Kao što sam već jednom spomenula, ljetos sam imala ugodnu obavezu ugostiti troje Francuza koji su po prvi put posjetili Hrvatsku. Na žalost, njihovi sunarodnjaci se ljetos baš i nisu iskazali kao ugodni gosti, prateći njihovo divljanje po hrvatskom jugu kada su se ponašali poput najgore horde, sudeći po pisanju naših novina. Ugostili smo bratića moga muža, čiji je otac davnih 50-tih iselio u Francusku, kao i mnogi koji su poslije rata tražili posao i bolji život van granica Italije. Serge je vrlo uspješan poslovni čovjek, jedan od prvih pet ljudi poznate međunarodne informatičke tvrtke, zadužen za Europu i sjevernu Afriku, njegova supruga je psihologinja u jedoj pariškoj školi, dok je njena sestra sveučilišna profesorica na sveučilištu u Strasbourgu. Sasvim je nebitno za priču čime se oni zapravo bave, ali spominjem isključivo iz razloga što su oni u platežnoj grupi gostiju koju bismo najviše voljeli vidjeti na našoj obali.

S njima smo imali prilike prodiskutirati i onu reklamu koja se početkom proljeća počinje prikazivati i na talijanskim TV ekranima, a kako su mi rekli i oni su istu reklamu vidjeli na francuskoj televiziji. Uz malo dalmatinskog melosa redaju se slike otoka i obale, malo Plitvica i na kraju  jedine riječi  "Mediteran kakav je nekada bio". Voljela bih pitati onoga koji je osmislio tu reklamu, što je zapravo htio reći? Naime, oni koji se sjećaju kakav je Mediteran nekada bio danas su u poznim godinama, dakle Hrvatska je idealna zemlja za odmor umirovljenika i seniora? Ili, ako očekujete zabavu i provod kao u Italiji ili Španjolskoj, to kod nas nećete naći, mi smo ostali nepromijenjeni godinama? Istovremeno s našom reklamom vrte se i reklame drugih zemalja Mediterana, recimo Tunisa, Turske i Grčke na kojima se vidi jednako plavo more, ali koje su svojom porukom orijentirane na aktivni odmor i zabavu i iako nitko ne govori o "Mediteranu kakav je nekada bio", vrlo uspješno su ukomponirali i slike ostataka antičke povijesti. Komentar Francuza na tu reklamu je bio da jednostavno nisu znali što očekivati, niti je ijedna od tih razglednica koje se u reklami izmjenjuje, bila dovoljno upečatljiva da im ostane u sjećanju i da požele upravo tu lokaciju posjetiti. Da stvar bude gora, ta bezlična reklama se već dvije godine vrti na europskim tv ekranima.
S krahom svjetskih burzi i recesijom koja je već zaživjela i u Europi, teško da je moguće očekivati dobru turističku sezonu sljedećeg ljeta. Naši turistički djelatnici sigurno će za koji mjesec krenuti na sajmove predstavljati našu ponudu, a ja se iskreno nadam da se neće dešavati situacije kao na sajmu nautike u Rimu gdje dva dana prije kraja sajma nemaju više reklamnog materijala i predstavljaju zemlju u nizozemskoj veziji Kroatie umjesto talijanske Croazia.
Općenito kada se  radi o reklami za našu turističku ponudu, moj dojam je da ne znamo iskoristiti mogućnosti besplatne reklame niti kad nam se ponudi na tanjuru. Poznati i meni simpatični, nenametljivi talijanski novinar Osvaldo Bevilacqua u svojoj prilično gledanoj emisiji "Sereno variabile" ne jednom je predstavio našu zemlju. I dok se on trudio biranim riječima istaći ono najbolje i najljepše, kao pristojan gost pohvaliti sve ono što je vidio, lokalna gospođa u nekoj od konoba u blizini Šibenika, gledajući valjda samo svoju vlastitu promociju, doslovno je rekla pred tv-kamerama kako slobodno mogu piti njeno domaće vino, od njega jedino ne boli glava! Znači, hrvatska vina su takva da poslije njih redovno boli glava? Kako je moguće da gospođi nije bilo jasno da u tom trenutku ne predstavlja svoju konobu, već ugostiteljsku ponudu svoje zemlje? Što reći za kuhara koji na Cresu priprema prekrasne i posebno ukusne kvarnerske škampe i umjesto da istakne da su tako dobri da ih i sirove možeš jesti, na kraju u kameru kaže kako sada dodaje tajnu dobre kuhinje u Hrvatskoj, naš lokalni začin i pospe one prekrasne škampe vrhom punom žlicom Vegete? Ne kažem da u Hrvatskoj nema dobrih restorana s dobrom kuhinjom, ali kada želiš ostaviti dobar dojam najbolje je zasukati rukave i sam se potruditi i upravo tako sam učinila.

Nastojala sam biti dobra domaćica francuskim gostima, tokom dana vrijeme smo provodili u izletima, obilazeći otok i okolicu, ali u večernjim satima postajala sam bolno svjesna koliko je danas situacija drugačija u odnosu na zlatne 80-te. Nakon privatizacije propali su hoteli u kojima u zabavu nalazili i gosti iz privatnog smještaja, tako da  danas nema terasa na kojima bi moja generacija mogla zaplesati, nema više noćnog kluba, nema niti disca, postoji samo večernja šetnja na pretrpanoj rivi, za koju se nitko više ne presvlači niti posebno oblači. Srećom, tu je stara dama Opatija, koja još uvijek uspijeva osvojiti posjetitelje, do te mjere da je Serge uzeo prospekte nekoliko hotela s namjerom da organizira godišnji međunarodni skup baš u Opatiji. Najmanje vremena provodili smo na plaži, iako smo i za kupanje odvojili vremena. Tih desetak dana vrlo brzo je prošlo, a meni je ostalo zadovoljstvo da se žele vratiti u Hrvatsku i sljedeći put posjetiti i južni dio našeg Jadrana.

Serge je odrastao u Marseilleu, lučkom gradu poput Rijeke, nad kojim dominira crkva Notre Dame de la Garde. Notre-Dame po tradiciji štiti pomorce koji joj se zavjetuju u trenucima nevolje, baš kao i naši pomorci Majci Božjoj Trsatskoj. Unutar crkve Notre-Dame mnogo je slika ostavljenih u zahvalu na uslišane molitve, među kojima mi je posebno simpatično bilo vidjeti i nekoliko vezenih slika, ali iznad Rijeke pored Crkve Gospe Trsatske u zavjetnoj kapeli ništa manje je zavjetnih slika i daleko više onih ručno napravljenih nego u marsejskoj crkvi. U riječkoj kapeli ima toliko ručnih radova napravljenih različitim tehnikama i različitim stupnjevima vještine, da je taj postav ne samo dokaz vjere koja živi, već i prava izložba ručnih radova.

Nakon ovog ljetošnjeg iskustva kada sam se našla u situaciji turističkog vodiča i gledajući posve neutralno vlastitu zemlju, očima nekoga tko je prvi put vidi, došla sam do zaključka da imamo mnogo toga za ponuditi i pokazati, ali nam jednostavno nedostaje inicijativa ili način da sve to lijepo upakiramo u kvalitetni turistički proizvod. Na stranu što više nitko ne koristi mjesec dana godišnjeg u jednom komadu ljeti, turističke navade su danas drugačije nego prije 20 godina, ali sve manje je onih koji od odmora očekuju samo sunce i more. Moji gosti su htjeli upoznati  zemlju u kojoj su prvi put i najmanje od svega ih je zanimalo da se izležavaju na suncu, pa je možda krajnje vrijeme da se prestanemo reklamirati kao "Mediteran kakav je nekada bio" i pokažemo svijetu kakva je Hrvatska sada i što ima za ponuditi. Do tada, ostaje nam čitati osvrte onih koji su u Hrvatskoj boravili i koji ju opisuju isključivo kao zemlju lijepe prirode pogodnu za odmor umirovljenika koji vole šetati.

Kao i svake večeri, negdje iza 18 sati, moja susjeda Mariella zalupila je blindiranim vratima svoga stana (mogla je proći i bez toga, pomislim svaki put kad se ta teška vrata zalupe) i s plastičnim tanjurom punim mačje hrane zaputila se prema obližnjim kontejnerima za smeće iza zgrade. Bez obzira kakvo je vani vrijeme, po njoj skoro, pa sat možeš ravnati, rijetko kada kasni, osim kada radi poslijepodnevnu smjenu u školi. Tada najprije u žurbi ide nahraniti mačke lutalice, tak nakon toga javi se majci i sestri koje imaju stan u prizemlju iste zgrade. Mariella je jedna od brojnih rimskih "gattara", koje nemaju nikakve veze s gatanjem, već s mačkama (gatto) i iako bi gattarama bilo milije da ih zovu gattofile, uobičajeno je osobe poput moje susjede jednostavno zvati gattara.

Nekako se uvriježilo stereotipno razmišljanje o gattarama kao usidjelicama ili usamljenim ženama bez djece, neki im spočitavaju nedostatak ljubavi i spolnog života, jer "da imaju nekoga pored sebe ne bi toliko vremena gubile na mačke", ali iz svog osobnog iskustva i viđenog vlastitim očima ovdje u Rimu, mogu potvrditi da iako su gattare uglavnom žene (ne nužno usamljene usidjelice), nisu jedino i isključivo žene.

Brijač u mom susjedstvu, redovno hrani ulične mačke, ne jednom sam ga vidjela kako puni plastični tanjur ostacima svoga ručka ili mačjom hranom. Dovoljno je da mu kroz izlog trgovine zapne pogled za neku novu mačku i odmah odlaže novine i izlazi van nahraniti pridošlicu. 1998. godine kada sam obilazila po prvi put sve rimske najvažnije lokacije, u blizini Piramide Cestije mimoišla sam se s jednim od rimskih beskućnika. Iako je vani bilo vrlo toplo na njemu je bio kaput vezan špagom umjesto remena, a na ramenu otrcani ruksak, u kojem je vjerojatno nosio sve svoje stvari. Izašao je iz trgovine s bocom mineralne vode i konzervom mačje hrane, te krenuo prema obližnjoj klupi na manjoj zelenoj površini. Zgrožena sam pomislila da će krenuti jesti mačju hranu; jadan kakav je bio, sigurno nije imao novaca za ništa bolje. No, prevarila sam se. Taj neugledni i zarasli beskućnik, nedefinirane dobi, otvorio je konzervu i bocu s vodom i u tren oka pored njega su se stvorile mačke za koje je obavio kupovinu! Svijet se zaustavio na trenutak, utihnula je bučna rimska prometnica i stajala sam gledajući oličenje čovječnosti kada najjadniji od svih nije zaboravio nahraniti i napojiti ulične mačke.
Za razliku od te epizode, nerado se sjećam djedice koji je mačke hranio na vrlo originalan način, istresajući otvorene konzerve sa četvrtog kata na pločnik, srećom ne meni na glavu. Takvo prepotentno i arogantno ponašanje najobičnijeg ljenjivca, kojem se neda protegnuti noge od stana do ulice, čini da dobar dio stanovnika ima negativan stav prema gattarama, optužujući ih da dodatno prljaju ionako prljave ulice.

Gattare mačke hrane po cijelom gradu, po svim kvartovima, a najpoznatije su ulične mačke u Koloseju, na Imperijalnim forumima i one na Largo di Torre Argentina. Legenda talijanskog neorealizma, glumica Anna Magnani je također bila jedna od rimskih gattara. Običavala se preoblačiti i zaogrnuta šalom izlaziti noseći hranu mačkama na Torre Argentina u čijoj blizini je i stanovala. I u kući je imala nekoliko mačaka, a kako je sama izjavila veće veselje joj je bilo gledati mačke koje se igraju na tepihu pred njom od bilo koje mondene zabave.
Na internet stranicama mačje kolonije na Torre Argentina, objavljene su i priče o usvojenim mačkama, mačkama koje su liječene i vraćene u život. Jedna od odlika rimskih gattara je upravo ta da njih ne zanimaju samo lijepe, uredne i oku ugodne mačke, već sve mačke ... i one ušljive, s parazitima, bolesne, invalidne, bez šape ili očiju, ranjene ili slijepe. Već spomenuti brijač, vodi brigu o najprljavijem mačku ikada, dok moja susjeda Mariella ne samo hrani, već i spašava ulične mačke i njihove povremene okote kojima nastoji naći dom dok su mačke malene. U roditeljskom domu u prizemlju ostali su živjeti Timmy, Toby i Lello, tri mačka nađena na ulici u lošem stanju i ranama; danas je najlakši Lello koji ima 9 kg. Kada je postala vlasnica stana vrata do mojih, vidjela je to kao idealnu mogućnost da udomi još koju mačku i tako su k njoj stigli Sissi i Franzi (Mariella je germanofil koja ne samo da isključivo kupuje kućanske aparate proizvedene u Njemačkoj, već i mailove šalje pisane goticom), dvije crne mačke, kost i koža pokrivena dugačkom dlakom. U zadnje vrijeme se čuju vijesti kako nestaju crne mačke koje satanisti koriste u svojim crnim misama, pa ih je odlučila spasiti od takve moguće sudbine. Reći da je te mačke udomila radi lijepog izgleda ili duge dlake bilo bi posve nepravedno. Nakon njih liječila je mačku oboljelu od leukemije, a kada je ipak preminula usvojila je i Sophie, bijelu macu bolesnih očiju. Za nju je morala platiti i operaciju kojom je jedno oko izgubila, dok su joj jedno oko uspjeli spasiti. Koj put se dogodi da s prozora vidim mačke koje ju čekaju u dogovoreno vrijeme i trče prema njoj čim ju ugledaju kako ide prema njima s tanjurima. Krenu joj se motati pod nogama s visoko uzdignutim repovima dok ih ona špota i govori im da pričekaju.

Procjenjuje se da po Rimu luta oko 150.000 uličnih mačaka raspoređenih u 400 kolonija, od kojih su najpoznatije one na arheološkim nalazištima. Kolonija koja živi u Koloseju od 2001. godine proglašena je za biokulturalno naslijeđe grada, kao takvo nitko ih ne smije proganjati niti ubijati, već se naprotiv grad brine i za njihovu prehranu. Kada smo već kod prehrane mačaka, rimske mačke su zaslužne i za jednu izreku koja je ušla u talijansko jezično naslijeđe. Fraza na romanesco narječju "Nun c’è trippa pe’ gatti" (nema tripica za mačke) ima značenje da nema nikakve nade da se ostvari to što tražite, jednostavno nema se otkuda platiti. Koristi se prvenstveno kada se apsolutno želi odbiti nečiji zahtjev, kad nešto nekome odbijate dati na vrlo odlučan način. Porijeklo ove fraze pripisuje se rimskom gradonačelniku Ernestu Nathanu koji je 1908. godine ustanovio da u gradskom proračunu jednostavno nema novaca kojima se moglo nastaviti kupovati mjesečno sljedovanje tripica kojima su se hranile mačke na Campidogliu i koje su trebale riješiti povremene najezde miševa. Kako je cijena tripica postala previsoka, u knjizi bilance grada netko je upisao upravo frazu koja je ušla u povijest: "Nema tripica za mačke".

Svima ovisnima o televizijskom programu preporučam preseljenje u Italiju. Tjedan dana uz talijanski tv program bit će dovoljno da se zauvijek odviknete gledanja televizije. Otkako sam ovdje ne znam kada sam zadnji put nešto navečer pogledala. Ponekad pogledam program "Ulisse" (s podnaslovom "zadovoljstvo saznavanja") izuzetno talentiranog urednika Alberta Angela, a zimska predvečerja rado provodim uz emisiju "Atlantide" (priča o ljudima i svijetovima) na La7 kanalu, kaleidoskop različitih dokumentaraca strane proizvodnje, koji pokrivaju teme povijesti, otkrića, znanosti i politike. Filmove ne gledam ili vrlo rijetko pogledam, jer ne volim sinhronizaciju, sve ostalo me nikako ne može zadržati uz tv ekran.
Moja generacija, koja je odrasla uz dječji program koji je počinjao oko 17 sati, kada je uopće i počinjalo tv emitiranje, odrastala je uz ono najbolje što je tv produkcija u Europi i svijetu nudila. Svake godine urednici republičkih tv kuća išli su na sajmove i dogovorno otkupljivali programe koji su bili krema ondašnje tv proizvodnje. Imali smo priliku gledati najbolje dokumentarce, najbolje dramske i humorističke serije, skoro pa istovremeno s ostatkom svijeta... ili nam se činilo da su najbolje samo zato što nije bilo mnogo izbora? Činjenica je da smo pred tv ekranima provodili daleko manje vremena nego danas.
Iako jako malo toga gledam, ja uistinu volim televiziju. Sjesti uz nešto zanimljivo dok istovremeno u udobnosti svoga kauča nešto pletem ili vezem, veselilo me od djetinjstva. Kada odrastaš u malom mjestu gdje zimi već nakon 4 popodne neme ni žive duše na ulici, jedino što ti razbija monotoniju svakodnevnice je neka zanimljiva tv serija koju smo smjeli pogledati samo ako je završavala do 21 sat ... u to davno vrijeme još se vjerovalo da se djeca moraju naspavati ako ujutro idu u školu, tako da smo svi išli rano u krevet i nismo gledali filmove do pola noći. Neka od najljepših sjećanja iz mog djetinjstva vezana su uz scene gdje mama i ja ispod dekice gledamo novu epizodu serije koju smo pratile ili gdje svi zajedno pratimo novu epizodu hit serije koja je uvijek imala udarni termin petkom nakon dnevnika.

Tri su  TV serije iz ranih 70-tih godina, koje su značajno obilježile moj kasniji izbor tv programa. Radi njih sam postala obožavateljica britanske povijesne ili kostimirane (kako je ponekad zovu) drame. Prva je serija koja je kod nas bila poznata pod naslovom "Jedrenjaci", priča o engleskim pomorskim kapetanima i njihovim obiteljskim dramama s uvodnom špicom na muziku iz baleta "Spartak", Arama Kačaturijana, a zapravo "Onedine line" u originalu. Ta muzika je godinama poslije za mene bila muzika jedrenjaka i kada su kasnije ruski klizački parovi plesali slobodne programe na tu muziku, zahvaljujući meni dragoj Milki Babović, konačno sam saznala autora i naslov.

Predivni jedrenjak iz te serije "Soren Larsen" najvjerojatnije je zaslužan što ponovno planiram put u Nizozemsku na novi SAIL; u amsterdamskoj luci 2005. godine, moja mašta je bila usijana do vrenja; previše sam priča o piratima i serija s neodoljvim britanskim kapetanima odgledala.
Nakon "Jedrenjaka" cjelokupna ženska populacija svih generacija uzdisala je za neodoljivim Poldarkom iz istoimene serije. Priča smještena u Cornwall, o povratniku iz rata za američku ovisnost, za kojeg svi misle da je poginuo i koji nalazi imanje i rudnik pred bankrotom i ljubav svog života pred brakom s drugim, započinje vezu s Demelzom koju je spasio od sirotinjskog života, snimljena je tako da je bila živa muka otčekati tjedan dana da bi se saznalo što će dalje biti. Ne znam jesam li imala više od 10 godina kada sam gledala tu seriju, a i dan danas se sjećam scene kada Demelza bježi pred Poldarkom jer čeka njegovo dijete i ne zna kakva će biti njegova reakcija. Kada ju konačno stigne ona ga pita:
"Što će biti sa mnom sada kad čekam dijete?"
"Bit ćeš udana", odgovorio joj je Poldark, uz uzdahe i suze kompletne ženske populacije koja je gledala tu seriju, uključujući moju mamu. San o princu na bijelom konju nastavlja živjeti...

Nakon romantičnih serija uslijedila je serija koja je uz jako malo novaca i uz fantastičnu glumačku postavu cijelom svijetu približila  intrige i život starog Rima, na prijelazu iz starog u novi vijek, "Ja, Klaudije". Svakog petka čekali smo s nestrpljenjem nastavak priče, koja je prateći život budućeg cara Klaudija, približila i učinila stvarnima povijesne osobe poput Augusta, Livije, Tiberija ... Na šepavog Klaudija pomislim svaki put prolazeći ispod Porta Maggiore . Brojne su scene koje pamtim iz te serije, ali ona koja me i danas sledi je ona kada Kaludijeva majka, Antonija (mlađa kći Marka Antonija) odluči ubiti glađu svoju kćer Livillu koja je osramotila obitelj. Zazidala je vrata iza kojih će kćer umrijeti i kada ju je Klaudije pitao što čini, odgovorila mu je kako mora kaziniti kćer. Na pitanje kako može slušati njene krikove i plač, odgovorila je:" To će biti moja kazna". Na mreži je dostupna priča kako su snimali tu seriju i razgovor s glavnim glumcima, pa ako vam jezik nije prepreka svakako pogledajte.

Nakon ovih serija kojih se toliko živo sjećam, crno-bijelog ekrana i savršenog engleskog jezika, mogu li sjesti pred ekran i gledati neki "novi format" reality showa? Programe koji su uvreda zdravoj pameti i ljudskoj inteligenciji? No, nemam namjeru lamentirati radi programa koje ne gledam, daljinski je jedan jako dobar izum! Umjesto toga, zahvaljujući internetu i onima koji dijele moje interese, upravo uspoređujem interpretaciju romana Jane Austin "Persuasion" snimljenu 1995. s onom snimljenom 2007. godine. Dva različita pristupa s dva vrlo različita kapetana Wentwortha ... i uživam gledajući obje varijante!
 

Otkako sam po internetu krenula tražiti stranice zanimljive s aspekta mojih hobbyja, otkrila sam za mene posve nepoznatu činjenicu da u Japanu također vole plesti. I ne samo da vole plesti, već imaju i prekrasna izdanja u vidu časopisa i knjiga. Logično je pitanje što će mi japanske knjige i časopisi kada ne znam japanski, ali praktični duh Japanaca očituje se i u toj pletačima namijenjenoj literaturi. Naime, svi modeli i uzorci su prikazani univerzalnim shematskim prikazom, tako da je dovoljno znati značenje simbola. Prelistavajući neke od tih japanskih časopisa došla sam do zaključka da i totalni početnik u pletenju može vlastitim rukama kreirati komad odjeće jer je svaki (šal, kapica, vesta, rukavice i da ne nabrajam)  popraćen shematskim prikazom, toliko detaljnim da je dovoljno izabrati odgovarajuću veličinu i isti broj igala, pa da bez većih problema ispletete identično pletivo.

Svoj prvi džemper isplela sam uz pomoć pisanih uputstava iz nekadašnje "Vune", Vjesnikovo izdanje koje je uglavnom objavljivalo modele preuzete iz njemačkih i talijanskih časopisa. Vrlo brzo sam shvatila da mom načinu platenja dugački opisi uzoraka jednostavno ne odgovaraju, dok mi je samo jedan pogled na shemu uzorka bio dovoljan da znam što i kako trebam raditi. Isto vrijedi i za heklanje; iako nema tog uzorka i motiva koji ne bih mogla napraviti uz shemu ili sliku uzorka, uz opise rada krug po krug ili red po red, jednostavno gubim volju za rad. Upravo radi toga, radi moje osobne ovisnosti o shemama, desila mi se ljubav na prvi progled s japanskim časopisima. Ne samo da su me oduševili njihovi čitki shematski prikazi, već mi se dopadaju i modeli koji slijede urbanu, casual modu, idealnu za one koji vole krojeno pletivo umjesto vrećastih džempera koji još uvijek dominiraju talijanskim i njemačkim časopisima. Iako imam popriličan broj japanskih časopisa, pogotovo "Let's knit" i "Keito dama" serije, u zadnje vrijeme opsesivno tražim način kako nabaviti knjige s uzorcima. Nakon pretraživanja došla sam do zaključka da je najveća ponuda na japanskom Amazonu, iako ništa manja nije kod YesAsia, ostaje mi samo naručiti.

Kao i uvijek kada krenem tražiti nešto na internetu otvori mi se cijeli jedan novi svijet o kojem do tada pojma nisam imala. Nekada davno bili su samuraji prvi koji su se počeli baviti pletenjem, a danas Japanci imaju svoga princa pletiva, vrlo originalnog dizajnera Mitsuharu Hirose, koji je svoj hobby pretvorio u uspješno poslovno carstvo. Moram priznati da mu se divim na hrabrosti kada odjeva svoje ručno rađene i dizajnirane veste napravljene heklanim uzorcima ili pletenom čipkom uz biserne gumbiće. S ove strane oceana i u mom kvartu, najvjerojatnije bi bio izložen beskrajnom izrugivanju, ako ga ne bi koji put i namlatili. Onda se ljutim sama na sebe što imam tako ukalupljena razmišljanja, ali uz najbolju volju, ja svog Giannija nikako ne mogu zamisliti u heklanoj vestici! Ipak mu bolje stoje aran ili guernsey džemperi. Japanski Princ pletiva kroz svoj tv show i knjige, čini sve u svojoj moći da popularizira pletenje kao aktivnost, promovira i pletenje prstima kako bi približio tu vještinu djeci. Njegove kreacije, gledajući složenost uzorka i umjetnički dojam, čine da većina onoga što se može vidjeti po europskim žurnalima djeluje poput projekta iz dječjeg vrtića. Raditi nešto po njegovim modelima je i težiti perfekcionizmu u pletenju, podići pletenje na viši novo od običnog pletenja dva kvadrata koja će u spoju dati pulover.
I tako sam tražeći po internetu pronašla cijeli jedan novi svijet pletiva dizajnera meni nepoznatih imena kao Setsuko Torii, Shigesato Itoi, Nuno, pored svjetski poznatog Issey Miyake, a svima je zajednička ideja vodilja da od pletiva učine nosivu umjetnost na tradicijama onoga što bismo mogli nazvati "bakino pletivo".
Ne znam koliko je točno, ali blogeri u Japanu kažu da je vrlo vjerojatno da će dobrostojeća japanska gospođa imati svoga osobnog pletača, baš poput osobnog trenera u Americi. Nihon Vogue, vodeća izdavačka kuća za časopise posvećene ručnom radu, ustanovila je i vrlo cijenjenu školu u Tokiju koja je do sada odškolovala preko 50.000 instruktora za razne tekstilne ručne radove. Da bi dobili diplomu, budući instruktori moraju provesti 9 godina na školovanju za različite tehnike ručnog rada. Nakon takvog školovanja nivo njihove vještine pletenja je takav da im je samo pogled na uzorak dovoljan za reprodukciju.

No, najzabavnije mi je bilo čitati neku od haiku poezija posvećenih pletivu. Nisam profesor Davide, ali pokušala sam prevesti:

                        Još jedna očica...
                        Još jedan red ...
                        Ah? Sviće dan.


                        Trgovine pune
                        štrenica vune govore
                        o dolasku jeseni.


                        Koliko je ljudi
                        na obraz prislonilo
                        ovu meku štrenicu vune?


                        Mrzim,
                        svih 15 redova
                        iznad greške.


                        Hvaleći njen rad,
                        mrmljam sebi u bradu:
                        "To mogu i ja".


                        Jesenji vjetar
                        uvijek me nosi
                        u trgovinu s vunom.

Kada netko s političkih govornica pokušava Rim definirati kao grad susreta antičke povijesti i modernog vremena, po mom mišljenju, riječ je o najobičnijoj govoranciji. Rim je sve samo ne moderan grad, najlakše ga je opisati kao grad koji je niknuo oko i na temeljima antičkog Rima, ali modernog je tu vrlo malo. Svega dvije metro linije, gradski promet u kaosu, gradski kvartovi koji su nakon rata nicali bez urbanističkog plana sa zgradama koje su na metar udaljenosti jedna od druge, ali i kada se udaljiš od strogog centra ispunjenog poviješću, nađeš se u nekom anonimnom kvartu i otkriješ ostatke akvadukta, neke stare rimske vile, oznake pored ceste... Pokušavam si zamisliti jednu staklenu piramidu ispred Koloseja, ali čisto sumnjam da bi ikome palo na pamet sagraditi tako nešto ovdje.

Vrlo je moguće da upravo radi ostataka te rimske prošlosti koja na ovaj ili onaj način izbija na površinu (u zadnje vrijeme poprilično, radi  iskopa i gradnje C metro linije koja na sve strane otkriva zakopanu rimsku prošlost i do beskraja produžava termine radova) stanovnici Rima ne odustaju od svojih tradicija. Jedna od tih tradicija su tjedni sajmovi i koliko god nema mnogo smisla praviti te sajmove pored toliko trgovina, tržnica i velikih trgovačkih lanaca, svaki gradski kvart ima svoje ulice i dane u tjednu kada dolaze ambulantni prodavači sa svojim kombijima, kamionima i štandovima. U mom kvartu, svake srijede i petka zatvori se jedna, srećom sporedna ulica i od jutarnjih sati do negdje 13 - 14 sati (ovisno i o vremenskim prilikama) postaje sajam svega i svačega. Još uvijek se ne prestajem čuditi koliko Rimljani vole te sajmove, "mercatino" kako ga ovdje zovu, kao da mu tepaju "sajmić".
Mercatino nije samo gužva između štandova, to je i kakofonija zvukova, poziva da se nešto kupi jer "samo što nije nestalo", "5 komada za 10 euro" ili "jeftino samo za danas". To je i nevjerojatna paleta boja, šarenilo izloženih zavjesa, posteljine, cipela, garderobe na vješalicama koja se ljulja na vjetru, sjaj zdjela i lonaca uz cvjetne motive tanjura i posuda, plastika u svim bojama, ali i mirisa sa štandova koji nude lokalne specijalitete u vidu ručno rezanog pršuta, svinjske pečenke, ovčjih sireva, maslina u salamuri, pečenih ili onih pikantno začinjenih, tu je i neizbježni miris namočenog bakalara i sušenih haringi. Zadnjih godina, sliku tradicionalnog tjednog sajma obogatili su i novopridošli ulični prodavači "originalnih" kožnih torbi s potpisom ili jednako originalnim sunčanim naočalama, kao i štandovi s kineskom sitničarijom. Na takvim sajmovima nema čega nema, a ponekad se može i pronaći kvalitetan proizvod dobre cijene, recimo na štandu sa vunom i koncima, onom koji predstavlja pokretnu trgovinu inače poznatu kao "merceria". Tako sam jednom pregledavajući ponudu pronašla i konce našeg Unitasa. Sva vuna je u originalnim pakiranjima, a prodavači više nego ljubazno nude pakete od pola kilograma i "ako ti ostane koja štrenica ti donesi i uzmi neku drugu u zamjenu".
Negdje pred kraj radnog dana "mercatari" krenu pakirati robu u kutije, razmontirati suncobrane (koji su i kišobrani) i štandove i tada polako kreće procesija njihovih kamiona i kombija prema glavnoj ulici, a onda svatko svojim putem do sutrašnjeg sajma u nekom drugom kvartu. Iza njih ostaje nevjerojatna količina smeća koju gotovo istovremeno s njihovim odlaskom počinju čistiti djelatnici "AMA", ulica se otvara za promet i od sajma ni traga.

Jeste li vidjeli film "Fahrenheit 451"? Sjećate li se radnje?
Mene se jako dojmio davnih godina kada sam ga odgledala prvi put; ta fantastična priča o svijetu budućnosti u kojem pale knjige i zabranjuju ih (dok stanovnicima nude gledanje televizije i kvazi sudjelovanje u tv emisijama), koja prati transformaciju Guya Montaga od "firemana" (zaduženog za spaljivanje knjiga) do onoga koji čuva napisane riječi za budućnost učeći ih napamet, jednako me se dojmila svaki sljedeći put. U toj SF priči, stanovnici jedino gledaju televiziju, televizija je postala sredstvo kojim diktatura kontrolira stanovništvo, u Montagovom domu dominira ogromni televizijski ekran na zidu. Ponekad mislim da već živimo takvu realnost, samo što ne palimo knjige.

U nedjelju slijedi još jedno talijansko obiteljsko okupljanje i za tu prigodu, željeli smo najmlađem članu šire obitelji kupiti fotografski aparat, da ima čime slikati školske izlete. Njegova mama nam je rekla da je digitalni aparat već dobio, ali kada već želimo nešto kupiti obradovat će se novoj playstation igri "Smackdown vs. Raw" i krenuli smo tako u potragu za tom igrom i uopće mi se nije dopalo to što sam pročitala u najavi. Sada se nalazimo u situaciji da moramo kupiti nešto što nam se nikako ne dopada i još manje odobravamo, a odbijanjem kupovine te igre, riskiramo da se naš čin protumači kao da ne želimo potrošiti 40 euro (iako bi prvotni pokon, digitalni fotoaparat, koštao tri puta toliko). Igru ćemo svejedno kupiti, perem ruke od odgoja tuđe djece, ali kao i uvijek, to mi je bilo dovoljno da u mislima odlutam u prošlost, prisjećajući se poklona koji su mene oduševljavali kao dijete. Možda i zato što je danas prvi pravi jesenski dan s vjetrom i sitnom hladnom kišom, kada je najugodnije biti na toplom, a mene takvi dani vraćaju u one jeseni kada su još postojala 4 godišnja doba i kada je danima znalo puhati jugo. Oni koji žive na moru, znaju koliko teški dani mogu biti pod jugom. Upravo takva kišna popodneva, nakon što sam se po povratku iz škole presvukla u robu "za po kući" i smjestila na svoj kauč, najradije sam provodila s knjigom u ruci. Knjige su mi kratile duga jesenska popodneva kada se nisam mogla ići vani igrati, nije bilo playstationa niti kompjutera, a televizijski program, onaj s najavom "Zdravo djeco", počinjao je tek negdje poslije 17 sati.
Prva knjiga koju sam ikada dobila na poklon bila je "Pipi Duga Čarapa", poklon mamine prijateljice, tete Mire, koja je, iako obožavajući svog jedinog sina, u meni vidjela onu curicu koju nije imala vremena imati jer se kasno udala i vrlo brzo ostala udovica. Teta Mira je uvijek imala vremena za mene (iako, ruku na srce moram priznati da sam joj ne jednom sigurno smetala),nenametljivo je pratila moje interese, prve pokušaje veza sam napravila na goblenčiću koji mi je ona kupila i prvu prvcatu knjigu u životu od nje sam dobila. Ne znam koliko sam puta pročitala Pipi, znam samo da sam mnogo naslova otada pročitala i da je knjiga uvijek uz mene i najsretnija sam kad me priča toliko osvoji da mi je mrsko odložiti ju i na trenutak ... baš kao one davne noći 1974. godine kada sam do tri sata ujutro čitala Šegrta Hlapića, jednostavno nisam mogla prestati čitati.

Kada sam ljetos otvorila Pipi, među njenim stranicama našla sam i nekoliko sačuvanih stranica "Politikinog zabavnika", na kojima je sličica Lu koju je trebalo izrezati, nalijepiti na karton i onda joj presvlačiti različite haljine. Nisam se zadržavala samo na presvlačenju tih štampanih haljina, s kartonskom lutkom ispod papira, crtala sam joj po mjeri nove haljine, kradući ideje iz stranih žurnala. "Politikin zabavnik" bila je novina moga djetinjstva, koji nikada nisam kupila petkom kada je izlazio, već tek nedjeljom kada je stizao do našeg otoka. Prodavaču novina moj otac nije bio simpatičan i kako je dobivao svega nekoliko brojeva, ponekad mene tjednima niti jedan primjerak nije dopao. Ne znam kako mu nije bilo žao gledati moju razočaranu facu nakon što mi je u oči lagao da nema više Politikinog, a pola sata nakon toga vidjela sam susjeda kako se vraća kući s Politikinim "kojeg više nema". Srećom, koji puta smo si posuđivali te Politikine, ali meni to nije bilo to kao prelistavati samo moj Politikin. Trebam li sada reći koliko puta sam molila da mi naprave pretplatu? Koliko sam puta plakala od nemoći i bijesa jer se otac vratio na nedjeljni ručak bez Politikinog? Ne znam izlazi li više Politikin zabavnik, ali davnih 70-tih to je bio apsolutno savršeni magazin za djecu. Interes za povijest i stare civilizacije, interes koji se danas manifestira obožavanjem dokumentaraca različitih tema, ali i interes za kriminalističke i SF priče,  dugujem jedino i isključivo čitanju Politikinog zabavnika.

Jedno  američko istraživanje navodi da mladi danas prosječno 7 minuta čitaju i do 2,5 sata gledaju televiziju. Ipak, najzanimljiviji je, po mom mišljenju, podatak da i najsiromašniji Amerikanci koji imaju navadu čitanja, posvećuju jednako vremena volonterskom i karitativnom djelovanju kao i bogati koji ne čitaju. Navada redovnog čitanja budi nešto unutar osoba što ih podstiče da ozbiljnije shvate vlastiti život i istovremeno razviju osjećaj da je i život drugih ljudi jednako stvaran. Jednom riječju, oni koji čitaju postaju empatičniji, razvijaju sposobnost uživjeti se u tuđe priče.

I sad se ja pitam što će naš mali nećak naučiti igrajući Smackdown vs. Raw? I voljela bih znati da je dobro onaj 15-godišnji Šveđanin koji je neki dan s konvulzijama završio u bolnici nakon što je 20 (!) sati proveo igrajući World of Warcraft.

Jučer poslijepodne bila sam prisiljena obaviti kupovinu u lokalnoj trgovini, "merceria" kako ju ovdje zovu, koja u ponudi ima većinu artikala potrebnih za ručne radove. Ponestalo mi je, ni manje ni više, nego 6 boja potrebnih za dovršiti (konačno!) ovaj goblen koji radim i nije mi bilo druge nego kupiti konac po cijeni od 1,10 euro za viticu od 8 metara. Znam da mnogima koji iz Hrvatske pretražuju stranice u inozemstvu onih koje se bave ručnim radom, bilo to vez, pletenje ili sasvim nešto drugo, sigurno ponuda u lokalnim trgovinama izgleda više nego skromna. No, ta skromna ponuda nikako ih ne treba priječiti da se bave onim čime vole i jednostavno naruče ono što im treba preko interneta.
Većina onih koji se ručnim radom vani bave, također obavljaju kupovinu preko interneta. Platna, konci, okviri za rad, škare, igle, perlice, sheme ... sve se to nabavlja u online trgovinama.

Problem sviju nas u Europi je cijena DMC konca, koji, iako proizveden u Francuskoj, teško da se može nabaviti u trgovinama za manje od 1,10 euro, čak u domovini proizvodnje košta još više, do 1,50 euro! Neke žene, revoltirane poslovnom politikom DMC-a, koji američkom tržištu nudi konac daleko jeftinije (a proizvod je identičan), orgnizirale su bojkot i prešle na Anchor konce, jednako velike palete boja i kvalitete. Srećom, Amerikanke su se pokazale više nego solidarne s Europljankama i organizirale su mrežu "usvajanja", svaka od njih "usvaja" nekoliko Europljanki kojima po potrebi i narudžbi, kupuju i poštom šalju konce u Europu. Zahvaljujući dobrom srcu naše Slavonke u Americi i ja sam usvojena. Ali, čak i bez usvajanja, konci se mogu vrlo povoljno nabaviti na mreži, jedino je poželjno najprije provjeriti kod američkih online trgovina žele li slati konce za Europu, jer poslovnom politikom DMC-a slanje u Europu im nije dozvoljeno. Kada sam zadnji puta kupovala Unitasove "Ljubica" konce, cijena je u lokalnoj trgovini bila nekih 7 kuna (cca 1 euro), kupujući online Anchor ili DMC konac, ne samo da ćete upola jeftinije proći, već su i palete boja 4 puta veće, a konci visoke postojanosti boja, perivi na 95°.
Kada se radi o izboru platna, ponudu koju se može pronaći na mreži, ne mogu pronaći u bilo kojoj trgovini. Izbor platna ide od različitih veličina i boja aida platna (tzv. paname kod nas) do različitih evenwave tkanja od pamuka do lana i različitih kombinacija niti. Po pretraživanju koje dovodi do moje stranice vidim da još uvijek ima mnogo onih koji rade vezene stolnjake. Raditi stolnjak na sintetičkom leakrilu je prava šteta uz izbor lijepih, kvalitetnih i ne tako skupih materijala koji se mogu pronaći na mreži. Dovoljno je samo jednom raditi na nekom od Zweigartovih platna da vas zauvijek prođe želja za leakrilom. Rico design (na dnu stranice izbor jezika) i Zweigart nude i prekrasne, već obrubljene stolnjake za vez, raznih veličina i kombinacija s drugim materijalima poput damaska. Za one koji žele raditi goblene, idealan izbor je Lugana platno ako želite goblen bez vezene pozadine, a ako želite goblen u vidu kompletno vezene slike sa pozadinom tada je dobar izbor Zweigartovo platno hardanger 22 ct * na kojem se goblenski bod radi s 4 niti, a petit point sa 3 (kao kod Wiehlera za one koji poznaju njihovu tehniku). Goblene možete raditi i na stramin platnu (canvas) kojeg se također može nabaviti u svim veličinama.
Posebna priča su ručno bojana platna koja daju posebnu notu radovima tipa sampleri ili vezu bez pozadine.  Enchanted fabrics, Silkweaver ili Sugar maple su neki od proizvođača ručno bojanog platna.
No, internet kupovina nije isplativa samo za platno i konce. Moja jučerašnja narudžba sadržavala je isključivo igle za vez. Nevjerojatno, ali ponekad mi je problem nabaviti tupe igle odgovarajuće veličine. Posve mi je neisplativo kupovati komplete od 6 igala različite veličine, od kojih mi samo dvije najtanje mogu poslužiti. U lokalnoj trgovini najmanji broj igala s kojima mogu raditi je 24 ( kod igala veći broj znači tanju iglu) s cijenom od 0,30 euro po komadu. U prosjeku po svakom goblenu potrošim najmanje 4 igle, koje se, što od trenja prolaskom kroz platno, što od topline i znoja ruku, "izližu", postaju tamnije i više ne klize lijepo kroz platno. Na platnu gušćeg tkanja idealno je raditi iglama 26 ili 28, koje su tanje i ne prave rupe prolaskom kroz platno. Tako sam si jučer naručila obične DMC nehrđajuće igle, ali i pozlaćene Anchorove i petit verziju igala John Jamesa koje su nešto kraće od običnih, pa dozvoljavaju maksimalno iskorištavanje konca pri radu. Nisam imala namjeru kupovati ništa osim igala, ali kada sam vidjela škarice na sniženju, počastila sam se i njima (zadnji puta na sajmu sam slične našla za 7 euro, ove preračunato koštaju samo 2,80).
Pored ovih proizvoda, kupovina preko interneta vam omogućava i nabavku pletaćih igala po povoljnoj cijeni, od svih mogućih materijala, veličina i oblika, kukica, te raznih pomoćnih artikala za svaki pojedinačni hobby. Moja internet potraga je sada usmjerena na traženje samostojećeg okvira za vez i za sada je najvjerojatnija kupnja ovog.

Za kraj, evo mog izbora intenet trgovina s kojima sam imala pozitivna iskustva:

Sew&so je engleska trgovina u kojoj nabavljam platna. Uspoređujući cijene s američkim trgovinama daleko su najpovoljnije njihove cijene. Za kupovinu iz zemalja koje nisu članice EU dodatna je povoljnost skidanje od oko 17% VAT sa navedene cijene (engleski pdv).

Stitching bits&bobs je američka trgovina koja vrlo često daje prigodne popuste, trenutačno je u toku popust pred Thanksgiving. Između ostalog kod njih možete naći i sheme za sada jedine hrvatske dizajnerice Helge Mandl. Jedina zamjerka je što je trebalo čekati skoro mjesec dana njihovu pošiljku, besprijekorno pakiranu uz dvostruku nepropusnu zaštitu.

123stitch je američka trgovina u kojoj sam jučer napravila narudžbu za igle i u roku odmah mi je stigla potvrda narudžbe, a za nekih sat vremena su mi poslali obavijest da je moja pošiljka već poslana. Imaju široku ponudu artikala za skoro sve ručne radove i organiziraju svakodnevne popuste. Svakako vrijedi pogledati njihovu ponudu shema za vez jer neke nude po nabavnoj cijeni.

Trgovina na mreži ima daleko veći broj od ove tri navedene, ali to su trgovine s kojima sam imala pozitivna iskustva i u kojima sam našla najpovoljnije cijene. Širom Europe se mogu naći trgovine na mreži, koje također nude izuzetno kvalitetnu uslugu, ali meni je glavna motivacija za kupovinu na mreži povoljna cijena.

* ct ili count je oznaka kojom se definira veličina tkanja, tako aida 14 ct (panama platno) znači da ima 14 niti u inču (2,54 cm), Lugana 22 ct znači 22 niti tkanja u inču. Općenito, veliki broj counta znači gušće tkanje i slika napravljena na takvom tkanju bit će manjih dimenzija od one naprvljene na manjem countu

U subotu sam na tržnici kupila dvije prekrasne glavice endivije, jedna je scarola, druga je riccia ili kovrčava. Radi se o tipično zimskoj salati koja dobro podnosi hladnoće, s unutrašnjim svijetložutim listovima, dok su vanjski tamnozelene boje. Njeni blijedožuti listovi su vrlo ukusna salata, blago gorkastog okusa, daleko od okusa radiča, ali obzirom da je to salata koja baš nije ugodno mekana poput putarice ili hrskavih listova poput kristalke, mnogi ju izbjegavaju. Ta Pepeljuga među salatama, prije koje će, unatoč cijeni, većina izabrati skuplji matovilac, aromatičnu rigu, crveni radič ... ma, bilo koju drugu zelenu salatu, ipak može predstavljati pravi mali gastronomski užitak.
Unutrašnji dio obiju endivija iskoristila sam u vidu najobičnije salate, no za razliku od drugih vrsta koje se začinjavaju u trenutku iznošenja na stol, ovu je dobro začiniti koju minutu ranije. Ne treba ju ostaviti da predugo čeka, u tom slučaju ocat će ju previše omekšati i izgubit će hrskavost. Vanjske listove odlučila sam prirediti kao samostalni obrok i na pamet mi je pala priča koju sam davnih godina čula.

U rodnom selu moga oca, starije žene su zvali po njihovim prezimenima, možda i zato što su im vlastita imena bila vrlo često ista. Tako je ona iz obitelji Lučić postajala Lučuša, ona od Šimunovića Šimunuša, od Bobića Bobićuša ...  Jedna od tih bakica odjevenih u crno, koju su zvali na "uša", a ja se ne sjećam koja je točno "uša" bila u pitanju, krenula je na nekoliko dana put Dubrovnika, sinu i snahi u goste.  Za jedan ručak, snaha je priredila između ostaloga i zdjelu zelene salate koja tu "uša" baku nije oduševila. Primijetila je snaha da nešto nije u redu, pa je pitala svekrvu prija li joj salata, misleći da možda nije začinjena kako treba. Na to je dobila odgovor: "Je, dobro je nevjesta, samo što nisi ovu zelen malo prokuvala?"
Nije mi bez razloga pala na pamet ta epizoda. Kada zimi nije bilo neke bolje salate za kupiti jeli smo i domaći radič (a samo oni koji su ikada jeli domaći radič znaju kako zna biti žilav i gorak), kao i endiviju, nakada jedinu zimsku salatu u trgovinama (govorim o vremenu prije velikih trgovačkih lanaca). I dok smo tako žvakali te žilave zimske salate, moj pape je ne jednom znao reći: " Baš bi se i mogla malo prokuvat!" Moji bi se sigurno smijali sa mnom da su danas ručali kod mene.

Vanjske listove endivije operite i ako imate centrifugu za povrće malo ju izvrtite da se osuši, ako nemate ocijedite ju čim više možete. Narežite ju na malo šire rezance. U skladu s hrvatskom kulinarskom tradicijom recept možemo i nastaviti s uobičajenom uputom da prodinstate jednu bijelu glavicu luka (ta vrsta je nešto slatkastijeg okusa) narezanu na tanke listiće i kada luk omekša dodajte 2-3 slana inćuna i jednu šaku malih rajčica (kojima sam ja ogulila kožicu) ili zamijenite s jednim većim pelatom koji ste zgnječili viljuškom. Ostaviti par minuta poklopljeno na laganoj vatri, dodati punu žlicu opranih kapara, komadić ljute papričice (može i bez ako ne volite ljuto ili kuhate i za djecu) i na sve to endiviju. Poklopiti da para smanji volumen salati, promiješati i ostaviti da se dinsta nekih 10 minuta. Endivija će pustiti priličnu količinu tekućine, tako da nema opasnosti da će zagorjeti. Pred kraj kuhanja, slobodno pojačati vatru i uz miješanje pričekati da se pokuha višak tekućine, provjeriti treba li soliti. Poslužiti uz krumpir u bilo kojoj varijanti, kod mene je to bio pečen u pećnici s ružmarinom i malo maslinovog ulja.

Nakon mjesec dana rada, ostala mi je jedna četvrtina goblena za izraditi. Iako je za ovaj rad potrebno svega 20 različitih boja, mislim da se uspijeva postići efekt plastičnosti i da ne djeluje dvodimenzionalno:
Danas na tržištu goblena ima jako mnogo "proizvođača" koji, uglavnom putem interneta, nude svoje sheme nastale obradom nekog umjetničog djela. Ovo proizvođači stavila sam pod navodnike jer ne čine ništa drugo nego kompjuterskim programima pretvaraju sliku u shematski ispis. Pri tome, mislim da nitko od njih zapravo ne radi goblene, već samo pravi sheme za tržište koje je uvijek u potrazi za nečim novim. Proizvođači koji provjeravaju svoje sheme izradom goblena su poznata i priznata imena poput Vervaco, Lanarte, Heritage, Solaria, a ne mogu ne spomenuti Wiehlera kojem nitko ne može osporiti godine prisutnosti na tržištu. Wiehler je prije nekih 5 godina bio najavio zatvaranje i prodaju dok traju zalihe, nakon čega su ipak odlučili nastaviti s proizvodnjom, osvježili su svoje internet stranice i ponudili magazin za slobodni download u kojem nude i shemu za manji goblen, vrijednu utoliko da pogledate kako uopće izgledaju njihove sheme ako nikada po njima niste radili. Wiehlerova specifičnost bila je kombiniranje goblenskog s petit point bodom na slikama, čime su postizali ljepše detalje, pogotovo na portretima. Problem s Wiehlerovim goblenima nisu njihove detaljne i vrlo čitljive sheme, već zasićenost njihovim motivima (nisu kao neke druge tvrtke svake godine obnavljali motive, već su neki od njih u prodaji preko 30 godina) i cijena koja je s prelaskom na euro znatno skočila.
Kombinaciju goblenskog i petit pointa možete naći i na goblenima bugarske dizajnerice Stoyanke Ivanove, vlasnice tvrtke Solaria. Ona i sama radi goblene i bavi se grafičkim dizajnom, tako da su njene sheme umjerene što se tiče broja boja koje koristi, mislim da nikada ne koristi više od 60 boja,  kao i dimenzija. Izuzetno uspješno je obradila brojne ikone i religijske motive, kao i slike starih majstora. Kako izgledaju njene sheme također možete provjeriti downloadom neke od njenih free shema.
Iako danas većina proizvođača nudi sheme za vezene slike izrađene bodom križića, uglavnom nije nikakav problem iste napraviti goblenskim bodom. No, kompjuterski napravljene sheme dimenzijama od nekih 500 bodova u širinu, postaju rad od 1000 goblenskih bodova, dok korištenje 260 boja za izradu jednog goblena postaje i financijski popriličan trošak. Van pameti je raditi goblen tolikih dimanzija i s toliko boja. Oni koji žele apsolutno vjernu kopiju, mogu si prištedjeti toliki trošak i rad jednostavnom kupnjom postera. Na takvim kompjuterski generiranim shemama, mana su i izolirani bodovi koji ne doprinose kvaliteti slike, ali značajno usporavaju rad. Neki od tih kompjuterskih proizvođača, čak se ne zadovoljavaju paletom od nekih 500 nijansi DMC ili Anchor konaca, već koriste i blendane boje, miješanjem niti dviju različitih nijansi dobivaju novu boju. Za ilustraciju ovoga o čemu govorim, evo primjera Solarijinog goblena "Rođenje Venere" napravljenog prema poznatoj Botticellijevoj slici. Solarija je sliku prilagodila na 49 DMC boja i dimenzije 280x175 bodova, za cijenu od 26,70 $. Za razliku od nje, neki od tih internet prodavača kompjuterski napravljenih shema po umjetničkim djelima, su istu sliku prilagodili nešto drugačije. Cross stitch collectibles predlaže shemu za 25 $ dimenzija 500x302 boda i 90 DMC boja, Scarlet Quince nudi shemu od 485x312 bodova s 117 DMC boja i cijenom od 21 $, dok rekorde definitivno obara Golden kite veličinom od 640x400 bodova, brojem boja od 200 DMC plus 117 miješanih i cijenom od 62,99$! Nasuprot tom pretjerivanju u bojama, pojavilo se i nekoliko rumunjskih i bugarskih proizvođača kojima je mana upravo premaleni broj korištenih boja; njihove sheme vrlo sliče goblenima napravljenima na odštampanom straminu.
Na prvi pogled Solaria izgleda najskuplja varijanta, ali ona je jedina koja nudi odštampanu shemu, sve ove ostale po plaćanju downloadate sami u .pdf formatu i onda ih treba odštampati na A4 formatu papira, na minimalno 20 listova ako ne i više. Na mreži ima cijeli niz takvih proizvođača komjuterski napravljenih shema, neki su i prilično popularni kao npr. Heaven & Earth design, ali osobno, nikada se ne bih upustila niti u kupovinu niti u izradu takvih goblena. Mnogo je jeftinije nabaviti neki od tih programa i napraviti shemu na osnovi skenirane slike iz neke enciklopedije, ako ništa drugo daje mogućnost reduciranja broja boja, čišćenje od izoliranih bodova, izbor dimenzija, mijenjanje kontrasta i svjetline. Ako se nekome baš i dopadnu sheme na linkovima ovih proizvođača koje sam navela, preporučam da iskoristite mogućnost downloada free sheme sa njihovih stranica i na taj način provjerite kako te sheme izgledaju, koliko su dobro napravljene i isplati li se uopće tako nešto raditi.

Prvi put sam se susrela sa porukama gospođe Hume na forumu Marthe Stewart, tražila je recepte za jela s povrćem, koje je imala namjeru isprobati na svom blogu nazvanom "The great big vegetable challange". Ukratko, ženi je dojadilo da se svakodnevno nateže i bori sa svojim sinom koji je odbijao jesti povrće i kada je, po ne zna koji put, izgubila živce nad tanjurom graška, donijela je odluku da nešto konkretno poduzme. Krenula je abecednim redom predstavljati svojoj djeci pojedino povrće, isprobavati različite recepte i nakon što su prošli cijelu abecedu, tokom koje je sin ocjenjivao pojedina jela, avanturu su završili s djecom koja su zavoljela i zelenjavu koje su se prije užasavali i s objavljenom knjigom o tom neobičnom "povrtnom izazovu". Recepte za svako povrće primala je sa svih strana svijeta, čak se i nekoliko poznatih chefova angažiralo da joj pomogne učiniti jela od povrća primamljivija djeci.
Moja sreća je da s povrćem nikada nisam imala problema i unatoč tome moj problem bila je debljina. Kada danas pogledam unatrag, sreća je bila što sam živjela u malom mjestu uz more, ne u stanu u nekom velikom gradu, tako da sam popodneva uglavnom provodila vani kada je vrijeme to dozvoljavalo. Igranje na otvorenom, plivanje od polovine svibnja, sigurno je pridonijelo da se moja težina, iako prekomjerna, koliko-toliko drži pod kontrolom. O tome kako je biti debela curica, mislim da bih mogla napisati stranice, ono što je bilo za mene najbolnije je tumačenje sviju, da je debljina problem volje, jačine karaktera ... svi su pričali o tom nekom "karakteru" kada su mi predstavljali novu dijetu, kojom je tamo neka, u nečijem uredu, skinula tko zna koliko kila. Na kraju, nakon neuspjelih pokušaja s tim bezumnim dijetama koje nisu veze imale s pameću, još manje s nutricionizmom, krajnji neuspjeh je uvijek bio moj, nedostatak mog karaktera da izdržim neku od tih glupih dijeta. Kada kažem glupa dijeta, mislim na dijete u kojima je uglavnom bilo zastupljeno gladovanje ili vrlo limitirana prehrana od nekoliko namirnica.
Moji roditelji se nikada nisu na pravi način bavili problemom moje težine. Nitko se nije nečega odrekao, promijenio način prehrane ili odveo dijete liječniku sa željom da se problem debljine riješi. Ni sama ne znam koliko puta sam čula kako "mala voli jesti", "još je u razvoju", "a što bih joj ja, ne mogu joj zabraniti da jede", "kada i sakrijem, ona pronađe gdje sam sakrila" i da ne nabrajam dalje. U onim rijetkim pokušajima dijete, kolači su se nastavljali peći, samo što sam ja "trebala biti karakter", kao što sam trebala biti karakter i jesti nešto drugo, dok su ostali ljeti, kada nam je uvijek bila puna kuća, jeli što im se prohtije.
Kada danas vidim debelo dijete, uopće ne mogu opisati koji bijes me spopadne, ali ne na dijete, već na njegove roditelje. Niti jedno dijete ne postaje debelo samo od sebe, već se deblja jer ga pogrešno i previše hrane! Odrasli debeli imaju mogućnost riješiti svoj problem na način na koji misle da je to najbolje. Mogu na dijetu, koliko god glupava ta dijeta bila, mogu se početi hraniti po pravilima i mijenjati pogrešne navike, mogu se podvrći nekoj od operacija koje za posljedicu imaju smanjivanje težine ... dijete sve to ne može, dijete jede ono što mu roditelji pripreme. Netko može sada reći da djeca sama odu kupiti kojekakve grickalice, slastice ili junk food, ali ako od prvih dana hranite djecu pravilno, neće imati potrebu kupovati smeće. Kada je kćer sestrične moga muža ušla u pubertet s prekomjernom težinom (jedna od onih sa zdravim apetitom koja je voljela jesti više tjestenine u umaku, a manje salate i povrća) i odvedena liječniku, njezina dijeta postala je dijeta cijele obitelji; onog dana kada su na meniju bili pileći bataci prženi na naglo uz kuhane mahune, isto to su jeli i njeni roditelji. Na njihovom primjeru sam vidjela što znači pomoći djetetu da skine višak kilograma. Prateći propisane menije odviknuli su se svojih pogrešnih navika, naučili se vagati tjesteninu (a ne kuhati količinski odokativno i onda pojesti više nego treba), a što je najvažnije, pomogli su kćeri da smršavi bez trauma.
Nije mi bila namjera pisati o dijetama ili pravilnoj prehrani, svatko odrastao ima pravo odlučiti za sebe, ali neki dan u novinama čitam o još jednom istraživanju po kojem je 41% djece na Siciliji s prekomjernom težinom. Prije nekog vremena objavljeno je istraživanje na nivou Europe s poraznim rezultatom, po kojem su mali Talijani najdeblja djeca u Europi, čak 36% je prekomjerne težine. Slijede ih mali Španjolci i Grci, dok su mali Francuzi u svega 19% slučajeva preteški. Ne znam kakvi su podaci za Hrvatsku, ali po onome što ljeti vidim na moru, sve je više debele djece. Dok sam ja sa svojim viškom kilograma prije tridesetak godina bila rijetkost na plaži, danas, gledajući djecu na plaži, žalim što sada nisam 10-godišnjakinja, prištedjela bih si brojne neugodne situacije, mislim da bih čak prošla nezapaženo.

Talijanska mediteranska prehrana uzeta je za primjer zdrave prehrane kod Svjetske zdravstvene organizacije, pa je sasvim logično pitanje zašto su onda Talijani sve deblji, uključujući i djecu? Odgovor je vrlo jednostavan: ne samo da su se posve udaljili od temeljnih postavki mediteranske kuhinje, već i jedu količinski previše. Većina Talijana sasvim pogrešno interpretira vlastitu kulinarsku tradiciju, kao onu koja obavezno na stol iznosi "primo" (prvi tanjur) u vidu tjestenine ili rižota i nakon toga "secondo" (kao naše glavno jelo), obično mesno jelo s prilozima od povrća, nakon kojeg slijedi voće. Tako se nekada jelo u svečanim prigodama, dok je svakodnevna kuhinja po sjećanjima moga muža i starijih članova njegove obitelji, bila bazirana na "minestrama" (minestronima) - juhama od povrća i leguma uz dodatak tjestenine, recimo i kod nas poznati paštafažol. Vrlo rijetko su u te guste juhe dodavali koji komadičak mesa, tek toliko da zamiriši. Umjesto današnjeg "secondo" ili glavnog jela od mesa, jeli su se sirevi, različiti omleti (frittate), punjene pogače, dok je meso na stolu bilo uglavnom samo blagdanom, a svinja koju su pred zimu ubijali trebala je dostajati do sljedeće zime - baš kao i kod nas nekada. Iako u mnogim dijetama kao po pravilu odmah sa jelovnika izbace tjesteninu, to se čini posve nepotrebno. Tjestenina je korisna i zdrava namirnica, problem je koliko će se količinski tjestenine pojesti i u kojoj kombinaciji. Širom Italije, danas su prvi tanjuri tjestenine uglavnom pretrpani, ne može se pojesti 100-120 grama tjestenine i nastaviti s ručkom; takva količina tijesta je više nego dovoljna za samostalni obrok uz bogatu salatu.
Istraživanja koja su provedena na uzorku od 45.000 djece u Italiji pokazala su još nekoliko negativnih činjenica: 10% djece ne doručkuje ujutro i jede količinski više na ostalim obrocima, 60% se ne bavi nikakvom fizičkom aktivnosti i isti postotak djece provodi 2 i više sati pred televizijskim ekranom svaki dan. No, vrlo je zanimljiva i činjenica da je svega 19% francuske djece prekomjerne težine. Gospođa Hume je dala vrlo zgodno objašnjenje na svom blogu, opažajući ponašanje francuskih roditelja koja svoju djecu odgajaju za nove okuse. Svako francusko dijete u restoranu dobiva dječju porciju istog onog obroka koji jedu roditelji, naravno bez pikantnijih začina ili alkohola, od malih nogu se uče jesti i uživati u rukoli, artičokama, poriluku i da ne nabrajam dalje povrće.

Neki dan sam kupila, prvi put ove jeseni, "broccolo romanesco" kako ga ovdje zovu, zeleni karfiol s cvjetićima u vidu stožaca. Dovoljno je oprati ga, iskidati na manje cvjetiće i staviti kuhati, pazeći da se ne raskuha. U istoj vodi, kada se izvadi karfiol, nakon što ju posolite, skuhati bilo koju kratku tjesteninu 70 grama po osobi. Na malo maslinovog ulja zažutiti češnjak koji ćete onda izvaditi i baciti, malo ljute papričice, samo ako volite šarf i onda na to baciti karfiol, koji ćete kuhačom razbiti na manje komade, lagano posoliti, poklopiti i ostaviti  još par minuta na laganoj vatri dok se tjestenina ne skuha. Skuhanu tjesteninu ocijediti, pomiješati s karfiolom, ako vam se učini preskuho, dodati par žlica vode od kuhanja tjestenine, dodati bogatu žlicu parmigiano sira, sve promiješati i odmah poslužiti. Ovo jelo kod mene se jede kao "primo", ali nitko vam ne priječi da ovako pripremljenu tjesteninu s karfiolom poslužite kao prilog.
 

Imala sam najbolju namjeru jednim postom predstaviti Olevano Romano, rodno mjesto moga muža u kojem žive njegovi roditelji u jednoj od starih kuća u povijesnom centru, mjesto pored kojega je i naš maslinik. Olevano je posljednje mjesto u rimskoj provinciji, sljedeće je već u provinciji Frosinone. Poznato je još od rimskih dana, antički Olibanum, dobio je ime sigurno po proizvodnji ulja (oleum), s pejzažem kojeg stoljećima obilježavaju maslinici i nasadi vinograda. Po  nekadašnjim rimskim gostionicama služili su vino u rinfuzi ili sa Castelli Romani ili iz Olevana. Crno vino koje se proizvodi u Olevanu zove se Cesanese i zahvaljujući mladoj generaciji vinogradara koji su se posvetili postizanju kvalitete umjesto količine, vino je dobilo oznaku DOC (kontroliranog porijekla). Prije par godina jedan od njih je i nagrađen na sajmu u Veroni, nakon čega se boce iz njegovog podruma skupo prodaju na svim stranama svijeta. Takva proizvodnja daleko  je od one, kojom se bavio moj svekar, koji je prodavao u rinfuzi rimskim gostioničarima, s kojima se stalno nadmudrivao; ne samo da su htjeli vino po najnižoj mogućoj cijeni, nego su i nastojali varati važući bačve u kamionu napunjene vodom, koju su naravno praznili prije nego su došli puniti vino. Na taj način su ga samo jednom uspjeli prevariti za skoro 300 litara vina. Poučen tim iskustvom svake godine kada je gostioničar dolazio po vino dan prije bi na svakoj bačvi od 1200 litara, oko 150 zamijenio vodom, a vino je bilo takve kvalitete da se nije niti osjetilo. Gostioničar je bio sretan što je uspio svake godine prevariti moga svekra, a moj svekar je svojom dobrodušnom i "naivnom" facom pozivao da po vino svakako dođe i slijedeće godine.

Blizina Rima i karakteristični pejzaži, učinili su od Olevana i nezaobilaznu etapu u svijetu slikarstva, krajem 18. i polovinom 19. stoljeća. Mom suprugu je bio posebni doživljaj u Louvreu naći sliku s pejzažem rodnog mjesta nastalu pod kistom Jean-Baptiste Camille Corota, a Olevano su oslikali i njemački slikari Joseph Anton Koch, Friedrich von Olivier, Franz Horny. I danas njemački studenti umjetnosti dolaze na tromjesečni boravak u Olevano, na tragu navedenih slikara. U periodu između dva rata rimske dobrostojeće obitelji dolazile su u Olevano skloniti se od ljetnih vrućina, tako sam u memoarima Alberta Moravie našla da je i on kao dijete ljeti boravio upravo u Olevanu.
Htjela sam opisati sve njegove uske uličice u povijesnom centru, kuće na kojima ne vidiš gdje koja završava ili počinje, toliko su nadograđivane tokom stoljeća, a u prizemlju kojih su se nalazile nekada štale, u kojima su boravili konji i magarci s kojima su išli raditi u svoje vinograde i na polja i na leđima kojih su donosili drva za ogrijev ili obrano grožđe jer su i podrumi bili pod kućama od kojih je većina sagrađena na živoj stijeni. Te uličice su toliko uske da ne postoji drugi način odvoza smeća od ovoga:
Upravo ta moja želja da poslikam ono najsimpatičnije i najreprezentativnije u Olevanu, dovela me u situaciju nakon koje im uopće ne želim praviti reklamu, ljutnja me još nije prošla. Već onog dana kada sam vidjela zabranu igranja loptom (navodno je gospođi koja je na tom uglu stanovala, užasno smetala dječja buka i loptanje, toliko , da je prije desetak godina postigla kod općine izglasavanje takve zabrane), trebala sam naslutiti da stanovnici povijesne jezgre nisu među najsrdačnijima na svijetu.

U Olevanu je unatrag par mjeseci uvedena obaveza recikliranja i ne postoji drugi način od organizacije odvoza smeća po određenim danima. Tako određenim danima u tjednu moraju pripremiti papir, drugima plastiku, biološki otpad se odvodi svakodnevno, ali mora biti pripremljen na definirani način, inače će smeće ostati pred kućnim vratima s crvenom trakom na kojoj je odštampan tekst da smeće nije u skladu s normom. Kao i obično, uvijek se nađe netko tko takvim odlukama nije zadovoljan i povremeno se stvore nakupine smeća, dovoljno je da netko ostavi prvu vrećicu, ubrzo će ih biti nekoliko. Moja nesreća je da sam se na par trenutaka zaustavila upravo pored jedne takve nakupine odbačenih vrećica. Htjela sam uslikati prekrasno obnovljenu kuću dugogodišnje prijateljice moga muža, ujedno lokalne umjetnice Fiammette. Kada je obnovila kuću i u njoj napravila školu slikanja i izložbeni prostor, na jednoj niši, nekada zazidanom prozoru, postavila je svoj rad, ulje na drvu, mladu djevojku koja znatiželjno i s osmijehom gleda kroz prozor. Toliko je dobro uklopila taj rad da nam je svima u početku spontano dolazilo pozdraviti ju. I dok sam tako slikala kuću, nedaleko do mene, zaustavila se gospođa, koja se mimoišla sa mnom i koju sam uredno pozdravila, iako pojma nemam tko je (pristojnost tako nalaže, pogotovo kada se mimoilazimo u uskim ulicama) i započela priču sa ženom i muškarcem koji su upravo izašli iz jedne od kuća. Krajičkom oka vidjela sam da pogledavaju prema meni, mislila sam da možda negoduju što slikam nečiju kuću i već sam u sebi pripremala obranu i spremala im se objasniti da mi je Fiammetta prijateljica i sigurno joj ne bi smetalo. Krenula sam prema njima, mlađa od dvije žene mi se obratila, ali ne da me pita zašto slikam nečiju kuću, već da me optuži kako sam ostavila smeće na onoj hrpi! Odgovorila sam joj da sam se zaustavila samo na par trenutaka uslikati kuću, a vrećicu sa smećem nisam niti mogla ostaviti jer ne živim u mjestu i samo sam u kratkoj posjeti. Umjesto da se zadovolji odgovorom, ona je nastavila o smeću i kako se ne smije ostavljati i kako im tamo uvijek netko ostavlja smeće, a onda su oni iz ulice krivi i sve u tom tonu. Produžila sam svojim putem i tada mi je muškarac koji je bio u njihovom društvu opravdavajući se rekao da je starija od te dvije, ona s kojom sam se mimoišla, izjavila kako me vidjela ostavljati tamo smeće! On inače nikada ne bi tako prozivao nekoga na odgovornost, ali kada je gospođa rekla da me vidjela ... Tada sam se naljutila. Najlakše je nekome nepoznatome navaliti krivicu za vlastito smeće i necivilizirano ponašanje. Pored hrpe smeća se slučajno zaustavi nepoznata osoba i naravno da je ona kriva za nered. Nema veze što ju vide da stoji s fotoaparatom u ruci i slika, dovoljno je sumnjiva zato što je nepoznata. Učinila sam tada nešto što je posve neuobičajeno za mene, okrenula sam se i krenula natrag prema tim dvjema ženama koje su se zaustavile ćaskati na mjesnom trgu s fontanom s još nekoliko žena i stala sam pred njih i pitala sam tu stariju gospođu koja je "vidjela" moje smeće kako ju nije sramota, s kojim pravom optužuje samo zato što sam joj nepoznata, toliko joj je dosadno u životu i egzistencija joj je toliko patetično jadna da nema dvije pametne riječi sa susjedima razmjeniti, pa mora izmisliti događaj u kojem će biti glavni akter ... i sigurno sam još toga rekla s nadom da sam ju barem donekle uspjela osramotiti pred tim ženama.

Italiju sam do sada skoro uzduž i poprijeko prošla i  ispunjava me tugom činjenica da je, upravo u rodnom mjestu moga muža, nositi fotoaparat i slikati fasade dovoljno da te proglase odgovornom za krizu s odvozom smeća u Italiji.

Ne, ne mislim se žaliti na svekrvu.
Naslov je zapravo ime bloga na splinderu, gdje talijanske snahe objavljuju scene i zgode iz svakodnevnog života u kojima glavnu ulogu imaju svekrve. Ponekad tipkaju tek toliko da se ispušu, ponekad da se nasmiju, a ponekad čisto da podijele dojmove i vide da li i druge imaju što reći na ono što im se dogodilo. Mene zabavlja povremeno baciti oko na njihove priče, iako, moram priznati, ponekad imam dojam da se pretjerano reagira na nesporazume ili jednostavno generacijske razlike. No, sama činjenica da talijanske snahe imaju potrebu za jednim takvim blogom, već je sama po sebi simptomatična. Barem sam tako mislila dok nisam našla da je problem globalno prisutan, pa postoji i stranica posvećena svekrvama na engleskom.

Neki će taj problematični odnos snaha - svekrva u Italiji, tumačiti činjenicom da su Talijani "mammoni", mamini sinovi, koji iz roditeljske kuće izlaze tek i kada se ožene, a kako to danas prilično kasno čine, u prosjeku skoro na pragu 40-te, više su života proveli s mamom nego sa suprugom. No, poštenja radi, treba reći da nisu jedino svekrve u Italiji problematičnog ponašanja, punice ih u stopu prate s jednako antipatičnim. U talijanskom jeziku ne postoji razlikovanje, kao kod nas, između svekrve i punice, u oba slučaja  naziv je "suocera". Svekrve i punice su vrlo prisutne u životu mladog para, pogotovo kada dođu djeca, a snaha je zaposlena. U Italiji, na žalost, nema mogućnosti porodiljnog dopusta u trajanju od godine dana i zaposlene žene imaju pravo na 4 mjeseca bolovanja, nakon čega slijedi povratak na posao. Ako se žena odluči vratiti na posao, ponekad im je nužnost tražiti svekrvu ili punicu za pomoć oko djeteta, teško da si mogu priuštiti plaćenu pomoć u kući.

Jučer je u svim vijestima i tv-dnevnicima objavljena priča o odluci Prizivnog suda u Salernu, po kojem je brak između Antonija i Gemme poništen i to isključivo krivnjom punice. Njihova ljubavna priča okrunjena je brakom u Amalfiju u siječnju 1998. godine, a po svjedočenju prijatelja i poznanika, na toj ljubavi bila je samo jedna mrlja - stalno prisutna i napadna punica. Život u njenoj sjeni nije obećavao dobro i Antonio je par dana prije vjenčanja upozorio svoju odabranicu da će tražiti razvod bude li se njena mama stalno miješala u njihov odnos. Brak je potrajao jedva 4 mjeseca, nakon čega je Antonio zatražio pomoć odvjetnika u crkvenom poništenju braka. Antonio koji "više nije mogao" i čiji se "život pretvorio u pakao zahvaljujući sveprisutnoj punici", uspio je dobiti poništenje crkvenog braka! Desila se jedna od rijetkih situacija da je došlo do crkvenog poništenja braka, a koji je po zakonu države još uvijek bio pravovaljan. Gemma se nakon toga obratila Prizivnom sudu u Salernu sa zahtjevom da se prizna odluka crkvenog suda, poništi brak i na taj način riješi ova pravna zavrzlama.
Vjerujem da su jučer sve svekrve Italije u sebi likovale što je krivnja za propali brak na punici, ne na svekrvi. No, u zadnjih godinu dana desila su se još dva slučaja koja, više nego o svekrvama, govore o njihovim sinovima! Tokom ljeta vjenčali su se Giuseppe sa 101 godinom i Sylvie sa 97, nakon više od 50 godina zaručništva. On se pravdao velikom zaposlenošću, radio je kao ginekolog u Milanu, dok je pravi razlog bilo negodovanje njegove majke i sestara. Kada je i posljednja sestra umrla odlučio je vjenčati svoju dugogodišnju zaručnicu, koja se poput Bepine (Luiđi, moj, a ka'š me više ženit?) rasplakala opisujući koliko je sretna što se konačno udaje.
Drugi slučaj je sa Sicilije gdje su se nekoliko dana po smrti njegove majke (90 godina) vjenčali on od 58 i ona od 51 godinu, nakon, ni manje ni više nego 32 godine zaručništva. Njegova majka je odbijala prihvatiti snahu, nakon što je ostala udovica zahtijevala je od sina da se brine za nju i branila mu da se vjenča. Kažu da je njihova ljubav izdržala sve te godine i nakon njene smrti vjenčali su se.

Oba ova slučaja izazvala su val oduševljenja, priče o ljubavi koja sve prevazilazi, a meni nikako nije jasno kako netko može tolike godine ostati s nekim tko očigledno nema kičmu? Na stranu zločestoća žena koje ne dozvoljavaju svojim sinovima normalan život, dio kojega je i odlazak iz roditeljskog doma i formiranje obitelji, ali nisu mi jasne te žene koje trpe takvo dugogodišnje ponižavanje i čekaju nečiju milost da bi sklopile brak. Teško da je tu  problem samo u svekrvama.
I za kraj, za sve one koji se možda pitaju kako je moja svekrva, ona je jako dobro. Operacija kuka je prošla fantastično, toliko dobro da sada želi mijenjati protezu koju su joj ugradili prije 6 godina! Nastavljamo obilaziti liječničke ordinacije u potrazi za liječnikom koji joj neće reći da je njen jedini problem taj što ne hoda i ne izlazi iz kuće.

U našoj kući uvijek se jelo poprilično tijesta, bilo u obliku paštašute, a zapravo tijesta u mesnom umaku (po domaći saftu), bilo različitih njoka, okruglica, knedli od kruha, pa onda zapečene tjestenine sa svježim sirom, paštafažola, špageta ... na ovaj ili onaj način tijesto je često bilo na meniju. Krivac za to je bio moj otac. Njega se jednostavano nije isplatilo pitati što bi se moglo kuhati. Kada smo ujesen ostajali sami (mama je odlazila u Zagorje u sezoni berbe grožđa i kukuruza), ponekad bih znala i pitati što bih mogla skuhati za sljedeći dan, a on me znao  začuđeno pogledati (kao: što uopće pitaš?), s riječima:
 "Pa, kćeri, nismo već dva dana tijesta jeli! Mogla bi napraviti malo  šporkih makarona, ne mora puno mesa."

Moj otac je bio kuhar po zanimanju, ne po svom izboru, već radi gladi i što mu je ta škola bila dostupna i besplatna. Radeći poslije po kuhinjama, duž cijele naše obale, mogao je jesti što i koliko je htio. Srećom, pa nikada nije imao problema s težinom, dapače, grozio se kolega koji "hodaju s trbušinama, spremni roditi". Unatoč  svim onim telećim koljenicama koje je pojeo u vidu pečenki ili na lešo, njegov ukus je ostao prilično jednostavan i najradije se pred tanjurom prisjećao okusa svog djetinjstva. Jedan od tih je, svakom Hercegovcu nezaobilazna raštika, toliko nezaobilazna da su svi oko nas sadili broskvu, dok se kod nas u vrtu zelenila raštika, o kojoj je  mama vodila brigu kada je donio rasad iz rodnog kraja. Uz raštiku je vezana zgodna epizoda koju su uvijek rado prepričavali, kada je moja mama prvi put išla u posjetu budućoj svekrvi na upoznavanje. Mama je sišla  s vlaka na stanici u Ravnom i srećom ju je dočekao moj stric, noseći joj crne zepe da se preobuje, jer mama je iz grada krenula u štiklama. Teško da bi po ondašnjem kamenjaru uspjela do kuće doći u štiklama. Moja baka Lucija je već bila žena u godinama, moj otac joj je bio zadnje dijete, imala je 42 godine kada ga je rodila u polju berući duhan, a domaćica kuće bila je stričeva žena. Baka se uglavnom motala oko ognjišta, pekla kavu ili kruh pod pekom i kad se danas sjetim te žene osjetim miris dima i pržene kave, jer je uvijek pored ognjišta stare kuće bila. Moja mama se, kao pristojna buduća snaha, pokušala zbližiti sa svekrvom i krenula je k njoj u sušnicu (zapravo staru kuću spaljenu u ratu pored koje su napravili novu), iako je unutra bilo zadimljeno i dim je grizao za oči. Po stropnim gredama su visili pršuti, plećke i sušena bravetina, a baka Lucija je bila u svojoj uobičajenoj poziciji u čučnju pred vatrom, a ispred nje na tronošcu crni lonac u kojem je kipjelo nešto zeleno.
"A vi tu kuhate svinjama mama?"
"Nije to za svinje nevjesta, to je raštika za ručak!", bio je odgovor bake koji je izazvao veliku nelagodu kod moje mame. S jedne strane takav gaf pred budućom svekrvom, a s druge užas takvog ručka.
Nad svakim tajurom raštike redovno smo prepričavali tu priču i mama je uvijek govorila da nije znala kako ima i mesa u toj "zelenoj vodi" i kako nije mogla ni zamisliti da će taj "obrok za svinje" tako jako zavoljeti.
Udaljih se od teme, nisam htjela o raštici, ali ako ste u Zagrebu na tržnicama se može naći ... otkako su "moji" naselili glavni grad.

Kada je moj otac tražio šporke makarone, mislio je na bilo koju kratku tjesteninu s gulašom ili paprikašom. Znao je pape kako se radi pravi gulaš, ali njemu je najdraže bilo kada je u umaku završilo meso od junećeg flama (dio nakon rebara, potrbušina), prošarana masnoćom i koji puta onim rastezljivim vlaknima koje nisi mogao sažvakati jer su bila poput gume. Zašto je jedan kuhar volio gulaš od najjeftinijeg i najlošijeg reza mesa,  priča je za sebe.
Kada je pored željezničke stanice u selu Ravno u Hercegovini, 1942. godine stigao talijanski garnizon, moj otac je imao jedva 6 godina. Zahvaljujući pruzi, razne vojske su prolazile kroz to mjesto, a kad su stigli Talijani, djeca su vrlo brzo naučila formirati red u vrijeme ručka i čekati iza ograde s limenkama i posudama, s nadom da će im kuhar postrugati kazan nakon što se vojnici namire. I što su Talijani mogli jesti nego tjesteninu? No, ne treba sada zamišljati tjesteninu skuhanu po svim pravilima, al dente, začinjenu finim umacima, dobrim maslinovim uljem i posutu ribanim parmigiano sirom. U zdjelici moga oca završavala je raskuhana tjestenina s umakom napravljenim od najlošijih rezova mesa, tako da se osjećao miris goveđeg loja, ali gladnom djetetu mora da je bilo nešto najbolje što je u životu pojelo. Kuhar Antonio koji je hranio djecu u redu za njihove ostatke, uspio je shvatiti, da se to mršavo i žgoljavo dijete zove kao i on. Možda je i sam ostavio djecu kod kuće. Činjenica je da je mom ocu uvijek malo više u posudu stavio, želeći ga barem malo udebljati. Povremeno je stavljao mog oca u vreću i onda istu objesio na dinamo vagu, nakon čega su redovno uslijedile riječi:
"Antonio, sempre venti!"  ( Antonio, uvijek dvadeset!)
 Moj pape nije znao ponoviti sve ostalo što je kuhar Antonio govorio, ali pretpostavlja da se žalio što tata ima uvijek samo 20 kila, unatoč svoj tjestenini koju pojede.

Eto, zato se u našoj kući oduvijek jelo puno tijesta. Kada bih od komada flama napravila gulaš i ostavila tjesteninu da malo odmori u umaku, upije ga i nabubri, moj otac je, na pitanje kakva je pašta, znao reći samo jedno dugačko: "Mmmm..."

U vrijeme kada sam ja pohađala osnovnu školu, jednom tjedno imali smo slobodne aktivnosti, one, koje su po definiciji trebale biti slobodni izbor. U mojoj školi malo toga se moglo izabrati i tako smo uglavnom sve završile u grupi malih vezilja. Na početku svake školske godine entuzijazama je još i bilo, obično se započinjalo s nekim novim radom, ali kako je godina prolazila, sve manje nas je veselila ta "slobodna" aktivnost, koja se pretvarala u još jednu obavezu. Uglavnom smo sve vezle nešto križićima, većinom stolnjake i tabletiće, tek poneka je radila u tehnici klasičnog veza.
Moja prva vezena slika je u potpunosti moje djelo. Sjećam se da sam prelistavala strane časopise koji su se tu i tamo mogli pronaći po kući i ako me sjećanje ne vara, mogla je biti u pitanju jedna stara Burda ili Neue mode, na čijim stranicama sam našla sliku igračke vojnika u šarenoj uniformi. Izrezala sam tu sličicu iz žurnala i na osnovi konaca koje sam našla i koje je kod nas, nakon ljetovanja, zaboravila moja teta i kojima je vezla jedan veliki stolnjak (koji niti dan danas nije završen, a započet je negdje 1971. godine), izabrala sam one koji najbolje odgovaraju i počela na komadu leakrila vesti tog šarenog vojnika. Shemu nisam imala, a s mojih 7 godina lakše mi je bilo brojati križiće sa sličice.
Nakon tog vojnika, pronašla sam jednu brošuru sa uzorcima i među njima su bili stari auti, oldtajmeri; konaca sam imala, platna isto tako i posljedica toga je ovaj vezeni auto, Fordov T model iz 1906. Sjećam se da sam izvezla i jedan drugi model, crveni auto, ali ne znam gdje je završio. Oba ova rada uokvirena su koju godinu kasnije nakon što sam ih napravila i za uokvirivanje je bio zaslužan moj otac koji ih je odnio uokviriti. Križići na ovim slikama idu u svim smjerovima, nisu baš savršeno izvezeni, ali nitko me nije podučio niti pokazao kako se treba raditi. Slike su sada već prilično flekave od hrđe sa čavlića korištenih pri uokvirivanju, ne znam niti isplati li se izvaditi ih iz okvira, ne vjerujem da bi pranje značajno promijenilo situaciju s mrljama.
Nakon tih par vezenih slika odlučila sam i ja napraviti jedan stolnjak za svoju sobu i opet je sve moja izvedba, od ideje do rasporeda i izbora konaca. Ove pčele našla sam u jednom broju Veza koji je tih godina izlazio svaka 3 mjeseca. Mama mi je pokazala jedino kako obrubiti stolnjak i izvući resice.
Sljedeći pokušaj je bio malo ozbiljniji. Opet u Vezu pronašla sam jedan simpatični uzorak Assisi bodom i tokom zime 1976. godine nastao je ovaj stolnjak:

Mama je uglavnom na stolove stavljala heklane stolnjake, ali ponekad je i taj moj stolnjak završio na stolu. Kada ga je moj otac nehotično spalio cigaretom koja se otkotrljala s pepeljare, shvatila sam da nema smisla vesti stolnjake na koje se prolijeva kava ili spaljuje s čikovima.
Štampane goblene nikada nisam voljela, moj prvi pokušaj bio je vez jednog Snjeguljičinog patuljka, mali goblenčić koji mi je poklonila teta Mira, mamina prijateljica, ali od malih nogu štampani gobleni su mi bili ubitačno dosadni. Ne znam gdje je završio taj patuljak, ali znam da ga nikada nisam dovršila.
Kasnije, kako sam naučila heklati i plesti, tako je vez posve pao u zaborav, ostalo je tek sjećanje na male vezilje. Prije skoro 5 godina ponovno sam počela vesti, isključivo vezene slike. U trenucima najveće tuge, veselje su mi pričinjavale niti raznih boja koje su se pretvarale u cvjetne bukete. Možda bih i prestala nakon prve dvije slike, da mi internet nije pružio jedan posve novi pogled na svijet goblena. Kao i većini i meni je glavna asocijacija na goblen bila Unitasov štampani ili Wiehlerov po shemi, a pregledavajući galerije uokvirenih radova stranih hobbystica upoznala sam gotovo sve svjetske proizvođače shema i materijala za gobleniranje. Jedan od meni dražih proizvođača je belgijska tvrtka Vervaco i upravo sada radim jedan njihov goblen:

Iako Rim nije daleko od mora, još se niti jednom u Tirenskom moru nisam okupala. Lijepo vrijeme od već negdje travnja, pa sve do studenog čini prilično dugačku ljetnju sezonu i  mnogi Rimljani prije sezone godišnjih odmora, kao i poslije nje, vikendom odu na more. Mene vikend posjeti nimalo ne zanimaju; s jedne strane prometne gužve su ponekad takve da do najbližeg mora treba u autu provesti i više od dva sata, dok je najvažniji razlog taj, što ne volim pješčane plaže. Iako nisam rođena na moru, ja sam dijete školja i otkako sam naučila plivati, plivam jedino ako je ispod mene bistro more koje mi omogućava pogled prema dnu. Na pješčanim plažama Lazija to nije moguće. Otvoreno more i kada nema vjetra nosi valove, a valovi podižu pijesak s dna, tako da je more uvijek neke čudne svijetlosmeđe boje, dok se plavetnilo nazire tek daleko prema pučini. No, lagala bih kad bih rekla da mi nije zadovoljstvo zimi ili u rano proljeće (kad me spopadne alergija) prošetati pješčanim dinama i napuštenim plažama s pogledom prema otvorenoj pučini, ali uvijek je to samo zamjena za šetnju obalom na mom Otoku.

Pogled na morsku obalu Terracine, snimljen s ostataka hrama Jupitera (sagrađen u vrijeme kasne Republike, negdje u drugom stoljeću p.n.e. i o kojem vrlo malo podataka ima) :
Zadnjih godina, ne znam zašto, kako, niti kome je palo na pamet, uvale mog malog mjesta se zatrpavaju tucanim kamenom, kojeg nikako ne mogu zvati šljunkom jer šljunak je ugodne, glatke površine, dok je ovaj tucanik oštrih rubova koji tako neugodno bodu pod stopalima. Neki navode da je to radi gostiju koji traže pješčane plaže, ali posipanje uvala tim tucanim kamenom je blijeda imitacija nečega što nije prirodno našoj strani Jadrana. Godinama smo ugodno živjeli uglavnom zahvaljujući turizmu i to plavo i bistro more bilo nam je glavni adut u europskoj turističkoj ponudi, dok su oni, koji nikako nisu mogli bez pješčanih plaža, išli na talijansku stranu Jadrana ili u Španjolsku. Pijesak se mogao naći na morskom dnu pojedinih uvala, ali plaže su sve bile kamenite, s kamenjem različite veličine, od oblutaka do većih komada, ali sve kamenje glatko, uglačano kretanjem uslijed morskih valova ... i nikome takve plaže nisu smetale, do unatrag desetak godina. Uvale zasute tim tucanikom pretvorile su se u odlagališta sitnog smeća, od ostavljenih čikova ljeti do svega onoga što more izbaci na obalu; jednostavno je nemoguće očistiti ono, što se svakim korakom samo sve dublje zatrpava pod te sitne kamenčiće. Ipak, najgore od svega je što će taj tucanik imati posljedice na ekosistem uz obalu, isto onako negativan kao što je imao i na talijanskoj.Za razliku od naše obale, većina talijanske, pješčane obale izložena je eroziji koja je posljedica djelovanja vjetra, morskih valova, ali i podizanja morske razine uslijed globalnog zatopljenja. U blizini Terracine došli su na ideju da pokušaju zaustaviti tu eroziju bacanjem vreća (kao onih od krumpira) punih riječnog šljunka na morsko dno nedaleko od obale. Te vreće trebale su zaustaviti pijesak koji su valovi plime i oseke odvlačili s obale, a učinili su, suprotno očekivanjima, popriličnu štetu. Morski valovi i struje za vrijeme nevremena uspjeli su pokrenuti i te vreće, koje su se od trenja poderale i šljunak se rasuo morskim dnom. Najstariji bratić moga muža živi u kamperu u blizini Terracine (ne zato što nema kuće jadan, već zato što su on i njegova supruga čudne biljke - pored 2 ogromna stana u Frosinoneu i jednog u Terracini, oni svoje dane provode u kamperu parkiranom uz samu obalu. Orlando dane provodi u ribolovu, a njegova supruga u gledanju TV). Obitelj se već navikla na njihov stil života i dok su tokom tjedna uglavnom sami, vikendom se do njih parkiraju i kamperisti iz Rima, svi uglavnom radi ribolova. Njihovo svjedočanstvo je da ribe koju su nekada pecali jednostavno nema, a krivica je u poderanim vrećama sa šljunkom. Taj šljunak, neprirodan tom ekosistemu, kotrljanjem i kretanjem po pješčanom morskom dnu uništava mrijest i riba je sve manje. Ostaje im nada da će morski valovi većinu tog šljunka prije ili kasnije izbaciti na obalu, te se tako popraviti situacija s ribama koje su se na tom dnu mrijestile, kao i školjkama i ostalim morskim organizmima kojima taj šljunak smeta.

Kada sam prvi put čula za taj slučaj sa šljunkom odmah mi je pala na pamet ista takva situacija na našoj obali. Pitam se jeli moguće da taj sitni tucanik odnešen morskim valovima puni sve one rupe po školju, sva ona skrovita mjesta u koja su se, recimo, zavlačile hobotnice i mrkači? Uništava li svojim kotrljanjem po morskom dnu mrijest oslića kojeg sve rjeđe vidim u ponudi lokalnih ribara? Čini li štetu čije ćemo posljedice tek vidjeti? Jeli već prekasno i šteta je učinjena ili se situacija može vratiti na staro ako prestanu svakog proljeća navoziti kamione i kamione tog tucanog kamena?

Na kraju, nekada davno, početkom sedamdesetih godina, sva naša mala mjesta uz obalu su bila jednako nepovjerljiva prema strancima, da ne kažem ksenofobična (jer mi se to ipak čini preteška riječ za ono što se najbolje može opisati kao prvotno nepovjerenje dok te ne upoznaju); stanovništvo se dijelilo na domaće i na furešte, gdje furešti nisu bili samo turisti ljeti, već i svi oni koji nisu rođeni u dotičnom mjestu. Godinama me pratilo to da sam furešta i ljutilo me, najviše zato što je meni taj Otok bio najbliži pojmu rodnog kraja, kad mislim na dom, mislim na Otok. Od 1991. godine naše malo mjesto ima za načelnika lokalnog čovjeka, domaćeg, odraslog prije mene na tom istom školju i pod čijim upravljanjem je niknulo toliko apartmanskih zgrada da ih ima skoro jednaki broj kao i obiteljskih kuća, obala, na kojoj svatko radi što hoće, je toliko izbetonirana da se treba kilometrima udaljiti od mjesta  do djelića netaknute obale, a nekadašnjih 5 pitomih uvala u kojima smo ugošćavali do rekordnih 11.000 turista zatrpano je tucanim kamenom. I izgleda da to nikome ne smeta ... a mene boli! Boli me pogled na plaže mog djetinjstva koje su promijenile izgled i ne razumijem zašto?

Ovako danas izgleda uvala u kojoj sam naučila plivati 1972. godine kada me val oborio s kamena na kojem sam u moru stajala ( i koji je bio na istom mjestu svih ovih godina dok ga nisu pokrili debelim slojem betona):

A ovo su slike mora kakvo je nekada bilo i koje se još može vidjeti izvan mjesta i "uređenih" gradskih plaža:

Kada sam ostala razočarana loše uokvirenim goblenima, moj muž se ponudio da mi pomogne oko uokvirivanja. U početku sam htjela samo  prirediti platna i onda ih nositi na uokvirivanje, ali on je smatrao da je time teži dio posla obavljen i zašto plaćati nekome samo rezanje i lijepljenje letvica. Isto tako, niti jedan obrtnik koji se bavi izradom okvira nema savršeni izbor letvica, a ovako, kada radimo sami, mogu obilaziti sve moguće trgovine koje u svojoj ponudi imaju i okvire. Zadnje letvice smo kupili u jednom magazinu koji isključivo prodaje sve potrebno za obrt uokivirivanja i na koji nas je upututio jedan rođak, obrtnik s radnjom u Frosinoneu, koji se tamo opskrbljuje.
Iako sam bila uvjerena da se prihvatio toga posla samo zato da meni pomogne, moram priznati da sam ostala ugodno iznenađena kada se krajnje strpljivo posvetio lijepljenju letvica i korigiranju sitnih nepravilnosti na spoju. Nabavio si je i cijeli komplet skalpela i neki sitnih alata kojima se služi dok priprema okvire za moje goblene. Voljela bih vjerovati da je njegova preciznost posljedica želje da savršenstvom pridonese cjelokupnom dojmu mojih radova, ali duboko u sebi znam da je njegova preciznost posljedica toga što me previše dobro poznaje. Radi nesavršenosti "profesionalno" napravljenih okvira, odbijala sam goblene staviti na zid i mira nisam imala dok sama nisam napravila posao kako treba. U svoju obranu mogu reći da sam takva i prema tuđim radovima; recimo ne podnosim kad netko naopačke stavi heklani rad i nemam mira dok ga ne postavim na pravu stranu. Desilo se već nekoliko puta da tražim Giannija da mi pomogne pridržati svijećnjake ili vaze sa cvijećem dok sam po nekim crkvama okretala hekleraje na pravu stranu. Dok su nas ostali posjetitelji s upitinicima u očima promatrali, prateći što zapravo radimo, on im je s pogledom ispričavanja pokušavao objasniti: "Hekleraj su okrenuli na krivu stranu, vratit ćemo sve na mjesto".

Koji god razlog bio, moj muž se krajnje ozbiljno posvetio izradi okvira za moje goblene i evo posljednjih koje je apsolutno savršeno uokvirio. Radi se o slikama napravljenima tehnikom long-stitch i o kojima sam već pisala, čim sam ih pripremila za okvir. Okvir sam poprilično dugo tražila i konačno sam pronašla ovaj, za koji mislim da savršeno odgovara slikama i ambijentu u kojem će biti izložene. Sada mi samo preostaje odlučiti hoću li  napraviti i treću iz ove serije.

Osobama koje su, makar jednom, doživjele panični napadaj, poznat je osjećaj potrebe bijega, iako pobjeći nemaš kamo, ne možeš pobjeći od vlastitih misli koje te dovode u stanje panike. Nekima postaje trauma otići do obližnje trgovine i otčekati red na kasi, neki postaju agorafobični do te mjere da godinama ne izlaze iz kuće, a svima je zajedničko da vole biti na sigurnom, daleko od prostora koji bi mogli predstavljati opasnost novog napada. Nekim ženama problem postaje otići na frizuru, kada moraju odsjediti neko vrijeme s mokrom ili obojanom kosom, jer u slučaju napadaja ne mogu samo tako izletjeti na ulicu, neki godinama radi toga nisu otišli u kino ili na neko drugo mjesto do kojeg, recimo, trebaju koristiti podzemnu željeznicu. No, ne želim pisati o poremećaju kao takvom; oni koji su ga ikad doživjeli znaju o čemu pričam, onima koji nisu sve može izgledati poprilično nevjerojatno i nezanimljivo.

Činjenica je da su meni panični napadaji ostavili fascinaciju kraškim špiljama. Svakim ulaskom u špilju, pobjeđujem iracionalni strah, izazivam samu sebe na dvoboj i nakon obilaska jako se dobro osjećam ... prekrasan je osjećaj izaći na svjetlo dana i ponovno disati punim plućima. Ljetos sam, po 4. put u Postojni, shvatila da mi špilje više ne predstavljaju izazov, počela sam toliko uživati ulazeći u vlažne i mračne prostore, razgledavati prekrasne kreacije davnih vodenih tokova i kamene skulpture, da sam već s prvim korakom u unutrašnjosti zemlje, umjesto kontroliranja gdje su znakovi koji upućuju na izlaz, jedva čekala da krene vlakić, baš kao i davne 1973. godine kada sam kao dijete prvi put bila u Postojni. Ovaj post nije posvećen niti Postojni, već jednoj mnogo manjoj špilji, dugačkoj svega 150 metara, ali koja je jedna od meni najljepših upravo radi svoga položaja.

Radi se o špilji "Zinzulusi" na samom jugu talijanske čizme, točnije na samoj peti. Ime je dobila po riječi salentinskog dijalekta "zinzuli" koja bi se mogla prevesti kao poderane krpe, znači "krpičasta" pećina, radi kraških formacija na stropu koje podjećaju na obješene poderane krpe. Špilja je poznata od davnog doba, unutar nje pronađeni su paleolitski ostaci pretpostavlja se nekog kulta, možda posvećenom moru, ali i ostaci prethistorijskih životinja. Kako je na području Apulije veliki broj kraških jama i pećina, pronađen je i veliki broj paleontoloških i paleolitičkih nalaza, a dobar dio ih je smješten u muzeju u gradiću Maglie. Na vrlo zanimljiv način su uspjeli prikazati rekonstrukcije izumrlih životinja s pripadajućim vremenskim crtama radi lakše orijentacije, dok su svi paleolitski nalazi praćeni i slikama prostora u kojima su pronađeni. Najmanje sam očekivala da ću u tako malom mjestu pronaći takve eksponate, k tome prezentirane na vrlo zanimljiv način.

Ljepota ove špilje, otvorene za javnost 1957.godine,  je i u šetnici koju su napravili prema njenom ulazu koji se nalazi svega 11 metara iznad razine mora. Najprije se spuštaš prema moru, onda slijedi kratka šetnja uz skoro samu razinu mora, pazeći pri tome da te malo jači val ne poprska i zatim nekoliko stepenica do ulaza u pećinu. Unutar nje je i jezerce prekrasno prozirne vode koje su speleolozi detaljno istražili i pronašli u njima i forme života u vidu rakova i paukova. Na samom kraju je 25-metarska jama u kojoj tisućljećima obitavaju šišmiši, po čiji su gnoj uglavnom u prošlosti i dolazili u tu pećinu.
Ova kraška pećina rezultat je aktivnosti podzemnih voda i morskih valova koji su udarali tisućljećima o stijenu i nije jedina takva na salentinskoj obali. Duž cijele obale vide se rupe u strmim stijenama koje se mogu obilaziti jedino s morske strane i jedino za vrijeme bonace.
Vremenski kratka posjeta "Zinzulusi" nikako ne može biti u rangu posjete Castellani, ali pogled na plavetnilo jadranskog mora (njegov početak ili kraj, u blizini je rt koji dijeli jonsko i jadransko more) koje te dočeka svojim valovima i mirisom je neponovljiv!
 

* na žalost, nemam slika iz unutrašnjosti pećine jer je fotografranje zabranjeno, dok sam na svim slikama do ulaza ili ja ili moj muž

Nekada davno, išlo se po nekoliko puta godišnje u šoping preko granice u Trst. Navada koju niti uvođenje depozita nije prekinulo, uz kolone od 20 kilometara tokom ljetnjih mjeseci, kada su "domaći" gosti  koristili priliku da za vrijeme ljetovanja skoče preko granice po modernu odjeću i koji kilogram kave. Ondašnji graničari nisu nimalo olakšavali prelazak, nije im bila tlaka niti razmontirati kompletnu renault četvorku, dok su Tršćani, iako nerado, trpjeli navale naših građana koje su im i donijele ondašnje blagostanje. Znate li da Tršćani danas žale za tim vremenima? Kada su i bofl robu mogli sasvim pristojno prodavati i kada je na gotovo svakom uglu bila trgovina, bilo s odjećom, bilo s obućom i sve pune naših kupaca. Trst je još uvijek grad trgovina, ali ih je daleko manje nego zlatnih 70-tih i 80-tih godina, a Tršćani danas idu u nabavku u susjednu im Sloveniju, gdje im talijanska tjestenina manje košta nego u gradu.

Tih zlatnih godina za tršćanske trgovce ja nisam išla u šoping, sjećam se svega dva odlaska preko granice, 1982. i 1987. godine. Kad nemaš mnogo novaca na raspolaganju, ta obećana zemlja trgovine ti je jednako daleka kao i Amerika, a već sam rekla da sam imala sreću što je moja mama iz hobbyja (ali i potrebe) šivala, dok sam ja kasnije počela plesti. No, zato sam danas vrlo često u Trstu, već jako dobro poznajem grad i kako mi cilj nije kupovina upoznajem ga, onako, čisto turistički. Tokom ljeta kad boravimo u Hrvatskoj dogodi se da moramo plaćati račune i tada obično "skoknemo" preko granice. Svima onima koji su ikada frenetično jurili po Trstu obilazeći trgovine, nastojeći obaviti kupovinu do zadanog vremena povratka, mogu reći da je pravo zadovoljstvo obilaziti grad bez ikakvih obaveza. Još i danas pamtim kada sam prvi put otišla u posjetu dvorcu Miramare, u vrijeme kada još nisu postojali digitalni fotoaparati, tako da su sve slike u skoro zaboravljenom 10x15 cm formatu, a ja nemam skener. Dvorac je dao sagraditi Maksimilijan Habsburški, mlađi brat Franje Josipa, kasnije imperator Meksika, za svoju suprugu Carlottu od Belgije, sa sobama prekrasnog pogleda na morsku pučinu. Jedinstven je glavni gradski trg s pogledom na more i neoklasičnim zgradama koje ga okružuju Piazza Unità D'Italia, kojeg na žalost nisam imala prilike vidjeti osvijetljen u večernjim satima, a kažu da je tada posebno lijep. Trst je i grad tužne prošlosti iz drugog svjetskog rata, kada je u rižari San Sabba bio organiziran logor s krematorijskim pećima. Ove godine se slavi i 100 godina od otrvorenja za javnost Velike Jame (Grotta Gigante), najveće kraške jame veličine da u nju može stati i Bazilika Sv.Petra, ali uvijek u sjeni obližnjih kraških pećina u Sloveniji, Škocjanske i Postojnske. Iako nije u Trstu, jednom prilikom sam posjetila i spomenik poginulima u prvom svjetskom ratu Redipuglia, gdje je upravo jučer (4.11.) bio u posjeti talijanski predsjednik, obilježavajući Dan na koji je završio prvi svjetski rat kapitulacijom Austro-Ugarske.

Po prelasku granice, koje danas više nema, između Slovenije i Italije, obavezno ulazimo u Basovizzu, prvo mjesto nakon granice, iz vrlo slatkog razloga. Odmah s desne strane, nasuprot seoske crkve, nalazi se slastičarnica kojoj se sada, da me ubiješ ne mogu sjetiti imena, ali jedina je na toj strani ceste odmah pored trgovine i u kojoj redovno kupujem slasticu koju prodaju pod imenom "crema carsica". Na licu mjesta pojedemo po jedan dok 4 nosimo "za van". Vrijedi svakog centa, a mislim da košta 1,60 euro komad. Sljedeći put pokušat ću ih zamoliti recept, jer krema u ovoj slastici nije obična slastičarska krema, ima još nešto u njoj, a ne uspijevam odgonetnuti o čemu se radi.
Ovo ljeto, u posjeti jednom tršćanskom prijatelju došlo je i vrijeme ručka. On je inzistirao da nas vodi na ručak tako da nismo htjeli uvjetovati izbor lokala, iako znamo jedan vrlo lijepi restoran na obali s jako dobrom ponudom jela od ribe. Ilario voli jesti meso i kada je pitao jedemo li meso nisam očekivala da ćemo u srcu ljeta jesti sve vrste svinjskih prerađevina (po njegovom izboru) uz kiselo zelje! No, kako sam kasnije doznala "Buffet da Pepi" je mjesto na kojem moraš čekati red za stol čak i usred ljeta, iako ne služe apsolutno ništa drugo osim kuhane svinjetine, svježe i sušene, kobacica, cotechina, zamponea, kranjskih kobasica, uz nezaobilaznu porcinu, kako zovu kuhani svinjski vrat i plećku, pa sušeni špek, glave, hrenovke ... Sve posluženo meso vadi se iz tople juhe i reže u trenutku narudžbe i dok smo čekali red na stol, ni sama ne znam koliko je ljudi ušlo i izašlo s naručenim sendvičem koji su im pripremili istog trenutka pred njima. Po želji na meso vam nastružu i svježi hren, ali ja sam navikla na hren u vidu umaka kako ga je uvijek pripremala moja mama. Čim se koji stol oslobodi konobari ga prebrišu mokrom krpom i već su spremni za novu narudžbu. Priznajem da sam bila više nego skeptična prema lokalu prilično neuglednog izgleda i još skeptičnija kako će mi sjesti kuhana svježa i sušena svinjetina na temperaturi od 30° C na samom početku kolovoza, ali moram priznati da je obrok bio fantastičan. Meso savršeno mekano, kuhani kiseli kupus bio je začinjen kimom, ugodno kisel i okusa skoro, pa domaćeg, a sve to posluženo uz par vrsta kruha. Jedino me senf nije oduševio, jela sam i daleko boljih, iako vele da se radi o Pepijevom receptu po kojem je senf miješan s pivom.
Lokal se nalazi u blizini Piazza Unità D'Italia, u ulici Cassa di Risparmio 3, a osnovao ga je daleke 1897. Pepi Klajnšič zvan "Pepi s'ciavo" i jedno je od onih mjesta na koje se poželiš vratiti ... možda u hladnije vrijeme i ovaj put uz vlastiti izbor dijelova porcine (nisam ljubitelj ni hrenovki ni kobasica). Ovaj buffet je lokalna gastronomska atrakcija o kojoj je čak i New York Times pisao, dajući mu više nego pohvalnu recenziju, pa ako vas put nanese u Trst, odvojite malo vremena, barem za sendvič s nogu kod Pepija.

S nedjeljnjim poslijepodnevom završili smo ovogodišnju berbu maslina i jučer proizveli ulje.Ova godina bila je izuzetno rodna za masline, sve i jedan proljetni cvijet pretvrio se u plod i sasvim sigurno rezultat bi bio i bolji da tokom ljeta i jeseni nije vladala suša. Obirali smo u kratkim rukavima, tek pred kraj berbe par dana padala je kiša, tada već prekasno da bi se plodovi oporavili. Masline su bile zdrave, samo jako sitne, a bilo ih je toliko da smo uspijevali svega dva stabla dnevno obrati. Jučerašnje vaganje je pokazalo da smo obrali 670 kg maslina od kojih smo dobili 92 kg ulja, oko 110 litara.
Ne mogu reći da smo se posebno umorili, veći je napor putovanje do maslinika 60-tak kilometara od grada i povratak kući navečer. Ja sam se posebno napatila jer je nakon prve jesenje kiše ponovno niknula trava na koju sam posebno alergična i skoro sve dane me pratilo kihanje, šmrcanje, začepljeni nos i svi ostali simptomi vezani uz alergiju. Sama berba maslina nije naporan posao, "počešljaš" grane na prethodno prostrtu mrežu, a takve mreže imamo dvije, vrlo velike, koje pokrivaju 16 i 36 kvadratih metara. Ova slika snimljena je prije dvije godine, ali postupak je uvijek isti. Masline smo do obrade čuvali u podrumu gdje je nekada svekar proizvodio vino i koji je napravljen iskopavanjem u stijeni, a najteži posao je bio prenijeti kašete pune maslina do auta da bismo ih odvezli u uljaru. U uljari je sve vrlo lijepo organizirano, masline se presele u velike kašete zapremine skoro 300 kg par sati prije ugovorenog termina obrade i sve ostalo obavlja osoblje uljare. Cijeli proces prerade je toliko mehaniziran da sve obavljaju dva zaposlenika.

Kad čitam kako se u Hrvatskoj sade novi maslinici meni je drago. Kad pročitam da se naše ulje nagrađuje još mi je draže. Kad čujem po kojoj se prosječnoj cijeni ulje prodaje šokiram se. U Hrvatskoj nikada neće biti potrošnja maslinovog ulja veća od 2 litre po glavi stanovnika uz cijene po kojima se maslinovo ulje danas kod nas prodaje. Zar je moguće da su sva ulja nagrađivana? Visoke cijene svi opravdavaju kvalitetom i osvojenim nagradama, troškovima punjenja i plasmana na tržište, a meni nije jasno koje to nagrade i troškove proizvodnje ima onaj koji prodaje svoje ulje u plastičnim bocama od mineralne vode, pa da može tražiti cijenu od 100 kuna po litri? U člancima se spominje ekstradjevičansko ulje koje se u Italiji prodaje i po 25 euro po litri i ja iskreno, nemam pojma o čemu to govore.  Možda govore o nagrađivanim uljima, fruttato uljima koji po načinu proizvodnje daju manje ulja veće kvalitete, pa im je i cijena viša, ali u našoj zoni ekstradjevičansko ulje od malih proizvođača u rinfuzi prodaje se po 7 euro za litru. 

Nama nije cilj prodaja, ali kada nas zatraže i ako ulja imamo, naravno da ga prodajemo. Ulje uglavnom prodajemo u Hrvatskoj! Naši redovni kupci su svi najprije dobili ulje na probu kada su izrazili želju da ga kupe. Osnovni razlog tome je što naše ulje po okusu spada u kategoriju "gentile" ulja, masline su takve da daju ulje vrlo nježnog okusa, zlatnozelene boje, blagog mirisa i nekome tko je navikao na maslinovo ulje s naših otoka ili Dalmacije ne mora se nužno dopadati. Bilo je slučajeva da su mi se zahvalili na probnom uzorku i rekli da im ne odgovara jer žele nešto jači okus, ali ni na kraj pameti mi nije  ljutiti se radi toga, pa i ja u hladnjaku uvijek imam i bocu "robusto" ulja naših prijatelja s talijanskog juga. Ono što me može naljutiti je priča o domaćem, gdje se pod domaćim podrazumijeva vlastito ili u širem smislu hrvatsko, koje je superiorno ostalim uljima. Ljuti me isključivost po kojem je samo "to" domaće pravo i najbolje. Moje ulje je također domaće, samo mu je dom Italija, sve i jedna maslina prošla je preko mojih i Giannijevih ruku, samo masline obrane sa stabla su završile u ulju koje ima oznaku ekstradjevičanskog.

U članku iz "Zadarskog lista" spominju bogate Europljane koji ne pitaju za cijenu ako im se nudi dobra kvaliteta, a ja bih dodala da nema mnogo tih bogatih Europljana da bi se proizvodnja mogla samo prema njima orijentirati. Nije li logika najprije zbrinuti vlastito tržište? Nitko ne razmišlja da bi i Hrvati trebali jesti zdravo ulje?  Recesija i bad burze u Americi počinje se i kod nas u Europi osjećati i ne bih htjela crno predviđati, ali tek treba vidjeti hoće li biti u budućnosti tog turizma kojem će se moći plasirati skupo ulje. Isti članak spominje i niske cijene maslinovog ulja u Bariju, ali treba vidjeti maslinike Apulije (regije s najvećom proizvodnjom ulja u Italiji), po ravnicama, ali i po obroncima koji padaju prema moru i pred kojima se pitaš kako uopće tu obiru masline? Nema regije u Italiji koja nema maslinike, osim možda zone ispod Alpa. I da, postoje visokokvalitetna nagrađivana ulja u bočicama od 3 dl ili pola litre, ali malim, anonimnim proizvođačima ekstradjevičanskog ulja koji prodaju u rinfuzi ne pada na pamet tražiti cijenu jednaku njihovoj.
Na sve strane se piše o tome koliko je zdravo trošiti maslinovo ulje, ali mene zanima kako si jedna prosječna hrvatska obitelj može priuštiti da kuha poput mene isključivo na maslinovom ulju? 100, pa i 80 kuna za litru ulja je značajna stavka u budžetu obitelji. Statistički podaci govore da se u Hrvatskoj po članu obitelji godišnje potroši 14 litara jestivog ulja, a obzirom koje su cijene čisto sumnjam da se radi o ekstradjevičanskom maslinovom ulju.

... Due etti di Parma?

Jučer ujutro, iako je bila nedjelja, krenula sam odmah u 8 sati u trgovinu. Pred nama je bio još jedan dan posvećen obiranju maslina, a kada idemo u maslinik obično nam se ručak sastoji od sendviča i salate ili nekog povrća, koje rano ujutro podgrijem i ponesem sa sobom, pokoje voćke, uglavnom lagani ručak nakon kojeg se još uvijek može raditi do kasnog poslijepodneva. Nakon što smo dan prije ručali dinju i pršut, jučer je na red došla mortadela s crescenza sirom (jedna vrsta svježeg sira kojem ime govori da raste, poput kruha na toplom) i svježim rajčicama.

Kupovinu sam obavila u najbližem GS supermerkatu. Lanac GS je, mislim, najstariji lanac supermerkata u Rimu koji danas čini dio  Carrefoura, ali su unutar grupe ostali nezavisni lanac trgovina, veličinom daleko manji od pojedinačnih Carrefoura i prisutni u gotovo svim gradskim kvartovima. U lokalnom kvartovskom GS smo redovni kupci, toliko redovni da se s osobljem već na ti pozdravljamo, a usluga na hladnjaku narezaka im je takva da me niti cijena pršuta San Daniele u obližnjem Ipercoopu od 17,90 euro ne može nagovoriti da promijenim trgovinu. Prije nego je počela rezati mortadelu, Elena je nožem obrezala sav vanjski rub koji se neminovno suši kad se jednom oslobodi omota u kojem je salama pakirana, a kada je mortadelu stavila na mašinu, najprije je prve dvije šnite bacila, jer ja sam bila prvi kupac toga jutra. Tek nakon toga je pitala koliko mortadele želim i treba li još tanje rezati. Jednako tako postupaju i Roberto, Salvatore, Monica i Margherita koji se izmjenjuju u smjenama, svi jednako uslužni, uredni i simpatični. Svaka salama se reže prethodno oguljena, svaki pršut se očisti od viška masnoće, kože i svih nepravilnosti, nakon noći prve šnite svakog nareska se bacaju, a slojevi narezaka se odvajaju folijom za lakše posluživanje, jednom kad kod kuće otvoriš omot. Sve u svemu, vrlo se lako naviknuti na takvu, po meni savršenu uslugu.

U Italiji je zakonski propisano korištenje hvataljki ili higijenskih rukavica pri radu s narescima i općenito hranom, ali unatoč tome dogodilo mi se nekoliko puta da sam morala protestirati radi nepoštivanja te odredbe. Svaki puta to se dogodilo u manjim trgovinama, ali na moj zahtjev osoblje se služilo hvataljkama, a u jednoj trgovini gdje su mi odbrusili da "peru ruke po deset puta dnevno" otkazala sam narudžbu s riječima da ih ja češće perem, a ne radim s narescima.
Nareske, inače, vrlo rijetko kupujem. Moj pape je uvijek govorio da je pametnije i jeftinije pojesti 10 deka šnicle, nego nekakve salame, za koju ne znaš što su sve u nju stavili. U Italiji jako mnogo suhomesnatih proizvoda ima zaštitu svojih konzorcija, tako da sam isprobala mnoge regionalne specijalitete, ali uglavnom je sve ostalo na razini isprobavanja, pogotovo onih pikantnih iz Calabrije. U Hrvatskoj se ne sjećam kada sam zadnji puta kupila nekakvi narezak, zato mi je ovo ljeto kupovina pršuta bila neugodno iznenađenje.

U lokalnom supermarketu u mom malom mjestu na otoku, koji veličinom odgovara kvartovskom GS, zatražila sam ljetos da mi narežu 20 deka pršuta, koji sam mislila poslužiti uz prekrasne slatke dinje. U toj trgovini poznajem gotovo sve uposlene, s nekima sam i u školu išla, poznajem i gospođu koja mi je rezala taj pršut, ali tretman je bio daleko drugačiji od ovog u Rimu. Općenito, stekla sam dojam kupujući po Hrvatskoj, da se osoblje koje radi na narescima ponaša na drugačiji način od ostalog osoblja. Recimo, kada pitam za cijenu neku od djevojaka koja radi po trgovini rijetko će se potruditi da mi odgovore, obično mene šalju na kasu da pitam cijenu; u špici ljetne sezone, dok je vani, već u jutarnjim satima, temperatura preko 25 stupnjeva, svježe mlijeko umjesto u hladnjaku stoji pored hladnjaka, praveći društvo svježim jogurtima i vrhnju, po mogućnosti u blizini motora gdje mu je toplije; kruh, koji u trenutku otvaranja trgovine već treba biti po policima, redovno je u kašetama u kojima ih dostavljaju u trgovinu ... prevladava ponašanje kao da su tamo slučajno i nemaju nikakve veze s trgovinom u kojoj rade. Jedino oni koji rade na narescima, režu kao da su upravo vlastiti pršut skinuli s tavana i muče se gurajući pod nož i kožu i otvrdnule dijelove, a da ne govorim o tome da nikome ne pada na pamet baciti one prve šnite tamnosive boje. Takvo ponašanje nije rezervirano samo za pršut jer je to kao najskuplji proizvod. Jednako tako se ophode i sa bilo kojom, čak i najjeftinijom salamom. Ne jednom sam gledala kako režu i poslužuju, čekajući da završe i dodaju mi komad kruha. Nitko ne pita jesi li zadovoljan debljinom rezanja, nitko ti ne daje kraj salame po jeftinijoj cijeni, a na papiru obično završe hrpe narezane salame u vidu kosog tornja ili razbacane poput rasute dugmadi, a papir na kojem je narezak istovremeno ima i funkciju omota na koji se lijepi cijena.

Možda će se nekome činiti da pretjerujem, ali evo kako izgleda pršut kojeg je rezao Roberto u GS, zajedno s omotom u koji pakiraju nareske:i  evo kako to izgleda u lokalnom supermarketu na mom otoku:

Pretjerujem li?

Jeste li čuli za NaBloPoMo? Radi se o stranici koja promovira pisanje postova svakoga dana, odabire mjesečne teme, dodjeljuje nagrade i omogućava svakome tko se registrira uključivanje na blogroll listu. Nisam se registrirala, nema me na njihovoj blogroll listi i ne tražim nagrade, ali u mjesecu studenom i ja planiram objaviti jedan post dnevno! Sasvim logično pitanje je zašto i otkud to? Nije neobično objavljivati po jedan post dnevno, ali kada to odluči osoba koja do sada ima prosjek jednog posta tjedno, onda je sasvim logično zatražiti objašnjenje.

U ovom mjesecu bit će dvije godine kako pišem na ovom blog servisu, odabranom sasvim slučajno, nakon kratkotrajnog iskustva s blogspotom, prateći gdje uglavnom tipkaju žene koje sam upoznala na forumu stvaram. Od prvih dana pisanja ovdje zabavljalo me pratiti odakle i kako dolaze posjetitelji do moga bloga, opcija koje više nema na ovom servisu, ali zahvaljujući  extremetrackingu idalje pratim dolaske na moju stranicu. Radi onih koji svakodnevno bace oko da vide ima li što novoga, pokušat ću redovnim postanjem odužiti im se za čitanje i praćenje, a možda mi komentar ostave i oni koji me stalno prate i ne ostavljaju traga ... voljela bih i njih upoznati. Komentari nisu najznačajnija posljedica blog pisanja, ali su vid komunikacije s onima koji pročitaju napisano, zato unaprijed hvala svima koji budu poželjeli nešto reći.

Na samom početku moje blog avanture, imala sam sreću da je moje pisanje zapazila Samba i u nekoliko navrata stavila moje postove na ondašnju naslovnicu. Nisam ju nikada pitala zašto i kako, ali uvjerena sam da je ona u mom pisanju prepoznala pisanje nekoga iz vlastite generacije, a mi smo ipak u manjini u svijetu bloga. Početkom travnja 2007. godine zapazila sam veliki broj ulazaka na moju stranicu s T-portala i nemalo sam se iznenadila kada sam u njihovoj rubrici posvećenoj blogosferi, našla osvrt na svoj blog, pod naslovom "Kapučino, masline i San Remo". Meni je bilo drago pročitati tu pozitivnu kritiku, ali moj muž je procvjetao kao da su me u najmanju ruku preložili za Nobela za književnost (valjda zato što su pohvalili moje tekstove o Italiji).
U rujnu 2007. po povratku s talijanskog juga dočekalo me nekoliko mailova koji su spominjali tekst o mom blogu u dnevnim besplatnim novinama "Metro". Snježani nije bilo mrsko pretipkati cijeli tekst da bih i ja znala što su o meni rekli, kao niti Lorni poslati skeniranu stranicu novina, na žalost njihova arhiva više nije dostupna. U tom osvrtu na vrlo pristojan način su mi rekli da se baš i ne ubijam od pisanja, pa je ovaj moj pokušaj svakodnevnog postanja i svojevrsna provjera mogu li uopće svakodnevno napisati nešto dostojno  tuđe pažnje.
Zahvaljujući reklami koju sam dobila od t-coma i Metroa, upoznala sam nekoliko krasnih osoba koje su došle posjetiti moje stranice i s kojima se komunikacija nastavila putem mailova i komentara. Općenito, nakon ove dvije godine mogu reći da je cjelokupno blog iskustvo vrlo pozitivno. Moja prvotna potraga za osobama koje poput mene vole plesti, heklati ili vesti još uvijek je aktualna, samo sada imam adresu na kojoj me mogu pronaći i koju mogu ostaviti kada naiđem na nekoga tko se bavi nečim kreativnim ili napiše nešto što me poziva da i ja kažem svoju.

Nemam konkretni plan o čemu ću pisati ovaj mjesec, jedino mislim da ću odustati od objavljivanja subotom i nedjeljom, danima najmanjeg broja posjeta. Digitalne fotoaparate još uvijek nisam nadomjestila tako da za kraj mogu pokazati samo sliku goblena kojem sam izradila gornju lijevu četvrtinu.