su samo tri", a stablo mogranja sakriveno u uglu imanja i do njega mozes doci samo ako ciljano ides tamo, s njegove zemlje se sigurno ne vidi!

S paprikama sam skoro pri kraju, slijedeci put postavit cu gotovu sliku:

Nakon toga trebala bih napraviti poklon za rodjendan jednoj suprugovoj ujni koju izuzetno cijenim i volim (valjda cu uspjeti nesto napraviti za 10 dana) i zavrsiti sliku "Madona s grozdjem" koja vec godinu dana ceka na svoj petit point dio. Jos uvijek sve radim bez naocala, iako osjecam da ne vidim vise tako dobro, ali s ovim petit pointom sam malo pretjerala. Pocela sam raditi na materijalu koji je ipak previse gustog tkanja za petit i stvarno se mucim, zato sam valjda i izgubila volju za radOvu sliku sam pocela raditi iskljucivo zato sto me bilo strah da mi svekrva, kao poklon, ne "uvali" neku sliku s religioznim motivom. Naime, u vecini talijanskih domova uobicajeno je nad bracni krevet staviti religioznu sliku, pogotovo kod starije generacije. Nad mojim bracnim krevetom, koji je i nakon 10 godina leglo seksa i strasti (eto, sad znate da ne pletem, vezem i heklam iz dosade ili nedostatka horizontalne gimnastike), takvih slika nema niti ce biti. U zadnjih godinu, dvije, svekrva mi je pocela nuditi religiozne slike, od kojih mi se blago receno dize kosa na glavi, tipa Bogorodica napacenog pogleda sa srcem u ruci. Kako mi je dojadilo stalno odbijati, a i vec me pocela gledati poput utjelovljenja antikrista svaki put kad odbijem, odlucila sam sama nesto napraviti, ali slika definitivno ne ide u moju spavacu sobu! U hodniku ima jedno lijepo mjesto za nju, osim toga meni je ovo slika majke s djetetom, stvarno nema uocljive religiozne konotacije. Kako izgleda zavrsena, mozete pogledati ovdje u rubrici "religious designs".

Prosle nedjelje, moj kompjuter mi je, nakon duzeg perioda egzistencijalne krize, pokazao crni ekran s onom crticom koja blinka. Pokusala sam uci u bios, ali nije mi dozvolio, onda ni crtica vise nije blinkala i teska srca shvatila sam da mu treba strucna pomoc. Sada tipkam na zamjenskom laptopu, na kojem pola programa koji su mi trebali nije bilo, izgubila sam nesto vremena dok se nismo sprijateljili i zato nisam niti mogla prije pokazati napredak s paprikama.

Kod blogerice Vesne, koja sretno udata za jednog Talijana, bloga iz Torina ( i cije zapise o zivotu prije dolaska u Italiju moj Talijan rado cita), nasla sam jako dobar i jednostavan recept za kolac s jogurtom.

Mikserom dobro izraditi 4 jaja s 250 gr secera, ribanom koricom jednog limuna, vanilin secerom i truncicom soli. Dodati 90 gr ulja ili rastopljenog maslaca, 200 gr jogurta i na kraju 360 gr brasna u koje ste dodali pola praska za pecivo. Po zelji mozete u dio smjese dodati ribanu cokoladu i pomijesati dvije smjese kao za mramorni kolac ili dodati voce po zelji. Kolac se pece u kalupu za toru, ili obicnom plehu ili u kalupima za muffine. U kalupu za tortu pece se oko 40 minuta na 180° C, ako se peku muffini onda nesto manje, mislim da je 20 minuta cisto dovoljno.

U kolovozu 2005. godine provela sam dva tjedna u Nizozemskoj. U tih 15 dana, jedan dan je bio posebno lijep, dan kada smo prosli preko velike brane, Afsluitdijk, na sjeveru Nizozemske. U svibnju ove godine slavi se 75 godina otkako je ta brana zatvorena.
Dan kada smo posjetili branu bio je namijenjen necem posve drugacijem. Te godine odrzavala se SAIL manifestacija u Amsterdamu; svake pete godine dolaze u Amsterdam najpoznatiji svjetski jedrenjaci i ulaze u kanal prema Amsterdamu otvorenih jedara. Mislila sam da tako nesto nikako ne smijemo propustiti, iako su nam svi govorili da ce duz kanala prema Amsterdamu biti velika guzva. Guzve ne volim, ali jedrenjake sam htjela vidjeti i tu sam dosla na "genijalnu" ideju, da umjesto prema Amsterdamu, krenemo prema pocetku kanala i gradu Ijmuidenu, jer ce tu jedrenjaci iz Sjevernog mora ulaziti u kanal. Na istu tu genijalnu ideju doslo je i pola Nizozemske, vecina ih je od ranih jutarnjih sati rezervirala mjesto duz kanala, neki su i nocili na otvorenom i kada smo vidjeli sav taj silni svijet, koji jos uvijek ceka da negdje parkira, odustali smo i produzili tunelom ispod kanala prema sjeveru zemlje.
Dan je bio izuzetno lijep, suncan, s blagim povjetarcem i mirnim morem, tako da se uz pomoc dalekozora vidjelo daleko na pucinu s obje strane brane. Tko nije vidio tu branu tesko da moze shvatiti moje odusevljenje; dok sam stajala na mjestu gdje su ju konacno zatvorili, pojam Nizozemske dobije sasvim novu dimenziju. Moras postovati narod koji je golim rukama zatvorio put moru i zahvaljujuci tome isusio tlo na polderima.
Otkako su izasle u javnost informacije o stanju klimatskih promjena i efekta staklenika, sa zadnjeg summita u Parizu, ne prestajem razmisljati o Nizozemskoj i velikoj brani, pitam se hoce li izdrzati te nadolazece promjene? Pitam se i koliko su ljudi ozbiljno shvatili upozorenja strucnjaka? Mozemo li mi kao pojedinci ista uciniti da promijenimo tok stvari i put kojim smo krenuli? Po misljenju ovog gospodina rjesenja se moraju naci na nivou vlada, obicni covjek moze malo sto uciniti, osim da ostavi auto u garazi i pocne koristiti javni prijevoz. Ne samo da je on jedan od najpoznatijih strucnjaka na svom podrucju istrazivanja, vec i jako dobro kuha i ugodan je sugovornik, jedan od onih koji i laiku (poput mene) na doticnom podrucju, lijepo objasni situaciju i ucini da ti sve postane kristalno jasno. Po njemu, najgori moguci scenario koji nam se moze dogoditi, je otapanje leda s Grenlanda i juznog pola, jer je to led koji nije vec u vodi, znaci znacajno ce povecati razinu svjetskih mora, a istrazivanja pokazuju da smo tim putem krenuli. Na zadanjem summitu potvrdili su da ce se u skoroj buducnosti razina mora podici za nekih pola metra, pesimisticnija predvidjanja govore i o vecim brojakama. Na ovom linku mozete procitati jos neka od njegovih razmisljanja.

No, da se vratim s par rijeci na SAIL; u Amsterdam smo otisli slijedeceg dana, obisli smo sve brodove pjesice u luci i onda brodom s morske strane. Nevjerojatna konfuzija je bila na moru u luci, ali sve je nekako funkcioniralo, nista nepredvidjeno se nije dogodilo, iako me cudilo kako je to moguce, obzirom na kolicinu Heinekena koja se ispijala na svim tim brodicama, barkama, jahtama i orahovim ljuskama s motorom.

Nedjeljno poslijepodne sam provela crtajuci svinju (sto uopce nije jednostavno s misem, barem sam tako mislila dok nisam pogledala galeriju tudjih uradaka), uz dva filma koja sam vec vidjela i vezene paprike, za koje sam obecala pokazati kako napreduju, pa evo ih:

Jos uvijek bjezim van iz kuce, ali uvijek u drustvu mog Talijana i to zato sto uzivam u njegovom drustvu, ne zato sto ne bih mogla sama izaci. Vrijeme mi ide na ruku, nije jako hladno, ima i prilicno sunca, tako da mi je zadovoljstvo protegnuti noge u setnji gradom.

Nakon poprilicno dugog perioda, ponovno sam izmjerila grad od Vatikana do Colosseuma. Trg ispred Svetog Petra, kao i obicno, bio je pun, jos uvijek je ostala Bozicna dekoracija, jaslice i bor su na trgu i pitam se sto cekaju da vec nisu sve to razmontirali.

Kad nisi turista i ne moras se zuriti da obidjes sve u jednom danu, nadjes se naslonjena na kamenu ogradu mosta gledajuci rijeku koja ti protice pod nogama i nekoliko crnih kormorana koji rasirenih krila hvataju posljednje poslijepodnevne zrake sunca. I mogla bi ostati tako tko zna koliko vremena, da ti sa svih strana ne pocnu nuditi "originalne" kozne torbe i suncane naocale.

Svaki puta ispred Colosseuma meni je jednaki dozivljaj kao da ga vidim prvi put, a ako sam kojim slucajem u tramvaju ili autu, pratim ga pogledom dok mi se ne izgubi iz vidokruga. Kada sam prvi put stala pred Colosseum bila sam u pratnji mog Talijana i njegove dugogodisnje prijateljice koja je izasla s nama da razbije svoju svakodnevnu monotoniju. Najednom, nestao je sav promet i buka, kao da me Scotty "beamao" u proslost i vidjela sam stare Rimljane koji klicu gladijatorima, imperatora koji dolazi sa svojom pratnjom i pozdravlja gomilu, pretorijance ... ja mala s otoka stajala sam pred tom gradjevinom ciji su obrisi poznati cijelom svijetu i vidjela sam ju u njenom punom sjaju, upravo onakvom kakva je bila prije skoro dva tisucljeca, ne onakvom kakva je sada. I dok sam ja tako u mislima odlutala u vrijeme rimskih imperatora, iza mene, njih dvoje su poceli s komentarima:
- Jel' i ti osjecas koliko smrdi ova konjska pisalina?
- Grozno, ne znam zasto inzistiraju s tim konjima i kocijama, ionako samo sve zaseru radi par turista
- Imas pravo, kad padne mrak treba paziti kud gazis, a smrdi...
I najednom scene iz proslosti su nestale i ja poceh osjecati taj smrad o kojem su njih dvoje govorili ... jos im nisam oprostila!
Ovako je Colosseum izgledao oko 17.00 sati u nedjelju:

Jucer poslijepodne isla sam po mineralnu vodu, koju ovdje kupujemo na izvoru Santa Maria Delle Capannelle. Inace, Rim ima nekoliko izvora mineralne vode, Appia, Egeria, Clavdia i na tim izvorima moze se kupiti voda po vrlo pristupacnoj cijeni od prosjecno 0,07 eura po litri. Boce za vodu sami morate donijeti i isto tako sami ih napuniti na slavinama.
Da ne ispadne da sam samo vani bila, prije dva dana sam zapocela s novim vezom. U mom trenutno sivom mentalnom raspolozenju osjecam potrebu za bojama i zato sam posegnula za platnom i predivnim DMC koncima. Prije vise od godine dana zavrsila sam sliku rajcica, napravljenih po shemi iz francuskog zurnala De fil en aiguille i koje ce u paru s upravo zapocetim paprikama krasiti zid moje kuhinje. Za vrijeme boravka u Francuskoj kupila sam i prvi ovogodisnji broj tog zurnala; za one koje vole vez, definitivno jedan od boljih zurnala koji se moze naci na trzistu.