Tako je ugodno biti u toplom dok vani puše hladan vjetar i pada kiša. Blagdanske ručkove smo obavili, nemam namjeru nikuda ići po ovako lošem vremenu, na televiziji filmovi već viđeni ili dosadni i kako bolje provesti vrijeme od onoga s iglom i koncem u ruci?
Konačno sam dovršila srce započeto neposredno pred berbu maslina i kojem sam "u hodu" odredila namjenu i konačni oblik. Bijeli obrub sam prilagodila sa jednog samplera iz časopisa "De fil en aiguille", slova i brojeve sam pronašla u jednom od brojeva časopisa "Ricamare" i sada mi predstoji potraga za odgovarajućom letvicom za okvir, nakon čega će slika krenuti put Nizozemske. Konačnim rezultatom sam zadovoljna, iako žalim što sam radila na leakrilu, sintetičkom platnu tako neugodnom pod rukama, ali obzirom da rad ide u okvir, manje je važno. Na žalost ostao mi je veliki komad tog platna koji mi je dala susjeda u Hrvatskoj i pojma nemam što sa njim.
Ovo je moje prvo iskustvo s radom u dvije boje, pa iako u dvije boje, može se smatrati monokromatskim jer sam poprilično vremena radila samo s bijelim ili samo s crvenim koncem. Kako sam se vezu vratila nakon dugogodišnje pauze, upravo kad mi je zatrebala boja u sivilu svakodnevnice, rad s jednom bojom nije za mene najsretniji izbor. Kod monokromatskog rada nema čari otkrivanja boja i oblika nevidljivih na shemi, vez je identičan onom što se vidi na shemi. Pored toga, prilično je dosadno stalno raditi istom bojom, poput pletenja pravo-krivo bez uzorka. S druge strane, ponekad dođe poput odmora nakon goblena s mnogo boja ili petit pointa.
Na EMS forumu jedna od aktivnijih tema zadnjih dana je ona o ciljevima za 2009. godinu, gdje se tipka o ostvarenom u 2008. i planovima za sljedeću. Obično nikada dugoročno ne planiram što ću raditi, negdje pred kraj jednoga rada počinjem pripremati potrebno za sljedeći, uključujući i odluku o tome što ću raditi. Isto tako, nikada nisam radila SAL (stitch a long - uključivanje u grupu koja istovremeno radi isti vez), pa kada sam vidjela da je započeo SAL francuske dizajnerice Isabelle Haccourt Vautier, "Grand Marquoir", odnosno veliki sampler ili uzornik, pomislila sam da ne bi bilo loše pokušati i s tim iskustvom. Uzornik će se raditi po etapama, kako budu objavljivane sheme, a svakom učesniku je slobodan izbor platna i boje kojom će raditi. Još nisam u potpunosti sigurna hoću li se upustiti u tu avanturu, ali za svaki slučaj pretražujem ponudu materijala i  tražim koji bi najbolje odgovarao uz takav monokromatski rad. Za slučaj da nekoga zanima sudjelovanje, prvu objavljenu shemu može pronaći na stranicama Les éditions de Saxe clickom na sličicu Partie 1 koja otvara .pdf file.
Već prilično dugo vremena želim napraviti jedan sampler koji za temu ima hrast, naše nacionalno stablo i koji sam našla u talijanskom časopisu Ricamare. Ukoliko podijelim rad na etape, mislim da bih ga uz put, pored goblena i pletenja, ove godine mogla i napraviti. Već sam nabavila laneno platno Dublin, krem boje, na kojem bi ovaj sampler, vjerujem, došao do punog izražaja:
Prije par dana, odmah po završetku monokromatskog srca, započela sam s novim goblenom koji će mi, radi veličine (420x600), prilično vremena uzeti. Radi se o Vervacovom dizajnu napravljenom prema slici vojvođanskog autora Petra Meseldžije "Klasična iluzija". Platno na kojem radim je Zweigartova Lugana 25 ct boje slonovače.
Nekoliko dana prije Božića uručen mi je paket s naručenim iglama i još nekim sitnicama iz američke online trgovine 123.stitch. Iako poslan još  19.11. trebalo mu je skoro mjesec dana da stigne, ali to je uobičajeno za takve pošiljke iz USA. No, kako se radilo o sitnicama koje nisu bile hitne, a nevjerojatno povoljne cijene, isplatilo se čekati. Samo za primjer, paket od 6 DMC igala 26 (veličina koja idealno odgovara za veličinu platna na kojem radim) je koštao 0,99 $ nasuprot 0,30 euro koliko plaćam jednu iglu br 24 u lokalnoj trgovini! Za prosječno veliki goblen potrošim barem 4 igle, tako da sam odmah naručila 5 pakovanja DMc igala. Pored običnih igala naručila sam si i Anchorove zlatom presvučene igle, čisto da vidim kako je s njima raditi, a i cijenom su bile povoljne radi rasprodaje, kao i petit verziju John James igala, koje su nešto kraće, pa je manji škart konca kada se dolazi do kraja niti kojom se radi (omogućavaju bolju iskorištenost niti). Olovka za preslikavanje shema na platno (koju sam naručila za precrtavanje treće i posljednje u seriji long-stitch slika s cvjetnim motivima) je dvostruko jeftinija od onih koje se mogu kupiti u trgovinama ovdje, dok su škarice jednostavno smiješne cijene od niti 2,50 euro. Sve je stiglo u besprijekornom stanju, pakirano u ziplock plastičnu vrećicu unutar nepropusne omotnice s kartonskim ojačanjem, iako je na njoj više nego vidljivo upozorenje da se omotnica ne smije presavijati da se ne ošteti sadržaj unutar nje. Na kraju, na popis trgovina s kojima sam imala pozitivno iskustvo i koje mogu preporučiti dodajem i 123.stitch iz Utaha, USA.

... da ti kolač (jelo ili što već) ne zagori!

Tako je pisalo nekada na vezenim zidnjacima, vrlo jednostavnim vezenim zidnim slikama koje su se vješale po seoskim kuhinjama, bolje rečeno pribijale na zid, a o kojima je Olinka lani pisala. Modernija verzija tog teksta trebala bi uključiti na neki način i boravak za kompjuterom ili na internetu, nešto u stilu "manje bloga, veća sloga", "od bloga vremena nema, za ručak se konzerva sprema" i slično tome (nisam baš nadahnuta). Sve u svemu, s manje vremena koje sam gubila na mreži, neki radovi se sigurno primiču svom kraju. Već sam oba rada mogla dovršiti da sasvim nepreviđeno nisam ostala bez konca koji nisam mogla u Hrvatskoj nabaviti.
Vervacovom goblenu nedostaje svega nekoliko uboda iglom i izrada "backstitcha", kojeg bi se moglo prevesti kao pozadinski bod ili kao pisani bod jer se radi o jednostavnom vođenju konca u pozadini osnovnog veza, sa zadaćom uokvirivanja ili naglašavanja pojedinih dijelova veza. U ovom slučaju treba izvesti žice na mandolini.

Ono davno započeto srce bodom križića preko jedne niti tkanja u dvije boje (dmc ultra bijelo B5200 i kardinal crveno 498) je također skoro pri kraju. U toku izrade odlučila sam da će krenuti put Nizozemske kao poklon za jednu bračnu godišnjicu. Datum i imena su već izvezeni, ostaje samo dovršiti okvir koji sam preuzela iz francuskog časopisa "De fil en aiguille".
Za kraj, u ovo predblagdansko vrijeme kada većina od vas popodneva i slobodno vrijeme provodi u pečenju kolača, evo i recepta za najdraže kekse mom ocu. Uz maminu pitu mađaricu, geresteri ili londoneri su bili nezaobilazni blagdanski suhi kolači. Radi meringe smjese koja se lagano mora sušiti i ako se prenaglo suši ružno puca pri rezanju, mnogi zaobilaze ove ukusne, jednostavne, izdašne i jeftine kekse, zamjenjujući ih sličnim kolačima poput "čupave kate".

Prhko tijesto umijesiti od 250 g oštrog brašna (prosijanog s pola praška za pecivo), 150 g maslaca, 70 g šećera, 4 žumanjka (razmućena s prstohvatom soli) i žlicom ruma, a ako imate domaći neprskani limun onda i ribanu koricu dodajte. Tijesto razvaljati na veličinu pleha, onog veličine pećnice i peći nekih 10-15 minuta u zagrijanoj pećnici na 180 stupnjeva. U međuvremenu istući u snijeg 4 bjelanjka sa 150 g šećera i lagano kuhačom umiješati 140 g oraha od koji je jedan dio mljeven, a jedan sitno narezan. Prhko tijesto premazati najbolje marmeladom od marelica i zatim ravnomjerno rasporediti meringe smjesu. Peći nekih 10 minuta na 150 stupnjeva, a zatim smanjiti na 100 i nastaviti sušiti daljnjih pola sata. Meringe smjesa mora biti suha i čvrsta na dodir. Rezati na štanglice koso položenim nožem, ako se smjesa lijepi za nož znači da nije dobro osušena i slobodno vratite u pećnicu na daljnje sušenje.

Pored uobičajenih ključnih riječi vezanih za ručne radove koje slučajne posjetitelje dovode do mog bloga, neke riječi, tek usput spomenute negdje u mojim tekstovima, čine da google i moj blog izbacuje među prve odgovore. Ovaj post je isprika svima onima koji su došli na moj blog u potrezi za receptom za pitu mađaricu koju sam samo ovlaš spomenula u postu prije dvije godine.
Zašto je taj kolač bio poseban mojoj mami već sam objasnila, a s vremenom je postao i meni simbolom blagdana. Iako vrlo jednostavan (i jeftin, što nije nevažno u ova vremena kada nas pozivaju stezati remen), ipak traži nešto više vremena za pripremu. Zadnji put sam taj kolač pekla prije 5 godina, na zadnji Božić koji sam provela s mamom i otada, uz ovaj ili onaj izgovor, izbjegavala sam mađaricu. Dolasci onih koji traže recept upravo za taj kolač učinili su da sam prošle subote ispekla kore i provjerila točne mjere za kremu. Budete li odlučili ispeći mađaricu po ovom receptu, nikakvih problema ne biste trebali imati, radi se o provjerenom receptu koji vam osigurava uspjeh. Sasvim sigurno ima i drugih recepata za pitu mađaricu, drugih omjera i sastojaka, ali kako je ovo recept po kojem je godinama i otkako znam za sebe, pitu mađaricu pekla moja mama, onda njenim imenom želim učiniti da se razlikuje od svih ostalih recepata.

                              Katarinina pita mađarica

Umijesite tijesto od 600 g oštrog brašna prosijanog s jednim praškom za pecivo (13 g), 50 g maslaca, 2 cijela jaja (koja prije dodavanja smjesi razmutite pjenjačom ili viljuškom uz prstohvat soli), 200 g šećera (po mogućnosti sitnijeg) i 200 ml punomasnog kiselog vrhnja. Tijesto lijepo razradite, po mogućnosti u hladnijoj kuhinji, tako da nije potrebno tijesto hladiti, a tijesto treba biti elastično i ne lijepiti se za ruke ili podlogu. Nakon toga ostaje vam tijesto podijeliti na 5 jednakih dijelova i svaku loptu razvaljati što tanje na veličinu dna najvećeg pleha, otprilike 30x40 cm. Pobrašnite pleh (onaj veličine pećnice) okrenut naopačke ili obložite papirom za pečenje kolača i svaku koru pecite u prethodno zagrijanoj pećnici 10-15 minuta na 200° (obična neventilirana električna pećnica). Pazite na koru dok se peče jer ovisno o pećnici vrijeme može varirati za koju minutu, u svakom slučaju kora ne smije posmeđiti, eventualno malo požutjeti na rubovima. Kada se ohlade kore će se ukrutiti poput keksa.

Kremu skuhati na pari od litre mlijeka, 200 g šećera i 110 g glatkog brašna. Neka vas ne zabrinjava ako vam krema djeluje nešto rjeđe od uobičajenih krema, važno je da bude glatka i bez grudica. Ohladite kremu uz stalno miješanje (najbolje potapanjem lonca u sudoper pun hladne vode) i kada se ohladi povežite ju sa smjesom od 200 g dobro izrađenog maslaca i 50 g gorkog kakaa u prahu. Na kraju po želji dodati čašicu ruma (3 cl).
Preostaje vam slijepiti kore kremom. Svaku koru premažite s 3 vrhom pune žlice kreme, dok će vam otprilike dvije ostati za zadnji premaz nakon što je kolač odstojao barem 12 sati, tako da posljednju koru nemojte premazivati. Nije neophodno premazivati do samih rubova. Kolač ostavite na hladnom da se krema stisne i nakon jedno sat vremena pokrijte aluminijskom folijom ili papirom za pečenje kolača i na njega stavite teret u vidu neke teže knjige. Nakon što je odstojao barem 12 sati, oštrim nožem odrežite nepravilne rubove, premažite onom kremom koja vam je ostala kad ste spajali kore i po želji prelijte glazurom od čokolade.