Dok sam se premišljala pisati ili ne o Božiću, već je stigao i zadnji dan u ovoj godini. Pisalo se na raznim stranama o trošenju pred Božić, kupovanju poklona, pečenju kolača i pripremanju tradicionalnih Božićnih jela, ukrašavanju Božićnog drvca, a kod mene skoro, pa ništa od toga. Pretjeranog trošenja nije bilo, od kolača sam ispekla samo jednu jedinu tortu, od tradicionalnih naših jela ništa nisam spremila (niti od tradicionalno talijanskih) lampice i slične svjetlosne dekoracije (radi kojih pomislim da su Griswoldi doselili u moje susjedstvo) nismo kupovali, a čak niti borić nismo okitili. Ovo sada zvuči kao da imam nešto protiv Božića, a nije tako, usitinu nemam ništa protiv blagdana, dapače... samo kada konačno stigne blagdan koji se treba proslaviti u krugu obitelji, postajem bolno svjesna koliko sam sama i koliko mi nedostaju oni kojih više nema osim u mojim sjećanjima i oni koji su predaleko da bih mogla s njima uživati u čari Božića. Scotty bi me trebao "beamati" da uspijem u jednoj večeri obići one koji su mi dragi u Canadi i po Europi, a to nije moguće.

Ne smijem biti nezahvalna, tu je talijanski dio obitelji, ali upravo zato što je Božić blagdan jake tradicije, oni ništa ne znaju o mom dedeku koji je na Badnjak ulazio u kuću i posipao ju kukuruzom i pšenicom, želeći kući puno picekov, racekov, purekov, pajcekov, telekov... Kao kroz maglu sjećam se tog Božića u kući dede i bake u Zagorju, ukrašavanja stola, valjanja u slami pod stolom i zvuka zrna pšenice i kukuruza koji su odskakivali po linoleumskom podu njihove kuće. Sa zadovoljstvom sam pročitala opis Božićnih običaja na blogu Josipa Cugovčana, kraj nije isti, ali običaji su skoro takvi u kući bake i dede bili.
Najveća sličnost naših običaja s talijanskima je izrada jaslica, reprodukcija scene Kristovog rođenja u betlehemskoj štali. Prve jaslice postavljale su se u crkvama, a i danas će se naći u svakoj crkvi (još jedno od mojih Božićnih sjećanja vezano je za skupljanje mahovine i pravljenje jaslica u našoj mjesnoj crkvi kad sam bila dijete), a nakon plemenitaških i bogatijih kuća, tadicija pravljenja jaslica ukorijenila se s vremenom u kućama svih društvenih slojeva. Jučer sam otišla pogledati izložbu pod naslovom "100 jaslica" organiziranu u Sale del Bramante na Piazza del Popolo. Oko 160 predstavljenih jaslica iz različitih krajeva svijeta, razlikovale su se materijalima i načinom izrade, ali misao vodilja bila je jedinstvena. Na žalost, u prostorima izložbe nije bilo dozvoljeno fotografiranje i ne mogu ovdje pokazati kako izgledaju jaslice napravljene od porculana ili keramike, puhanog venecijanskog stakla, stiropora, sapuna, recikliranih cd i dvd, olovaka, pleksiglasa, od keksa, tjestenine, jaslice rađene dječjim rukama u vrtićima i osnovnim školama, jednako lijepe i kreativne poput onih umjetničkih ili izrađenih u radionicama Napulja i Sicilije 1700 i neke ili u regiji Lazio 1800. Na izložbi su bile predstavljene i jaslice napravljene na različitim stranama svijeta, a posebno mi je zadovoljstvo bilo vidjeti jaslice napravljene u Hrvatskoj. Slike nisu nešto što se kvalitete tiče, napravljene su poskrivećki jer je fotografiranje bilo zabranjeno. Inače, u Rimu se može vidjeti stalni postav jaslica u muzeju "Museo tipologico internazionale del presepio - Angelo Stefanucci" koji se nalazi u prosotoru ispod crkve Ss. Quirico i Giulitta, od rujna do lipnja svake srijede i subote.

Što se Božićnih poklona tiče, veseli me da su svi stigli do svog odredišta. Prvi su se javili Francuz i Ruskinja kojima smo poslali različite čokolade s ljutim feferonom, s nadom da im nikada ne ugasne strast i ljubav. Nakon toga mi se javila Engleskinja kojoj sam poslala ručno pleteni džemper i na kraju se javila i Erikina mama kojoj su pokloni za Eriku stigli sa zakašnjenjem jer su poslani upravo u vrijeme općeg štrajka transportera u Italiji. Za Eriku sam s posebnim zadovoljstvom birala odjeću u kojoj će se modirati kad u siječnju krene u vrtić, na torbicu za nju sam slučajno naletjela i oduševila me kornjača kao dekoracija, a svoje stare slikovnice koje sam čuvala preko 30 godina sa zadovoljstvom predajem njoj na uživanje, s nadom da će zavoljeti pisanu riječ poput svoje mame i tete. Najviše žalim što mi je foto-aparat bio u kvaru u vrijeme kada sam slala džemper za Engleskinju, moju vršnjakinju, samohranu mamu 11-godišnjeg dječaka, koja je izgubila mamu par mjeseci prije mene i s kojom sam osjetila bliskost iako su nam vrlo različiti životni putevi. Kompjuter joj je u kvaru, poruku da je paket stigao poslala mi je preko još jedne engleske moderatorice na forumu na kojem smo se upoznale, a meni ostaje nada da će joj biti toplo u tamnozelenom mohair džemperu i da će možda postaviti sliku kad konačno riješi problem s kompjuterom. U budžetu samohrane nezaposlene mame taj popravak sigurno nije na prvom mjestu, iako priznajem da bih jako voljela vidjeti kako joj stoji i jesam li pogodila mjeru.

Za kraj prošetala sam kroz gužvu i centrom jučer, nije mi uspjela slika Japanaca u redu koji čekaju pred ulazom u trgovinu L. Vuittona, htjela sam uslikati najružniji kaput ove sezone u izlogu Miu-Miu s cijenom od 750 euro (časna riječ onaj što je nosio Mao je šik u odnosu na taj), ali me iz trgovine neodobravajući gledao prodavač, (kao da bi mi palo na pamet kopirati tu ružnoću!), na Spagni je bila uobičajena gužva, o Via Condotti da ne govorimo, a Fendi je dekoracijom odlučio nadmašiti konkurenciju...

... kažu u Rimu ili četvrtkom njoki, rekli bismo mi. Znam da je pravilnije nazvati ih valjušcima od krumpirovog tijesta, ali oni su kod moje mame uvijek bili njoki, pa su tako i za mene.
Već duže vrijeme pokušavam pronaći porijeklo te sintagme, pitala sam Rimljane, tražila po internetu, po kuharicama, ali nigdje nisam uspjela pronaći objašnjenje zašto baš  četvrtkom njoki? Zašto ne ponedjeljkom ili srijedom? I unatoč tome što mi nitko nije znao ništa pametno reći o njokima četvrtkom, uporno su mi ponavljali "giovedi gnocchi". Činjenica je da su nekada, a ponegdje još i danas (upravo da bi se održala tradicija), rimske gostionice, pogotovo trattorije u starom dijelu grada, pred ulazom na crnim pločama kredom ispisivali "giovedi gnocchi sabato trippa" ili u prijevodu njoki četvrtkom, subotom tripice (fileki), dok se riba petkom podrazumijeva.

Ne znam koliko je točno, ali jedno tumačenje zašto baš četvrtkom njoki mi se činilo logičnim. Naime, nekada se kruh mijesio jednom tjedno, mnoge kuće nisu ni imale pećnice, već su domaćice kruh nosile na pečenje u pekare, ne pekare gdje se inače kruh kupovao, nego pekare koje su nudile uslugu pečenja, tzv. "forno". Kruh se mijesio i pekao za nekoliko dana, obično za cijeli tjedan i onda bi se, da ne bacaju brašno koje je ostalo na radnoj površini, zgnječilo nekoliko kuhanih krumpira, dodalo još malo brašna i sljedeći dan bi se ručali njoki! Kako se kruh obično (tako barem kažu) mijesio polovinom tjedna, eto zašto su se njoki kuhali četvrtkom. Ne znam koliko istine ima u tom tumačenju, ali je jedino na koje sam naišla.

Bilo kako bilo, u Rimu će vam malo tko znati objasniti zašto njoki četvrtkom, ali ta je fraza toliko ukorijenjena i udomaćena u Rimu, da je ogranak stranke Aleanza nazionale organizirao protestnu manifestaciju upravo pod imenom "Giovedì gnocchi", gdje su prolaznicima, ispred osnovne škole "Giulio Cesare", nudili njoke koje su pripremile mame polaznika te škole, potencirajući na taj način tradiciju koje se ne žele odreći. U studenom je organiziran taj protest protiv odluke da se u rimskim školskim menzama jednom mjesečno organizira dan etničke kuhinje. U rimskim osnovnim školama sve je više malih stranaca koji su odrasli na drugačijoj kulinarskoj tradiciji i ideja je bila da se i malim Talijanima ponude neka od jela koja su malim strancima svakodnevno na tanjuru. Gradska uprava je bila vođena dobrom idejom, ali već na prvom pokušaju je neslavno propala. Pored nogometa, kulinarske teme proizvode najžučnije rasprave u Italiji - sjesti za stol s Talijanima nije samo najobičnije zadovoljavanje elemetarne životne potrebe, to je ujedno i prilika za diskusiju o svemu što se na stolu nalazi, a mali Talijani odrastajući u takvom kulinarskom okruženju od malih nogu postaju eksperti što s čime paše, koji format tjestenine odgovara uz koji umak, koji je "pravi" redoslijed iznošenja jela na stol itd ... i zato nije čudno što je pokušaj s etničkom kuhinjom izazvao negodovanje djece i njihovih roditelja. No, da se vratim na njoke...

Što će biti u mom tanjuru obično ovisi o ponudi na tržnici i onome što imam u hladnjaku, no kad počnem razmišljati što bi se sutra moglo jesti, moj muž poput pravog Talijana najprije pita :"Koji je sutra dan?" Pa ako je kojim slučajem četvrtak, odgovor već pogađate, ne? Njoki, naravno! I godinama smo ponavljali isti scenarij, ja okrećem očima, pitam zašto baš četvrtkom i ne nekim drugim danom, tražeći neko logično objašnjenje, a sve to samo zato da izbjegnem pripremu njoka. Ne zato što ih je komplicirano napraviti, nego zato što vrlo malo volim petljati hranu po rukama, a njoke na talijanski način bi trebalo ukrašavati preko ribeža ili na viljušci ili na drvenoj spravici kojoj je jedina svrha upravo ta, da preko nje prevlače njoke, koji će tako izrezbareni bolje pokupiti umak. Otkako je moj muž prihvatio da jede njoke koji će imati oblik malih jastučića bez posebnih ukrasa, konačno sam se predala i u znak predaje izrekla: "giovedi gnocchi" ili u prijevodu "kad si u Rimu ponašaj se poput RImljana" (si fueris Romae, Romano vivito more; si fueris alibi, vivito sicut ibi). I od tada, jednom mjesečno pravim njoke, koji onda završe u zamrzivaču u iščekivanju četvrtka.
Recept po kojem radim njoke, isključivo za četvrtak molim lijepo, ipak smo u Rimu, nije talijanski (u koji ide samo krumpir, sol i brašno) već moj, hrvatski, u koji ide još pokoji sastojak.

Skuhati krumpir (podjednake veličine) u ljusci  i kad voda provri, kuhati dalje na laganoj vatri, tako da krumpirima ne popuca ljuska. Izvagati 1 kg oguljenog skuhanog krumpira, zgnječiti (najbolje tiještilicom za krumpir), posoliti, u još mlačan dodati 100 gr maslaca, dva jaja i 400 grama oštrog brašna. Umijesiti i praviti valjuške. Njoke kuhati u slanoj vodi, čim isplivaju na površinu kuhani su.

Začiniti umakom po želji, a ako ste u Rimu obavezno posuti ribanim pecorino romano sirom.

Kada je sezona marelica i šljiva od iste smjese radim i knedle, koje nakon kuhanja posipam preprženim mrvicama i šećerom, a moja mama je radeći nešto veće valjuške iste pržila u ulju, dok su posebno ukusni i hrskavi bili u verziji "hruskavaca", kada ih je prije prženja uvaljala u razmućeno jaje i mrvice. Tako pripremljeni mogu se služiti i drugim danima, ne samo četvrtkom ...

Prošlu nedjelju provela sam na rimskom velesajmu, na izložbi obrtništva, stvaralaštva i eno-gastronomske proizvodnje. Na moju nesreću, ne mogu pokazati ništa od svega onoga što sam vidjela u 3 paviljona sajma jer je moj digitalni foto-aparat tek jučer stigao s popravka (još je bio pod dvogodišnjom garancijom, pa je na popravak poslan u Torino). O sajmu takve vrste bez slika nema puno smisla pisati, zato vam samo mogu reći da sam vidjela jako mnogo kreativnih radova, štandove pune originalnih kreacija, vidjela sam kako se radi čipka sa batićima (na jastuku), kako se plete čipka, kako se radi na tkalačkom stanu, kako se rade vitraži, nakit ... Jedino razočaranje je, što se tiče tog tekstilnog dijela izložbe, prisustvo samo jednog proizvođača vune, "Filatura di Crosa", s vrlo oskudnim asortimanom i cijenama koje baš i nisu bile neka ponuda. Izdavačka kuća Aleksandra je ponudila samo žurnale za Božićne kreacije, dok sam se ja nadala da će na njihovom štandu biti i izdanja koja se inače samo poštom mogu naručiti, a za vez se više toga moglo vidjeti na lokalnom sajmu svakog petka u mom kvartu, nego na jedinom štandu koji je nešto za vez nudio.

Eno-gastronomski dio sajma je ispunio i nadmašio moja očekivanja. Takve sajmove obožavam, najviše zato što izlagači, nudeći svoje proizvode na prodaju, pozivaju eventualne klijente na degustaciju. Kušali smo mozzarelle, sireve, pršute i salame, namaze i medove ... skoro sve što su nudili. Kući smo se vratili s prekrasnim medom od agruma, komadom caciocavallo sira , a vrlo uspješni prodavač na štandu kalabrijskih proizvoda, poslao nas je kući sa nduja salamom za mazanje, soppressatom i još jednom pikantnom salamom ... a kad kažem pikantno, mislim na jaaaako pikantno!

Nekoliko slika koje će ipak dočarati dojam  dijela sajma posvećenog ručnim radovima  možete vidjeti ovdje.
 

Prije nekih mjesec dana, na blogu jedne izuzetno vrijedne talijanske vezilje, naišla sam na poziv da se jave osobe iz Rima spremne pomoći jednoj nedavno doseljenoj Francuskinji. Ta Francuskinja, za koju sam kasnije doznala da se zove Isabelle, na francuskom forumu posvećenom ručnim radovima, tražila je sunarodnjakinje u Italiji za povremeno druženje uz ručni rad i čašicu razgovora. I tako sam uz pomoć talijanske blogerice, francuskog foruma i njenog bloga došla do saznanja da je i ona na mailing listi “Stitch 'n bitch” grupe, samo što do sada nije uspjela doći ni na jedan sastanak. Nedavno, ne toliko loše, koliko razočaravajuće iskustvo, učinilo je da se premišljam da li da joj se javim ili ne.

Već sam u nekoliko navrata rekla da su moja iskustva s prijateljstvima na mreži više nego pozitivna. Zahvaljujući forumima i blogu, upoznala sam krasne kreativne osobe iz različitih dijelova svijeta, nešto što prije nekoliko godina nikako ne bi bilo moguće. Među tim mojim internet poznanstvima, uglavnom je zajednička poveznica neki od vidova ručnog rada. Ponekad se, većinom na forumima, “vruće” teme nastoje izbjeći, jer svi smo odrasli i svjesni da dolazimo iz različitih sredina s različitim životnim iskustvima, (pogotovo) različitim političkim stavovima, ali i vjerom da je mnogo više onoga što nas zbližava od onog što nas dijeli. Ponekad mi se čini da se na taj način uljuljkujemo u neku nerealnu, idealističku sliku svijeta gdje nema konflikta i svađa, ali opet, nije li nam sukoba više nego dovoljno u stvarnom svijetu? Upravo radi toga, stvorila sam si potpuno pogrešan stav da su kreativni “po defaultu” dobri ljudi. No, u svoju obranu mogu reći da nije teško stvoriti takav stav kada se stvaraju internacionalne grupe onih koji vezu ili pletu u humanitarne svrhe, organiziraju prodajne izložbe za neki plemeniti cilj i sl.

Prošli mjesec sam doživjela svojevrsno buđenje iz tog idealnog svijeta. Kreativni su “po defaultu” isti kao i ostatak populacije, nisu ništa bolji (ali niti išta gori). Američka blogerica za koju to nikada ne bih očekivala ( i kojoj sam i suvenir majice kupovala po narudžbi), niti sam sumnjala da ju tako nešto zanima, počela je iz hobbyja snajperom napucavati srne po svojoj lokalnoj američkoj šumi (nakon završenog tečaja i pripreme) - aktivnost koju nikako ne odobravam, čak niti ako planira ubijenu životinju pokloniti za hranu potrebitima. Zgrožena slikama njenog okruglog, nasmijanog lica dok u rukama drži glavu ubijene srne okrenute prema kameri, posumnjala sam u realnu dobrotu tog virtualnog svijeta i sliku koju sam stvorila o nekim osobama koje u živo ne poznajem. Opet, radi jedne trule jabuke ne treba cijelu košaru prevrnuti i zato sam se javila Francuskinji koja traži prijatelje.

Naš prvi susret neslavno je propao, ja sam nepredviđeno kasnila 20 minuta, zahvaljujući štrajku rimskih taksista radi kojih su blokirali promet u centru grada i uzalud sam pješice žurila od Piazze Venezia do Largo di Torre Argentina po vjetru i kiši. Nakon što je prošlo akademskih 15 minuta mislila je da neću doći i sasvim sigurno smo se mimoišle. Srećom, nije mi uzela za zlo što me je uzaludno čekala po kiši i dogovorile smo novi susret, ovaj puta uspješan, u blizini Piazze Navona, a da se iskupim za prošli put, kupila sam joj novi broj žurnala vrlo popularnog u Francuskoj.

Isabelle je prije tri mjeseca doselila u grad, kada je njen suprug počeo raditi u francuskom veleposlanstvu. Ona predaje francuski u okviru njihove kulturne misije i najvjerojatnije će i mene podučavati; mislim da je konačno došlo vrijeme da ostvarim taj davni san o učenju francuskog. Provela sam dva vrlo ugodna sata u razgovoru s njom, malo priče o svakodnevnom životu i prilagodbi na Rim, malo o ručnim radovima i pletenju, malo o Francuskoj i Parizu, kao i Hrvatskoj i Dubrovniku, koji je posjetila prije godinu dana, pričale smo čak i o lovu ... za svaki slučaj pitala sam da se možda ne bavi i time. Isabelle je vrlo jednostavna i draga osoba s dobrim smislom za humor, a njene prekrasne radove možete vidjeti u njenom blog albumu. Uglavnom, odmah nakon praznika vodim ju u obilazak po rimskim trgovinama da joj pokažem gdje će nabaviti platno za vez i vunu za pletenje. Za početak, obzirom da obje gajimo ljubav prema tamnoj čokoladi, odvela sam ju do trgovine “Leonidas” belgijskih pralina. Svaki put kad sama odem do centra, za utjehu i poklon mužu kupujem čokoladu, uglavnom mu kupujem Lindt praline, ali ni Leonidasu nema zamjerke, uvijek rado obnavlja sjećanja na put po Nizozemskoj gdje smo ih prvi put kušali.

Za kraj, da parafraziram Bogarta: ”Isabelle, I think this is the beginning of a beautiful friendship.”

Kada sam, nakon nekoliko godina sudjelovanja na različitim međunarodnim forumima posvećenima ručnim radovima, odlučila i ja pokrenuti vlastiti blog, nadala sam se upoznati žene s naših prostora koje se bave istim ili sličnim radovima. Stvarnost je nadmašila moja očekivanja i upoznala sam uistinu prekrasne osobe. Jedna od onih koje redovno navraćaju na moj blog je Ljilja iz Sonte, izuzetno vrijedna žena i jednako toliko i skromna. Kada opisuje svoje aktivnosti, ispada da je najnormalnije okupiti grupu žena, pokrenuti sekciju ručnog rada unutar udruge "Šokadija", prenijeti na njih naučeno na tečaju Matice iseljenika na Braču ovoga ljeta i ne samo baviti se ručnim radom, već i održavati tradiciju izrade narodnih nošnji.

Čak i letimični pogled po stranim blogovima, dovoljan je da bi se vidjelo s koliko ponosa i zadovljstva učinjenim, te žene pokazuju svojim prijateljicama kao i nepoznatim, slučajnim posjetiteljima, svoje radove. Neki od tih radova su savršeni u svojoj izradi, izboru materijala, okvira ili su pak originalni u svojoj namjeni, dok su drugi možda početnički radovi, koje onda iskusnije i vještije pohvaljuju, sa željom da ohrabre početice i potaknu ih na daljnje usavršavanje tehnike.

Bilo kako bilo, blogovi na kojima se pokazuju dovršeni vezovi, pletivo ili heklani radovi, uz pokoju životnu priču i objavljeni recept, su poput zbirki uzoraka, recepata i isječaka koje su i naše mame i bake sakupljale po različitim tvrdo ukoričenim bilježnicama. Namjena je ista, samo se medij promijenio; danas uz pomoć moderne tehnologije, nekadašnje "svaštare" postaju zbirke dostupne mnogo široj publici, pa i ljubav prema ručnom radu možemo pokazati pred mnogo većom publikom od nekoliko oduševljenih (ili manje zainteresiranih) susjeda.
Nakon što je u Metrou objavljen kratki osvrt na ovaj blog, javilo mi se i nekoliko dragih žena koje se bave ručnim radovima, ali na žalost nemaju svoje blogove. Uporno ih nagovaram da svoje radove pokažu, ali kod nas je izgleda još uvijek prisutan mentalitet da ionako ne rade ništa posebno, "eto, malo heklaju ili pletu, malo vezu, kao i toliko drugih žena, ništa posebno" ... a, ja bih tako voljela da shvate kako je svaki njihov rad unikat, jedinstven i ništa manje vrijedan od svih onih koji se mogu vidjeti na mreži i s kojima se strankinje (zasluženo) žele pohvaliti. Moja želja je dati poticaj svima koje naiđu na ovaj blog da se ohrabre i pokažu svoje radove. Među njima ima sigurno mnogo onih koje će znati ispričati nešto o radovima svojih mama i baka, pokazati kako se priprema neko staro i već zaboravljeno jelo (ili, zašto ne, neko novo i neuobičajeno)  pokazati proces rada  veza ili bilo kojeg drugog ručnog rada. Zar je moguće da sam ja jedina kojoj je zanimljivo gledati kako na praznom platnu nastaje slika, kako od heklanih komadića nastaje pokrivač ili stolnjak, kako od klupka vune raste pletivo, novi džemper za nju ili nekoga od obitelji? Da ne govorim o tehnikama kojima se ne bavim, poput paške čipke, lepoglavske čipke, necanja, zlatoveza, bijelog veza (šlinge) ili tkanja.

Upravo radi toga, sa izuzetnim zadovoljstvom predstavljam ovdje radove Ljilje i njene grupe Šokica, sa prodajne izložbe u okviru manifestacije "Šokačko veče". Kako mi je Ljilja opisala, na toj tradicionalnoj večeri ugošćuju folklorne grupe i udruge iz Hrvatske i Vojvodine. Ove godine njihovi gosti su bili "Šokačka grana" iz Osijeka, pjevački zbor iz Slavonskog Broda, folkloraši iz Vrbanje, folklorna grupa Šokaca  iz Bačkog Brega i iz Bačkog Monoštora, te Udruga "Baća" iz Subotice koja je, ne tako davno, započela s radom u očuvanju tradicije vojvođanskih Hrvata. U okviru te "Šokačke večeri" pored prodajne izložbe ručnih radova, bila je i izložba slika, a pjesmu i ples je pratilo i druženje uz lokalne specijalitete sve do ranih jutarnjih sati. Ljilja i njene kreativne prijateljice iz udruge pripremaju još jednu prodajnu izložbu, čiji je prihod namijenjen djeci s posebnim potrebama.

Za kraj, izuzetno počašćena što se upravo na ovom blogu predstavljaju radovi kreativnih Šokica, pozivam kreativne koje navrate do ovog mog kutka na mreži, da izađu iz anonimnosti i pokažu svoje radove. Zatrebate li bilo kakvu pomoć slobodno se javite!

Igrom slučaja, upravo  na dan objavljivanja ovog posta, u Milanu se slavi dan sveca zaštitnika, Sv. Ambrozija ili u talijanskoj verziji Sant'Ambrogia.
Bazilika građena po njegovoj želji, u periodu od 379 - 386 g., na prostoru gdje su bili sahranjeni kršćanski mučenici nakon rimskih progona, prvotno nazvana "Basilica martyrium" i gdje je želio sakupiti sve relikvije mučenika, nakon njegove smrti postala je mjestom i njegove sahrane, te promijenila ime u Baziliku Svetog Ambrozija. Definitivan vanjski izgled bazilika je dobila 1099. godine u skladu s arhitekturom lombardsko-romaničkog stila, s ciglenom fasadom i dva zvonika koja su najpoznatiji primjerci u Italiji karolinškog Westwerk stila.  Royce Hall UCLA (Sveučilišta Californija u Los Angelesu) moderna je replika fasade te bazilike.

Virtualna šetnja bazilikom

Unutar bazilike, oltar izrađen u zlatu, srebru, pozlati i dragom kamenju majstorsko je djelo karolinških zlatara, a pod njim u kripti nalaze se posmrtni ostaci biskupa i sveca Ambrozija i dvojice mučenika Gervasia i Protasia. Vjerovanje govori da su tijela svetih mučenika identificirana među svim ostalim pokopanima, upravo radi čuda koja su se dešavala nad njihovim grobovima.

Iz vremena Ambrozija, ostao je Stiliconeov sarkofag, kojeg su tako imenovali u 18.st. Vjeruje se da je trebao sadržavati posmrtne ostatke Stiliconea, generala u službi imperatora Onorija, umrlog 408 godine i njegove žene Serene, imperatorove kćeri. Uz baziliku vezana su i neka vjerovanja koja nemaju  veze s katoličkom dogmom. Na trgu, s lijeve strane u odnosu na baziliku, nalazi se jedan stup, općepoznat pod imenom "đavolji stup". Radi se o stupu podignutom u rimskom periodu i na kojem su dvije rupe, koje po legendi predstavljaju dokaz borbe sveca (Ambrozija) s demonom. Nastojeći probosti rogovima sveca, zabio se u stup i kada se nakon dugo vremena uspio osloboditi, u strahu je pobjegao. Narodno vjerovanje govori da te rupe smrde po sumporu i prislanjanjem uha na stup čuju se zvuci pakla.

 U unutrašnjosti bazilike na granitnom stupu iz antičko-rimskog perioda nalazi se Mojsijeva zmija, pobjegla pred ikonoklastičkim bijesom kralja Ezekija. Radi se o brončanoj skulpturi, poklonu imperatora Basilija II 1007.godine. Zmiji se upućuju molitve da bi se oslobodili određenih boljki i vjeruje se da će kraj svijeta biti najavljen njenim silaskom sa stupa na kojem se trenutačno nalazi.  
Ispred bazilike, od 1866.godine održava se "sajam buha" u prvu nedjelju nakon 7.prosinca, a 2006. su ga privremeno premjestili uslijed radova na tom području i izgradnje podzemnih garaža u blizini bazilike. Upravo u ovom periodu započinje i Božićni sajam u Milanu što me dovodi do teme kupovine u Milanu.
Milano je talijanski i svjetski centar mode, neizbježna meta za sve one koji vole robu s markom, potpisom, brand, griffe ... Glavna ulica za takvu vrstu zabave je Via Montenapoleone i bez obzira što se ne znam zabavljati na taj način, morala sam barem proći tom ulicom, upoznati to mjesto tihe patnje za sve shoppingholičarke i modne ovisnice cijeloga svijeta. Nisam bila posebno impresionirana izlozima, ne može me impesionirati nešto do čega ne držim, ali svejedno mi je drago da sam prošetala svoje stare traperice tom ulicom. Brojne Japanke uzdisale su pred trgovinom Louis Vuittona, ulazile, izlazile, pa mijenjale mišljenje i opet ulazile,dok smo moj muž i ja pred izlogom čekali da vidimo što ih je toliko oduševilo.

Upravo ovaj vikend odgledala sam zadnju emisiju Reporta, emisija istraživačkog novinarstva koja uredno bilježi skandale od kojih bi bilo koja vlada na sjeveru Europe, ne pala, već tresnula uz potres, dok ovdje prolazi skoro neopaženo. Uglavnom, emisiju su posvetili upravo robi s potpisom i pokazali kako se izrađuju vrlo skupe Prada, Gucci, D&G torbice u radionicama koje vode Kinezi u okolici Firenze. Velike modne kuće daju posao firmama koje radi uštede daju posao manjim firmama u kojima uglavnom rade Kinezi. Nije problem u tome što posao rade Kinezi, da bi prošli finalnu kontrolu moraju dobro napraviti posao, problem je što ta torbica košta svega 20-tak euro, a prodaje se za 400-500, samo zato što nosi neko ime!

U Milanu su 25. travnja održane demonstracije, protiv čega više se ne sjećam, ali postalo je naporno probijati se kroz gomilu ljudi, uglavnom mladež koja još uvijek vjeruje u neke ideale. Zgodno je bilo piti popodnevni cappuccino gledati tu povorku mladih, njihove parole, zastave duginih boja i majice crvene boje sa Cheovim likom ... bilo je zgodno dok nam nije stigao račun od 27 euro za 2 cappuccina i dva komada millefoglie.
U Milanu svakako vrijedi pojesti koji rižoto i dok rižoto na milanski način postoji, špageti na milanski način kao recept ne postoji! Ono što kod nas zovu špagetima na milanski, umak od rajčice sa špekom narezanim na kockice, nema veze s Milanom, već je inačica recepta all'amatriciana. Dakle, rižoto ... izuzetno dobar rižoto na veliki broj načina može se pojesti u neuglednom lokalu koji e zove "L'isola fiorita". Lokal je uređen, ako se uređenjem to može nazvati, u nekakvom retro stilu, više poput depozita za staru kramu (nema u meni kolekcionarske strasti, sve je to za mene stara krama), ali rižoto znaju skuhati. Obično se rižoto kod njih čeka uz hladne nareske i grilano povrće, nekoliko bruschetta (otkako su došle u modu nema mjesta u Italiji gdje ti ih neće uvaliti kao predjelo!), a da sam znala koliko im je dobar rižoto, ništa od toga prije ne bih ni taknula. Rižoto s plodovima mora potukao je mog dotadašnjeg favorita iz jednog lokala u luci Genova, onaj sa špekom i maslinama i radičem je bio vrlo ukusan, s gljivama također, onaj s gorgonzolom ravan erotskom užitku, nešto manje me oduševio rižoto s vinom Barolo, a njoki s ljutom kalabrijskom salamom su bili otkriće, ali to preporučam samo onima koji vole ljuto. Jučer dok sam pregledavala slike i smišljala što sve napisati o Milanu, uhvatila me želja za rižom i napravila sam brzinski rižoto s porilukom i tikvicama, htjela sam i uslikati, ali foto-aparat mi je na popravku. Dečki koji rade u lokalu imaju i pomalo uvrnuti smisao za humor jer vas na meniju dočekuju sljedećim riječima:
Prije nego naručite molimo da pročitate sljedeća pravila. Vulgarni bi rekli da si zaštitimo guzice. Neeee! Mi velimo radi preciznosti:
1. ako kojim slučajem ambijent nije na vašem nivou posjetitelja visokog društva, molimo vas krenite prema izlazu, u tom slučaju mi smo na dobitku, a vi sigurno niste na gubitku.
2. L'isola je gostionica, nije ni restoran niti self-servis! Dakle, žuri li vam se ne dolazite k nama. Poznati smo u cijelom gradu po sporosti. Mi smo spori, ali uvijek dolazimo na vrijeme!
3. Ako ste osobe određenog "nivoa" i ne želite se družiti s nama, jadnom radničkom klasom, bez problema ćemo vam dati adrese najbližeg lokala iz Michelinovog vodiča
4. Nemate li kojim slučajem novaca, barem budite toliko ljubazni da ne naručujete najskuplje iz menija
5. Ako ste naručili, a jelo ne stiže nakon nekog razumnog vremena čekanja, opomenite nas ... nastojat ćemo ubrzati poslugu. Ako pak poželite ubiti konobara radi toga, molimo vas da ne koristite vatreno oružje, nije lijepo smetati drugima!
6. Ako baš popi×××te, na 100 m od nas ima lokal, na 150 još jedan, kao i na 200 i 250 m od nas, a nakon 300 m ... nema ni žive duše.

Uži centar Milana podsjeća me na Zagreb s parkovima, ulicama i fasadama zgrada koje odaju srednjoeuropski ugođaj, tako dalek kaosu i buci Rima. Uobičajene turističke mete u Italiji su gradovi kulture i povijesti, poput Venezije, Firenze ili Rima, ali nije da Milano nema što za ponuditi.
Kada sam proljetos posjetila Milano na par dana, prvi puta sam bila u prilici na miru prošetati gradom. Svi moji prijašnji posjeti vezani za posao, bili su letimični i previše kratki za bilo kakvo razgledavanje.

Najviše sam se veselila posjeti Leonardovoj "Tajnoj večeri", za koju je moj Talijan unaprijed govorio da moramo odmah rezervirati termin posjete. Ono što nije znao, je da treba rezervirati po mjesec dana unaprijed! I dok su oduševljeni Amerikanci i Japanci nasmijanih lica izlazili nakon razgledavanja te najpoznatije Leonardove freske (pogotovo nakon globalnog uspjeha Brownovog romana), ja sam se razočarano vukla od blagajne na ulazu u totalnoj nevjerici da tu fresku ipak neću vidjeti uživo, barem ne tog dana.

Već sam u nekoliko navrata rekla koliko volim obilaziti muzeje. U Milanu, dva su muzeja koja svakako vrijedi posjetiti, Pinacoteca Ambrosiana i Pinacoteca Brera.

Pinacotecu Ambrosianu je osnovao kardinal Federico Boromeo 1607. godine i koju je 1609. otvorio za javnost kao biblioteku, među prvim javnim bibliotekama na svijetu. Zahvaljujući njegovoj donaciji zbirke slika 1618. godine otvorena je i Pinacoteca, tokom stoljeća obogaćivana novim donacijama, danas raspoređenima u 23 sale. Moje poznavanje umjetnosti je čisto amatersko, nečega se sjećam iz škole, nečega iz bezbrojnih dokumentaraca koje sam odgledala, ali kada se nađem ispred slike koju sam prije samo u enciklopedijama gledala, ostanem nekako bez riječi, u nevjerici, kao da se sama sebi čudim što u živo gledam tu sliku, a opet sve mi tako poznato djeluje, prepoznajem ih poput starih poznanika koje nisam dugo vremena vidjela, pa se pitam:" Je ili nije to ta slika?" Taj prekrasni osjećaj prepoznavanja starih prijatelja doživjela sam pred Leonardovim portretom mladog muzičara, velikim kartonom pripreme za fresku Atenske škole Raffaella, pred Caravaggiovom košarom s voćem, dok su me radovi Brueghela podsjetili na prekrasno provedeni dan u Kraljevskom muzeju u Amsterdamu. Ponekad ostanem i zbunjena kao pred ovom slikom Luini Bernardina, za koju bih ruku u vatru dala da sam ju već vidjela, ali kao Leonardovo djelo! Onda uz pomoć kustosa saznam o njegovim imitacijama i slikama po Leonardovim predlošcima, pa mi nekako bude lakše, nije riječ o mentalnom kuršlusu uslijed viška vizualnih podražaja! Za one koji znaju talijanski ili engleski, a umjetnost ih zanima, svakako preporučam prekrasno uređene internet stranice Ambrosiane i opciju virtualne šetnje.
Za vrijeme mog posjeta Milanu u prostorima Ambrosiane bio je i postav izložbe Ortodokosna tradicija Bugarske - ikone i rukopisi od 14.-19. st.

Pinacoteca Brera je drugi muzej Milana koji sam sa zadovoljstvom obilazila nekoliko sati. Palača Brera koja je sagrađena na mjestu gdje je nekada bio samostan, a kasnije i jezuitska škola, postaje muzejom na inicijativu carice Marije Tereze 1776. god. kao didaktička kolekcija za obližnju umjetničku akademiju, dok je po Napoleonovoj želji ( u vrijeme kad je Milano postao glavni grad Kraljevine Italije) Brera trebala "ugostiti" umjetnička djela iz krajeva koje su francuske snage pod njim osvajale. Šetnja kroz tridesetak sala ovog muzeja daje priliku pogledati umjetnička djela od 12. stoljeća sve do moderne umjetnosti i susret s mnogo nepoznatih imena, ali isto tako poznatima kao npr. Luini, Mantegna, Bellini, Tintoretto, Raffaello, Caravaggio, Canaletto, Hayez (njegov "Poljubac" upravo se tamo nalazi).

Milano je i grad u kojem vrijedi posjetiti crkve, ali teško je nadmašiti doživljaj i oduševljenje nakon posjete milanskom Duomu, simbolu grada, smještenom u samom centru, građenom tokom 6 stoljeća. Gradnja je započela 1386. godine na mjestu gdje su bile bazilike S.Tecla i S.Maria Maggiore, ostaci kojih se i danas mogu vidjeti ispod katedrale. 52 stupa dijele unutrašnjost katedrale na 5 brodova, dok neposredno u blizini ulaza mjedena traka na prekrasnom mramornom podu, meridiana, točno u podne s otvora na visini od 24 metra prima zrake sunca i reflektira ih u unutrašnjost.

Na fasadi Duoma smješteno je 3400 skulptura, a i odvodi kišnice (gargoyle eng. Ili franc. gargouille ) su također skulpture, sve jedan ljepši i zanimljiviji od drugoga. Ljepotu te fasade nije lako riječima opisati, radi se o muzeju na otvorenom, veličanstvenom umjetničkom djelu u formi katedrale s jedinstvenom opcijom obilaska i razgledavanja šetnjom po krovu. Ni sama ne znam koliko bih vremena gore ostala da se sunce nije visoko dignulo na nebo i da nisu počele pristizati sve brojnije grupe turista. Neutrino je prije nekih godinu dana također pisao o posjeti milanskom Duomu, pa svakako otiđite pogledati lijepe slike koje je postavio na svom blogu, a ujedno pročitajte njegove dojmove (da ne ispadne da samo meni riječi nedostaju u opisivanju te ljepote!)

U blizini Duoma je Galleria Vittorio Emanuele II s oktogonom u centru, koja povezuje trg na kojem je Duomo s onim na kojem se nalazi operna kuća Scala. Tradicija nalaže da svaki posjetilac učini jedan puni okret na vlastitoj desnoj peti položenoj na bikove testise u okviru mozaika grba grada Torina na podu galerije. Obzirom  da taj čin, kažu,  nosi sreću na mjestu testisa sirotog bika danas je poprilično udubljenje i za okret na tom mjestu potrebno je čekati red.

Castello Sforzesco je jedan od simbola Milana i kroz njegovu povijest priča se i srednjovjekovna povijest grada. Galeazzo II Visconti sagradio je prvu utvrdu u periodu 1360-1370 godine, nakon čega su slijedila rušenja, dograđivanja i pregrađivanja, sve do posljednje obnove 1905. godine, kada prestaje biti vojni objekt i konačno postaje mjesto muzeja, izložbi i kulture.