Torbe sam pripremila, napravila spisak onoga sto nikako ne smijem zaboraviti uciniti prije nego zakljucam vrata za sobom, prekontrolirala sam sve sto moram ponijeti i prije nego odem na spavanje ostaje mi samo zazeljeti sretnu Novu godinu svima koji namjerno navracaju ili slucajno zalutaju u ovaj moj kutak na mrezi. U Italiju se vracam 8.sijecnja, ne vjerujem da cu posjecivati Internet i zato unaprijed moje najbolje zelje, da nam svima Nova godina bude bolja, ljepsa, zdravija, bogatija...

Nekada davno, kada sam se za skolske praznike vracala kuci, mama me docekivala mirisuci na vanilin secer i cokoladu i nakon zagrljaja i puse, vodila me u moju sobu da mi pokaze sve kolace koje je za blagdane ispekla. Kolaci su bili u mojoj sobi jer dok mene nije bilo istu nisu grijali, pa je bila dovoljno hladna za uskladistiti sve te delicije.
Kolac koji je obiljezio moje djetinjstvo, bila je pita madjarica i koju sam iskusala u ne znam ni sama koliko verzija u razlicitim kucama, ali ona koju je pekla moja mama je bila jedinstvena i najbolja na svijetu. Prica o tom, zapravo skromnom kolacu, seze u mladenacke dane moje mame, koja je tokom skolovanja stanovala kod obitelji svoje tete, sestre moga djeda, u Sisku. Teta je za blagdane obavezno pekla pitu madjaricu i onda ju rezala na rombove, koji su za moju mamu zeljnu svega, bili premaleni i dok je tako jela te "ficleke" od kolaca, u sebi se zaklinjala, da ce jednoga dana u svojoj kuci peci taj kolac i jesti koliko joj bude volja. Svakog Bozica mama je pekla pitu madjaricu i prvi odrezani red po sirini bio je njezin, jela je dok joj jednostavno ne bi prosla zelja za tim kolacem i do slijedecih blagdana bila je mirna. I ja sam jela s njom, komentirale bi kremu, jesu li kore jos uvijek tvrde i trebaju li jos omeksati, jeli kolicina ruma bila dovoljna ... onda bismo, uz novi komad kolaca u obliku romba, ali nikako u velicini "ficleka", nastavljale komentirati i redovno bi moja mama spomenula svoju tetu iz Siska, lizuci ostatke kreme s prstiju.

Moji Bozici otkako sam u Italiji, nisu poput onih Bozica kod kuce. Nema vise pite madjarice, ne zato sto ju ne znam ispeci, nego zato sto nema vise mame. Otkako je otisla zauvijek prije tri godine, nedostaje mi svakodnevno, toliko puta zelim joj reci nesto sto se dogodilo, nesto sto sam vidjela, pricati joj o putovanju, nabaciti trac partiju ili jednostavno ju zagrliti s rijecima da mi "da malo ljubavi" (tako smo zvale zagrljaj), a za Bozic mi nedostaje jednostavno neopisivo. Zadnji Bozic koji smo provele zajedno nije kuhala moja mama. Ja sam mirisala na vanilin secer i cokoladu, a mama je, vjerujem, bila ponosna sto sam ju nadmasila u kuhinji. Cak je i bakalar jela, ona - originalna kontinentalka i Zagorka, kojoj bakalar nikada nije bio nista vise od smrdljive ribe.

I jucer sam, bez lazne skromnosti, skuhala rucak kojeg se niti jedan sef kuhinje ne bi posramio, gosti su pohvalili moj trud, ali ono sto mi je nedostajalo su komentari moje mame. Kako je moja mama znala komentirati ... nitko to ne zna kao ona, od onih "mmmmm" dok su joj u ustima bili prvi zalogaji, do detaljnih komentara sve dok ne bi zavrsila s jelom. Nemojte sada misliti da je mama bila debela gospodja opsjednuta jelom, daleko od istine. Mama je bila vrlo elegantna i lijepa zena koja je voljela fino pojesti i koja nije zalila truda nesto jednako fino skuhati.

Na Bozicno jutro nazvala sam i oca da mu cestitam blagdane, zahvalio se sto sam zvala, iako je vjerojatno svjestan da sam nazvala samo zato sto je Bozic, a meni je bilo tesko sto je sam, sto nije posve zdrav i sto nece imati domaci Bozicni rucak. Moj pape, hercegovacko dijete odraslo u Gradu kojeg je oduvijek gledao s osjecajem divljenja i zelje za pripadanjem, koji je unatoc svemu ostao mladic bosih nogu i hlaca vezanih spagom na bijelim dubrovackim ulicama, nikada nece odrasti ... ili sam ga ja prerano prerasla?

I tako ...na Bozic, okruzena mojom talijanskom obitelji, uz panettone, tombolu, cestitke, ja sam razmisljala o piti madjarici moje Zagorke i pitala se gdje je pape otisao nesto pojesti...

Blagdani su nam pred vratima. Vidim da se postaju recepti, traze novi, kuce vam vec mirisu po kolacima, pokloni se kupuju, guzva na sve strane ... a ja cu malo o pletivu.

Nikada kao ove godine nisam vidjela izloge trgovina pune pletenih odjevnih predmeta. Isto tako je i na ulicama, jucer sam vidjela jednu mladu mamu u zanimljivoj pletenoj suknji, jednostavne izrade, u vise boja i prekrasno joj je pristajala. Gdje god se okrenem nose se siroki vuneni salovi, razliciti ponco, a o vestama, kardiganima i dzemperima bolje da ne govorimo. Dok tako gledam po izlozima, moram reci da sam stvarno ponosna na sebe sto mogu nesto sama isplesti i ne samo da mogu, vec je i bolje i ljepse od onoga sto se u trgovinama nudi (inace sam skromna osoba, casna rijec). Jedino cega se ne hvatam su jacquard uzorci, koji mnogo urednije ispadaju radjeni masinom.
Cijena pletenine je cisto druga prica. Salovi na kojima ima nesto vise mustre, iako su radjeni masinski, kostaju oko 20 euro, kapice jednostavnog rebrastog boda tesko da se mogu naci ispod 10, dok je situacija sa vecim odjevnim predmetima vrlo sarolika, uglavnom po onoj nasoj "kol'ko para tol'ko muzike". Srecom, cak i oni koji ne znaju drzati igle u rukama, mogu se lijepo obuci jer ima prekrasne trikotaze po prihvatljivim cijenama. Obilazeci trgovine, pod ruke mi je dosla i jedna, meni prekrasna, Missonijeva majica, tesko da je mogu drugacije nazvati jer nije tezila vise od 200-300 grama, dugih rukava, prepoznatljivog Missonijevog stila po kombinaciji boja i mustri. No, pogled na cijenu me apsolutno sokirao.

Nemam nista protiv robe s potpisom ili markom, na trzistu ima mjesta za svakoga, tako i velika imena imaju svoju klijentelu. Tesko da cu si ikada moci priustiti haljinu koju je za mene kreirao Valentino, ali kako se ne krecem po holivudskim premijerama, mislim da mogu prezivjeti bez njegove haljine. Pred izlogom Armanija i Max Mare redovno slinim, ne samo radi modela, vec i radi dobro sasivenog komada (imala sam srecu da je moja mama bila hobby snajderica i uvijek sam nosila savrseno sasiveno po mojoj mjeri, tako da mi je i danas ostalo da gledam kako su napravljeni rubovi i rupice za dugmad i nema teorije da dam novac za nesto slampavo sasiveno). Recimo, kozna torbica koja mi se dopada mora biti kozna, ali ako je na njoj bilo kakva reklama kreatora mozete biti 100% sigurni da ja to necu kupiti, bez obzira jesu li inicijali LV, RB, D&G ili ne znam koji drugi; neka se prepoznaju po svom stilu, kreaciji (kad se vec zovu modni kreatori) , a ne po potpisu na torbici. Isto tako neprihvatljivo mi je da se skupo naplacuje roba, koja nije nista drugo nego serijski napravljena konfekcija s potpisom. CK, D&G npr. stancaju traperice kao u najboljim danima Levi'sa, ali s cijenom koja je barem duplo veca.
No,da se vratim na onu Missonijevu majicu. Kao sto rekoh, dopala mi se po kombinaciji boja, po mustri i zato sam ju uzela u ruke, cak sam razmisljala na sto bi mi lijepo pasala dok nisam pogledala cijenu - 398 euro. Missoni vrijedi toliko? Mozda bi i vrijedio da na stalazi nije bila ista ta majica, u svim velicinama i po nekoliko komada iste velicine - i po tome spada u kategoriju najobicnije trikotaze masovne produkcije s potpisom i zato je to najobicniji bezobrazluk tako skupo naplacivati!
Missonijevu majicu sam lijepo vratila na mjesto i obecala sam si za proljece napraviti nesto tako, s potpisom ... mojim!

Za sve one koji ipak najvise vole robu s potpisom, slijedeci puta pogledajte i gdje se ta roba proizvodi, pa tek onda odlucite hocete li kupiti. Ne zato sto tekstilci u Bangladeshu, Tunisu, Rumunjskoj ne znaju svoj posao, nego zato sto su mizerno placeni za taj posao. Tekstilci nisu nigdje vrhunski placena bransa, svi ti kreatori "pobjegli" su iz europskih zemalja radi cijene radne snage i preselili su proizvodnju u zemlje gdje ih kosta mnogo manje, ali unatoc tome cijene njihovih proizvoda ostale su jednako visoke. Ako vam se cijene ne dopadaju, ne svidja vam se sto vam skupo naplacuju ono sto su tako malo sami platili, uvijek mozete poput mene uzeti igle u ruke i napraviti unikatne odjevne predmete.

Veceras sam ljutita i jednako toliko nemocna bilo sto uciniti u vezi te moje ljutnje. Tjednima su se vodile rasprave i na nasim forumima, nakon skandala sa svecenicima pedofilima u USA, a i sada svako malo netko upotrijebi argument o svecenicima pedofilima, obicno kada ponestane nekih drugih argumenata. Moj stav je da ni svecenici nisu izuzeti kada se radi o pedofiliji, kao sto nisu niti brojne druge profesije, ali ono po cemu jesu izuzetak, jeste zid sutnje i zastite koji im crkva pruza. Razumijem da im crkva moze oprostiti kao gresnicima, ali tek onda kada pokusa zalijeciti duse njihovih zrtvi i tek kada zakon kaze svoju i u njihovom slucaju. To sto su svecnici ne stavlja ih izvan zakona. Kao sto ne stavlja ni lijecnike, ni odvjetnike, niti ucitelje niti bilo koju drugu kategoriju u kojoj pedofili rade. Oprastati je krscanski, ali zastiti zrtve je krscanskije.

Marco Marchese je imao 12 godina kada je usao u sjemeniste u Agrigentu zeleci postati svecenikom jednog dana. Ubrzo nakon toga postao je zrtvom don Bruna Pulea, svecenika koji je poducavao u tom sjemenistu. Spolno je zlostavljan tokom slijedece 4 godine, kada je skupio hrabrost i otisao razgovarati sa vicerektorom don Silvanom Castronovim i rektorom don Gaetanom Montanom, koji su ga savjetovali da bude miran i da je bolje da nista ne govori. Nakon toga Marco se obratio biskupu Agrigenta monsinjoru Carmelu Ferraru, u studenom 2000. Niti biskup nije nista poduzeo i u medjuvremenu don Bruno nastavlja zlostavljati i druge djecake. Obratio se don Bruni koji je nakon toga isao razgovarati s Marcom i prigovorio mu je "sto ga stavlja u lose svjetlo pred biskupom". Kada se Marco obratio za pomoc roditeljima i izasao iz sjemenista, njihov odvjetnik je podnio krivicnu prijavu kod "procure della Repubblica" (mislim da to dodje kao javno tuziteljstvo kod nas), unatoc tome sto je kurija ponudila mladicu 45.000.000 ondasnjih lira kao odstetu i naravno, za odustanak od prijave.

Svecenik-pedofil je osudjen 7.srpnja 2004. godine na 2 godine i 6 mjeseci zatvora zbog seksualnog zlostavljanja sedmorice djecaka iz sjemenista u Agrigentu, nakon sporazuma izmedju optuzbe i obrane da bi se izbjegao dugotrajni proces.

Do ovog dijela price sve izgleda jasno i ako nista drugo ispada da je pravda zadovoljena ... Mozemo diskutirati da je kazna nedovoljna, mogu se javiti i oni koji za pedofile smisljaju sadisticke kazne, prema kojima bi i inkvizicija ostala bez rijeci, netko ce mozda reci da je decko trebao uzeti ponudjeni novac i barem tako naplatiti prozivljeno ... ali, ne vjerujem da je itko pomislio da bi Marco Marchese nesto trebao platiti kuriji.

Veceras, u emisiji "Mi manda RAI tre" govorio je Marco Marchese o svom slucaju. Kurija Agrigenta ga tuzi u civilnoj parnici za klevetu i trazi odstetu od 200.000 eura.
Ne znam kako monsinjor Ferraro vidi stvari, ali po meni osramotio ih je don Bruno Puleo koji je zlostavljao svoje ucenike, nikako mladic koji je odlucio progovoriti o onome sto je prozivio. Ali, tko mene pita?

Ovaj post je zavrsio na naslovnici i zato ipak jos par rijeci. Marco je unatoc zdravstvenim problemima, koji su nastupili kao reakcija na zlostavljanje, od astmaticnih napadaja do kronicnih kolika, sve do pokusaja suicida, nakon visegodisnje terapije, uspio izaci iz stanja u kojem se nasao i diplomirati psihologiju. Osnovao je i udrugu koja ima za cilj pomoci zlostavljanoj djeci.

Kurija Agrigenta ga tuzi radi toga "sto je njegovim uvredljivim ponasanjem, bila izlozena i jos uvijek podnosi teske posljedice koje se odrazavaju u javnom misljenju o ugledu i prestizu kurije .” Don Bruno je idalje svecenik, njega kurija ne tuzi za narusavanje ugleda, dapace imaju istog odvjetnika.
Link na clanak objavljen u magazinu "L'espresso".

Danas je sveta Lucija i ne pletem (btw. malo kasnim s onim dzemperom), ne radim nista ni s iglama ni s kukicama... jedini dan u godini kada se odricem svog hobbyja. Zato jos malo mojih razmisljanja o umjetnosti.

Pogled na umjetnicko djelo, bilo to slika, skulptura, instalacija ili kako vec sve ne zovu razlicite oblike umjetnickog izrazaja, trebalo bi nas ispuniti pozitivnim osjecajima, nadahnuti nas, potaknuti na razmisljanje... Nije me sram priznati da sa mnom nije uvijek tako. Dok gledam i divim se, kod mene na zalost ponekad prevladava osjecaj zavisti. Zavidim im sto su uspjeli uhvatiti trenutak i ovjekovjeciti ga na platnu, sto su u kamenom bloku bili sposobni vidjeti tijelo savrsenih misica, sto su na svjeze ozbukanom zidu vidjeli Stari i Novi zavjet, i sto su sve to zamisljeno i vidjeno, uspjeli pretvoriti u oblik i meni vidljiv i prepoznatljiv.


U vrijeme kada sam ja bila dijete, roditelji se nisu pretjerano zamarali mislima odgajaju li sretnu i zadovoljnu djecu, jos manje hoce li neke njihove izjave povrijediti njeznu djecju dusu, batine su za vecinu bila prihvatljiva odgojna metoda, roditeljska je bila zadnja i nije tu bilo ni demokracije ni objasnjavanja kako i zasto... danasnja djeca bi vjerojatno trebala tim strucnjaka da im pomognu zalijeciti traume izazvane odgojnim metodama kojima je bila izlozena moja generacija, a nama je sve to nekako bilo normalno ili mi se to samo cini? Cinjenica je da su sva djeca u mom susjedstvu manje-vise bila odgajana na isti nacin.
Dakle, kada sam krenula u vrtic sve sam rado radila osim crtanja. Djeca obicno vole crtati. I ja sam voljela, sve dok jednog dana moja mama nije rekla da crtam krampuse. Nisam znala sto ta rijec znaci, nije me toliko zasmetalo niti sto je crtez moje vrsnjakinje i sestricne pohvaljen i sto mi je receno da pogledam kako se lijepo crta, ali kada sam poslije pitala mamu koje je znacenje te, meni nepoznate, rijeci "krampus", nikada vise nisam uzela bojice u ruke vlastitom voljom, jedino i iskljucivo ako sam morala. Mama se vracala kuci ljutita s roditeljskih sastanaka u vrticu, jer su joj tete prigovarale sto dijete ne zeli crtati i onda sam morala sjediti pred bijelim papirom i bojicama i flomasterima, s ljutitom mamom nad glavom koja je sve to stavila pred mene:
"Crtaj! Neces ti mene vise sramotiti u vrticu!"
"Sta da crtam?"
"Sta ja znam?! Crtaj vlak! Sta druga djeca crtaju?!"

Sve ovo kao uvod da pokazem da nisam zlocesto zavidna, jos manje zlurada, ali kad sam stala pred ovu sliku Leonarda nekako mi je bilo drago vidjeti da je i on eto, grijesio, da je i on uceci zanat radio greske u pocetku. Ruka Marije je nenormalno izduzena, zgrada pred kojom sjedi ne daje dobar osjecaj razmjera, rubni kamenovi zidova su preveliki u odnosu na velicinu zida... sve to stoji dok ne saznas da je to vjerojatno prva narudzba koju je radio Leonardo i perfekcionista i genij kakav je bio, znajuci gdje ce slika biti postavljena, cjelokupnu perspektivu je tome prilagodio. Znao je da ce slika biti u desnom uglu na zidu i sve je prilagodio gledatelju iz te pozicije i zaista, kad gledas tu sliku odmaknut s desne strane sve "sjedne" na svoje mjesto.

Zadnji dan u Toscani otisli smo posjetiti rodnu kucu Leonarda u mjestu Vinci, skromna kuca od tri prostorije i velikim kaminom nasuprot ulaza. I sve sam si nesto mislila, mozda nije kasno da pobijedim svoj strah od bojica, mozda nije kasno da idem u skolu crtanja, od mene nikada nece biti Leonardo, mozda niti prosjecno dobra slikarica, ali osjecam da to dugujem onom djetetu koje je satima sjedilo pred bijelim papirom pitajuci se sto da crta.

Od svih mogucih psihosomatskih sindroma, ovaj, koji je prvi iskusio i opisao Stendhal, mi se cinio najnelogicnijim. Kako, za ime svijeta, nekom moze biti slabo od prevelike ljepote? Sada znam kako i zasto moze ... bila sam u Firenzi.
Kada u tjedan dana posjete tom gradu zelis vidjeti sve, zaci u svaki kutak, uci u svaku crkvu, proci kroz svaki muzej, uhvatis se u jednom trenutku sa zeljom da odes sto prije, jer jednostavno ne mozes vise, nemas mjesta za svu tu umjetnost, skulpture, povijest... Tesko je izabrati ono sto me se najvise dojmilo, u svoj toj ljepoti ne mozes pronaci najljepse. Nisam niti povjesnicar umjetnosti niti likovni kriticar, moje znanje o umjetnosti je iskljucivo skolsko, a s vremenom sam sama popunjavala "rupe" kada sam bila u prilici posjetiti neka mjesta i spomenike. No, uci u Galeriju Uffizi i stati po prvi put u zivotu pred umjetnicka djela koja sam do tada vidjala samo u knjigama, posebni je dozivljaj. Za neke slike nisam niti znala da se bas tamo nalaze i vidjeti ih bilo je svojevrsno iznenadjenje.
U Kraljevskom muzeju u Amsterdamu bila sam bez rijeci, u Galeriji Uffizi ostala sam bez daha. Stajali smo tako Talijan i ja ispred "Rodjenja Venere", bez rijeci, jer niti nemas sto reci, da kazem da je lijepa slika zvuci kao uvreda, uopce ne znam kojim rijecima bi se mogla dobro opisati. I dok sam tako stajala pred njom, gledajuci u njenu ljepotu, koja je i meni konacno uspjela zatvoriti usta, osjetila sam da mi se muti vid. Emocije su me toliko preplavile da su mi suze krenule, ne samo radi te slike, nego i radi mog Talijana s kojim sam tamo stajala i koji je, voleci me, ucinio da se i ja osjetim Venerom.
Sto vam uopce mogu reci o Firenci? Meni se jednostavno sve dopadalo, od setnje uz Arno do mosta Pontevecchio, obilazak crkvi i muzeja, pa do vecernjih setnji po centru, korak po korak, razgledavajuci uredjene izloge i otkrivajuci nove ulicice koje smo tokom dana propustili pogledati. Sve fotografije koje smo napravili unutar zatvorenih prostora su "ukradene" jer je gotovo svugdje zabranjeno fotografirati i snimati. Za one koji poznaju Leonardovu "Posljednju veceru" evo i jedne nista manje lijepe u izvedbi Ghirlandaija Stari most, na kojem su jedna do druge, smjestene brojne zlatarnice Duomo
...i jos toliko toga...

Jucer je bio jednostavno savrseni dan. Konacno sam pronasla frizera kojim sam zadovoljna, ali bas jako zadovoljna.

Sve vi, koje ste se ikada vratile kuci i nervozno rascesljavale upravo placenu frizuru kojom niste bile zadovoljne ili ste placuci gledale u vlastiti odraz nakon neuspjelog friziranja, a frizura vam je bila potrebna za neku posebnu prigodu, razumijete moju srecu i zadovoljstvo. Jos dok mi je Gianluca (tako se zove moj novi frizer), prao kosu, pod mlazom vode upravo savrsene temperature, malo je falilo da se oglasim: "Si, sii, siiii!", tako dobro mi je masirao vlasiste. Mislim, jako dobro! Nakon toga, dala sam mu odrijesene ruke, da s mojom dugackom kosom radi sto hoce i zene... ucinio je pravo malo remek djelo, podsisao na duljinu malo preko ramena, pa isfrizirao da sve djeluje "spontano" i "nenamjesteno"... sta da vam vise velim, dani kad sam sama muckala "Belle color" jednom mjesecno, su definitivno proslost, slijedeci tjedan idem da mi Gianluca ofarba kosu i napravi pramenove koje zovu "colpi di sole" (nesto finiji od obicnog masha) i ne mogu vjerovati da jedva cekam.

Drugi razlog za zadovoljstvo su cipele. Otkako sam procitala Sambin post o kupovini cipela i bolno se prepoznala u njenom opisu, svejedno sam se utjesila, jer sam shvatila da nisam jedina koja mora mrdati prstima u cipeli. Ne mogu si pomoci, nema te sile, ni zemaljske ni nebeske, koja ce me natjerati da nosim obucu koja stisce bilo koji dio mog stopala. Moja mama je imala traume od kupovanja cipela za mene, jer koju god mi cipelu htjela obuti, ja sam vec unaprijed iz sveg glasa vikala: "Zuuuljaaa!"
Usla sam u trgovinu koja sigurno mjeri barem 500 kvadratnih metara, strpljivo poput Joba sam krenula obilaziti police i sto sam vise obilazila, to me vise hvatala tuga. Ne volim cipele sa spicastim vrhom, ne volim s bezveznom petom, ne volim s potpeticom visom od 6 cm, ne volim kaubojske, ne volim... I vec pred kraj, kada sam htjela odustati, na polici s dodatnim snizenjem, zadnji broj 40 jednog Geox modela je cekao na mene. Sportska cipela za nositi uz traperice, prirodne boje koze, udobne bas za hodanje i strapac. Nisam po to dosla, ali kad sam ih vec nasla... sa snizenjem od 30% platila sam ih 69 eura, sto je samo povecalo osjecaj zadovoljstva. Nakon toga krenula sam u trgovinu koja ima isto tako veliku ponudu i o, srece! o, zadovoljstva! nasla par crnih visokih cizama, toliko udobnih da mi se cini da sam u papucama. Cak je i cijena bila normalna, 105 eura.
Nevjerojatno dobar dan, cipele, cizme i frizer....yessss!