Sasvim neplanirano provela sam 15 dana u Hrvatskoj. U kasnu jesen više se ne možemo nadati gljivama koje rado sakupljamo, a još manje lijepim danima, pogodnima za ljenčarenje uz more. No, kako su mi susjedi javili da su radovi na javnoj kanalizaciji stigli i do naše ulice, trebalo je krenuti na put i obaviti pripremne radove za priključenje. Prvi tjedan izgubila sam u bespotrebnim pregovorima s izvođačem radova s kojim je posao ugovorio moj susjed i onda mi ga doveo pred vrata, s riječima kako "savršeno poznaje svoj posao i k tome je najpošteniji s kojim je ikada imao posla". Na stranu to što moga susjeda nitko nije pitao za savjet, niti tražio da mi pronađe izvođača radova, ali kada ga je već doveo odlučila sam i vidjeti što nudi i koju cijenu traži za taj posao. Prokletstvo auta sa stranom registracijom u dvorištu ponovno je proradilo i za iskop terena i postavljanje odvodnih cijevi tražio je ni manje ni više nego 1200 euro više nego što sam na kraju drugom izvođaču platila. Obzirom na opseg i vrstu radova, vrijeme nam je išlo na ruku, pa iako nas je zahvatio hladni val koji je sjever pokrio snijegom, bura nas nije značajnije usporila. Nakon završenog posla, mogli smo ostati još koji dan, ali kako je prognoza obećavala jugo i kišu krenuli smo prema Italiji. Iskreno, nije samo najavljeno jugo razlog povratku u petak umjesto u nedjelju.

Sasvim slučajno, prije nekih mjesec dana, naišla sam na blog Ines, koja ne samo da voli plesti, nego i održava tečajeve pletenja u trgovini vunom "Pipi Duga Čarapa". Ona je, zajedno s još jednom rimskom pletiljom i blogericom, pokrenula inicijativu za susrete, a kada se Carlo ponudio u svom lokalu ugostiti pletilje na prvom susretu, trebalo je samo odrediti datum. Izbor je pao na subotu, 24. studenog i sad je svima jasno zašto sam se u Rim vraćala već u petak. Kad je Ines prvi put spomenula mogućnost susreta odmah sam najavila svoj dolazak i nikako nisam imala namjeru propustiti taj susret ... i tako mi je drago što ga nisam propustila!

Mjesto susreta, odnosno Carlov lokal, nalazi se u blizini Corso Vittorio Emanuele II i mislila sam da ću do tamo stići bez većih problema. Prevarila sam se! Tog dana u Rimu se održavala manifestacija protiv obiteljskog nasilja i nasilja nad ženama, pa su linije koje prolaze Corsom usmjerene alternativnim pravcima, što nije nikakav problem ako ti to unaprijed najave. Naravno, nitko nam ništa nije rekao, turisti su pogledima punima pitanja tražili gdje su i kuda zapravo idu, a ja im nisam mogla pomoći jer niti ja nisam pojma imala kud idemo. Kad se tome doda prometni kaos koji se stvorio uslijed zatvaranja ulica kojima su prolazili manifestanti ... uglavnom, umjesto da budem tamo u 16 sati, jedva sam stigla poslije 17.

U Carlovom lokalu sam zatekla 15-tak žena s pletivom u rukama, sve dobro raspoložene, pričljive, zadovoljne radi ostvarenog susreta, unatoč kiši koja se baš to popodne svom snagom obrušila nad gradom. Konačno sam upoznala i Ines s kojom sam do tada kontaktirala putem bloga, ali i sve ostale simpatične rimske pletilje. Sa svakom sam nastojala razmijeniti barem par riječi i upamtiti što više imena za sljedeći susret. Carlo je bio jedini muškarac među nama i također je uzeo igle u ruke da nauči plesti. Gledajući kako se muči s iglama, samo se potvrdilo moje uvjerenje da je jednostavnije plesti na kontinetalni (njemački) način, za razliku od pletenja s nabacivanjem niti. Jedine predstavnice kontinetalnog stila pletenja bile smo Joanna Poljakinja i ja, a obzirom da su Talijanke vidjele koliko pletenje nama brže ide i koliko manje pokreta radimo (uz to sam ja i stojećki plela, hodajući od jednog do drugog stola u nastojanju da što više žena upoznam), možda "preobratim" neku od njih na naš stil. Pored nas dvije, jedina strankinja je bila jedna Columbijanka, ali zajednička pletačka aktivnost nas je sve povezala i nitko se nije osjećao strancem. Jedna od žena udana za Amerikanca (koji navodno također plete), donijela je nevjerojatnu kolekciju pletaćih igala - u njenoj kolekciji sam prvi put u živo dotaknula igle od bambusa, turbo igle i kružne igle koje se mogu po želji mijenjati (plastični dio se može skinuti i montirati na drugi par igala).

Na prvi pletački susret je došao i organizator "Ensemble cafèa" koji će se održati na prostorima Fiera di Roma (rimski velesajam) od 13.-16. prosinca u okviru sajma posvećenog obrtništvu, vinu i gastronomiji. "Ensemble cafè" će biti prostor posvećen ručnim radovima, pletenju, heklanju, čipkarenju, tkanju, ali i decoupageu, izradi nakita i ostalim dekorativnim tehnikama. Organizatori su nas pozvali na sudjelovanje, a kako su obećali i nešto u vidu besplatnih primjeraka vune, naravno da idem. Na sajmu će sudjelovati i izdavačka kuća Alexandra sa sjedištem u Rimu i čija su mi izdanja jako dobro poznata, a ponuđeno nam je da donesemo neke od svojih radova, kako bi po njihovom izboru najvrednije objavili u nekom od sljedećih izdanja.

Vrijeme te subote poslijepodne mi je jednostavno proletjelo. Kada su prve žene počele odlaziti, poput djeteta kojem se ne ide kući, iako je već mrak, počela sam i ja spremati pletivo. Uglavnom, Carlo je odlučio ponuditi svoj lokal jednom tjedno za sve one koji žele plesti u društvu, dok će se Cafe Tricot najvjerojatnije održavati svake posljednje subote u mjesecu.

I za kraj, priča o tome koliko je web i stvarni svijet mali, pravo globalno selo. Na žalost, ne sjećam se imena dotične djevojke, ali možda će mi Vesna pomoći. Ćaskajući tako o internetu i pletenju, rekla mi je da pored mene, poznaje samo još jednu ženu iz Hrvatske i da je baš rekla Simoni (prijateljica s kojom je došla na susret) kako govorim jednako kao i njena prijateljica (koliko god ja umišljam da dobro govorim jezik, naglasak se ipak izgleda osjeti). I tu ona krene u priču kako joj je od najveće pomoći, kad je prije par godina poslom završila u Torinu, bila jedna žena iz Hrvatske koja je studirala u Perugi i poslije preselila u Torino. Pokazala se većom prijateljicom od svih onih Talijana na čiju je pomoć računala u Torinu. Toliko je hvalila tu ženu, njeno prijateljstvo, kao i njenog muža, jer njih dvoje su uistinu "bella coppia", kako prekrasno veze, na što sam ja dodala:
-"A tek kako kuha! Svaki put ogladnim kad čitam njene recepte".
Dok me je moja nova poznanica s nevjericom gledala, kao "ti ju poznaješ?", ja sam sa smiješkom pitala:
-"O Vesni govoriš, ne?"
Uistinu je govorila o Vesni i u tvom stilu Vesna, šaljem ti "ljubač", jer ne znaš koliko mi je bilo drago čuti lijepe komentare o krasnoj ženi iz Hrvatske koja se pokazala pravom prijateljicom. Ma, koja pobjeda reprezentacije u Engleskoj ...

Kada su me kao dvogodišnje dijete, koje nije imao tko čuvati, moji roditelji poslali djedu i baki na selo, doživjela sam svoj prvi kulturni šok. U Dalmaciji sam naučila govoriti dijalektom poput prave Dalmatinke, a kao simpatičnu i brbljavu curicu, dečki koji su radili s mojima naučili su me psovati, s vrlo opsežnim repertoarom koji je uključivao mater, Boga, svece, Djevicu itd. U kući mojih djeda i bake, gdje su još uvijek živjeli i imali zadnju riječ dedek i babica (pradjed i prabaka), ukrašenoj različitim slikama s "proščenja majci Božjoj bistričkoj" i fluorescentnim križem koji je svijetlio u mraku, odmah su odlučili istjerati djelo nečastivog iz prvorođene unuke. Baka me učila i preodgajala molitvama, a deda je bio pragmatičniji, pa bi me koji put udario (inače mi je samo prijetio "peklom“ i vragom koji me "bu odnesel“), ali samo dok ga dedek nije vidio; dedek me uvijek branio u zamjenu za jedan kušlec.

Gotovo svatko u mojoj generaciji je na neko vrijeme bio ostavljen negdje kod rodbine. Dok sam ja završila u Zagorju, Erikina mama je završila u Slavoniji, a tragikomična je priča jedne prijateljice iz Zagreba, koju su poslali negdje u Vojvodinu (ili je bila riječ o Bosni, ne sjećam se točno, uglavnom daleko od Zagreba), nekoj daljnjoj rodbini i koja se nije mami dala zagrliti kada su ju došli posjetiti. S tatom se nekako zbližila i sjedeći mu u krilu pitala, pokazujući na mamu, očajnu što ju dijete ne prepoznaje:"Tata, a zašto ova gospođa sa šubarom plače?" Slična situacija se desila i sa mnom, uplašila sam se vlastitog oca i nisam ga htjela pozdraviti, iako mi je prilazio nasmijan i raširenih ruku, nakon čega je odlučio:"Zagorka, pakiraj malu, vodimo ju doma!" Nakon godinu i pol dana u zagorskoj zabiti, vratili su me u Dalmaciju po još jedan kulturni šok. Naime, nakon preodgoja i svakodnevnog ćaskanja i pjevanja s babicom uz obločec, govorila sam kao i svi ostali mali Zagorci, što baš i nije uvjet da te mali Dalmatinci razumiju.
Ne znam zašto je nekada bilo tako (nedostatak jaslica i vrtića? odlazak naših roditelja daleko od djedova i baka u potrazi za poslom?), ali nas su ostavljali, možda i teška srca, nisu nas viđali po nekoliko mjeseci, odlazili su skrivećki da ne bismo plakali, a oni kod kojih su nas ostavljali ispričali su nam more laži odgovarajući na naša pitanja o roditeljima i gdje su ... Danas, srećom, nije tako. Djeca su uglavnom uvijek s roditeljima, a čak i u bolnicama postoji mogućnost da ne budu sama .. no, bolje o tome neki drugi put jer mi smo i po bolnicama danima sami bili.

O čemu sam ono trebala pisati? Ah, da, kruh ...Kada sam kao dijete ostavljena kod bake i dede u Zagorju, jedva da su struju imali u kući, štala se osvjetljivala petrolejkom tokom večernje mužnje krava (Perge i Bebe), po pitku vodu se trebalo ići na "jarek", do prve asfaltirane ceste je trebalo po blatu hodati oko pola sata, a najbliža trgovina nalazila se u Novom Marofu. Moja baka je sama mijesila i pekla kruh, "kruek" kako mu je tepala, od crnog pšeničnog i raženog, ponekad i kukuruznog brašna i kojeg je babica svaki put ljubila da mu se „ispriča“ što joj je ispao na pod iz ruku. Danas ne znam što bih dala za komad tog kruha, a u ono vrijeme prisilnog boravka u Zagorju, nisam ga htjela niti probati i za ljubav derišta koje je htjelo bijeli kruh, moj deda Marko išao je dva puta tjedno, pješice naravno, u Marof da bi "kupil detetu bijeli če neče domači". Ne znam zašto nisam htjela jesti taj kruh, možda radi izrazito tamne boje ili možda radi tvrde korice ili je jednostavno bila riječ o traženju pažnje i izvoljevanju, znajući da će baka i deda učiniti sve za mene. U svoju obranu mogu reći da niti domaću juhu nisam htjela, onu kokošju "tak' lepo masnu z domačimi rijezanci", ja sam htjela kupovne rezance, one tanke, a žganci su za mene bili oni od dvije minute kuhanja, ne oni koji su se uz miješanje kuhali sat vremena i koji su me "strugali po jeziku".
S vremenom, došla sam k pameti. Sada žgance kuham dobrih sat vremena od kukuruznog brašna dok instant verziju ne smatram pravim žgancima, u juhu najviše volim zakuhati rezance ili griz knedle koje sama pravim, a bijeli kruh s mekanom koricom odavno ne kupujem. U Zagrebu sam rado kupovala alpski kruh koji je svojom bojom i okusom vrlo sličio na onaj bakin, koji put bih kupovala i onaj sa suncokretovim sjemenkama, kao i kukuruzni. Otkako sam u Italiji navikla sam na kruh iz krušne peći. U Italiji svom snagom brane pravo na tradicionalne krušne peći, unatoč normativima koje želi nametnuti EU i imaju nekoliko vrsta kruha kojima su zaštitili i porijeklo (napravili su brand). Čisto mi je neugodno reći, ali pored cappuccina, u Hrvatskoj mi najviše nedostaje talijanski kruh, onaj u kojem nema ničeg drugog osim brašna, vode, soli i kvasca, pečen u krušnoj peći, s poprilično tvrdom koricom, koji se slobodno može koristiti i po tjedan dana. Baš kao onaj kruh koji je nekada pekla moja baka i kasnije moja mama. Mama je, tek ponekad, znala umijesiti domaći kruh od kojeg je cijela kuća mirisala i kojem smo još mlačnom sve ćoškove pojeli, unatoč njenim upozorenjima kako će nam biti slabo, kako nije zdravo jesti topli kruh i sl. Davnih 70-tih naše malo otočko mjesto imalo je svoju pekaru iz koje je izlazio prekrasni kruh, a svake srijede i petka poslijepodne mogle su se nabaviti slatke pince iz te pekare. Kasnije su zatvorili tu pekaru, govorilo se nešto o nerentabilnosti i taj kruh i tople slatke pince sada su samo dio mojih sjećanja.
Svaki put kad dođem u Hrvatsku, pokušavam pronaći barem jedan tip kruha koji će biti jestiv i sljedeći dan; sve moguće vrste koje se mogu pronaći u lokalnim trgovinama sam isprobala i niti jedan mi se ne dopada. Onaj koji bi trebao biti raženi, nema okus po raži, već po obojanom pšeničnom kruhu, bijeli se već navečer ne može izrezati bez mrvljenja, kukuruzni sadrži kukuruz u tragovima, a što je najgore sve i jedan je izgleda pun aditiva. Dizani kruh pečen kod kuće nikada nema spužvastu strukturu kao onaj iz trgovine, a ja taj spužvasti kruh jednostavno ne volim. Jedino što mi je preostalo kao rješenje je peći kruh.
Srećom, pa znam umijesiti i ispeći kruh, ali ne mogu reći da mi je drago time se baviti. Još veća sreća je što moj suprug ima ujaka koji je shoppingholičar, obožava kupovati, pogotovo male kućanske aparate. Ovisnost o kupovini toliko je jaka da ponekad kupuje istu stvar nekoliko puta, tako u garaži ima nekoliko bušilica, mikrovalnih pećnica, različitih malih pećnica, od ventiliranih, sa giza pločom, onu gdje se pile peče vertikalno nabodeno, do nekoliko malih gril pećnica, lonce, tanjure, miksere i različite kuhinjske robote niti sam ne zna gdje je stavio ... uglavnom, predočite si garažu od 100 kvadratnih metara punu polica, a police pune malih kućanskih aparata, poput prosječno opremljene trgovine. Sve te "igračke" koje on kupuje, u nadi da će ih njegova supruga koristiti, prije ili kasnije završe u originalnoj kutiji na jednoj od polica u garaži. Kada je prije nekoliko mjeseci vidio tv prodaju aparata za pečenje kruha, pun entuzijazma kupio je odmah dva, jednog za sebe i jednog za kćer. Trebam li uopće reći da su oba aparata našla svoje mjesto na policama u garaži? Za nedavnog boravka u Perugi, kao i svaki put do sada, ponudio mi je nešto iz svog asortimana i tako je pekač za kruh promijenio vlasnike.
Već 10 dana redovno pečem kruh i svima koji vole domaći kruh od srca preporučam jednu od tih mašina koje se, za ne tako veliku svotu, mogu i kod nas kupiti. Vrlo su jednostavne za upotrebu, ne troše mnogo struje i uz cijenu kruha iz trgovine koji drugi dan nije jestiv, vrlo su isplative. Jedina zamjerka ovoj mašini je veličina, u malim kuhinjama zauzima prilično prostora, ali imate li dovoljno veliku kuhinju ili ostavu, niti veličina nije problem. Do sada sam isključivo pšenični kruh pekla, u mom malom mjestu lokalna trgovina nudi samo pšenično brašno, a tako bih rado pokušala ispeći jedan crni kruh s raženim brašnom, poput onog bakinog "krueka".
Na slici je kruh od polubijelog brašna sa suncokretovim sjemenkama. Ako netko ima pekač kruha recept je vrlo jednostavan:
350 ml mlačne vode, žlica šećera i žličica soli, 600 g brašna tip 850 i jedna vrećica suhog kvasca. Peći na programu za obični kruh (proces od 3 sata) i prije drugog miješanja dodati oko 70 g suncokretovih sjemenki.

Stolnjak na slici je moj rad po shemi nastaloj u Anchorovom studiju, a objavljenoj u talijanskom žurnalu "Uncinetto" (edizioni GES),  posvećenog isključivo heklanju i koji na žalost više ne izlazi.

Ni sama ne znam koliko sam puta čula to pitanje, samo što se moj odgovor s godinama mijenjao.

Plesti sam naučila sama, gledajući slike i čitajući upute iz knjige "Ručni radovi" u izdanju Mladinske knjige. Moja mama (koja nije plela, ali je zato prekrasno heklala i šivala) nije vjerovala da će ikada išta biti od mog pletiva, na smijeh ju je tjeralo kako "veslam" s iglama, ali moja odluka da naučim bila je čvrsta i nastavljala sam uporno veslati boreći se s očicama koje padaju ili koje nikako nisam uspjela provući i koje su uporno odbijale biti iste veličine.
Kako sam naučila plesti, više je nego tipično za moju osobu i govori dosta o mojoj naravi. Obično se plesti uči uz koje klupko jeftinije vune i jednostavnim bodom, mijenjajući prave i krive očice na iglama uglavnom nastaje prvi šal. Da sam tako i ja počela, nikada ne bih plela. Za mene je to bilo previše jednostavno i previše dosadno, pa sam odmah kupila dovoljno vune boje slonovače, nametnula očice i započela plesti džemper! Uzorak za prvi džemper odabrala sam u jednom, tada aktualnom broju "Vune", časopisa koji je izlazio 4 puta godišnje u izdanju "Vjesnika". Dvostruke pletenice na izabranom džemperu su mi se činile dovoljno stimulativne, predstavljale su dovoljno veliki izazov da bi mi pletenje brzo dosadilo, a kako bi mi bilo dinamično od samog početka i na pasicu sam ubacila male pletenice. Nakon jedno dva mjeseca pletenja, moj prvi džemper je bio gotov, a jedino što nisam sama učinila bilo je spajanje opletenih dijelova; sa šivanjem mi je u pomoć priskočila mama. Tako sam u zimu 1985. godine prvi put obukla nešto što sam sama oplela i svaki kompliment je djelovao poticajno za moje pletenje. Svaki sljedeći džemper bio je novi izazov i na svakom sam morala isprobati nešto novo, neki novi uzorak ili neki novi stil, a do danas mi je ostala navada birati samo one uzorke koje vidim dovoljno poticajnima. Za više od 20 godina koliko pletem još nisam nešto oplela jednostavnim glatkim bodom.

Čim sam počela plesti, počela sam se susretati i s gore navedenim pitanjem. U početku sam odgovarala da volim uzorke kojih nema u trgovinama, što je bilo i donekle točno jer trikotažna industrija (prije više od dvadeset godina kod nas) nije nudila neki izbor. Po modernu trikotažu išlo se u Trst i koliko god mi se danas činili ondašnji uzorci kupljeni u Italiji jednostavnima, kod nas nije bilo niti tih uzoraka, niti tih boja, a još manje tako kvalitetne vune. No, pravi odgovor na to pitanje je bio mnogo manje vezan za modu i moj (nepostojeći) modni stil, a mnogo više za prizemni razlog poput nedostatka novaca. Ja jednostavno nisam imala novaca za džempere i to ne samo za one kupljene u Italiji, nisam imala niti za one u našim trgovinama, ali u ono vrijeme tu istinu ne bih bila priznala niti pod najvećim mukama.
Sa nepunih 17 godina otišla sam od kuće na školovanje, moji su mi plaćali podstanarsku sobicu u gradu, a moj tjedni budžet mi nije dozvoljavao veće kupovine. Upisala sam se u školu u koju su išla većinom djeca iz dobrostojećih obitelji, s unaprijed zacrtanom stazom prema nekom od fakulteta. Neki od njih potezali su sve moguće veze i poznanstva da im se dijete upiše u tu školu, a mene jednostavno nisu mogli odbiti sa svjedodžbama s kojima sam postavila zahtjev za upis. I tako sam se našla u razredu s djevojkama koje su vikendom "skočile" do Trsta jer su počele rasprodaje, koje nisu nikada nosile ništa osim talijanskih cipela, pulovere modernih boja i uzoraka i koje nisu tražile modne inspiracije na stranicama "Burde" i "Neue mode", već pred izlozima Stefanela, Benettona ... Promatrajući ih, znala sam često mislima odlutati u onaj period kad sam išla u školu na mom otoku, obučena u suknju narandžaste boje s bijelim točkicama i tamnozelenu dolčevitku, kao živi dokaz nedostatka smisla za boje moje mame, ali tada i tamo svi smo bili jednako bez veze obučeni u ono što su nam mame priredile za školu ... pravi komunizam na djelu. Danas se govori o socijalnim razlikama koje su uzrok frustracija kod mladih, kao da je tek ova generacija otkrila taj problem. Razlike smo i mi osjećali, samo što se o njima nije govorilo i što su bile veće po gradovima, dok su mala mjesta bila poput oaza gdje su sva djeca imala manje-više jednako malo, a bolji komadi garderobe su se oblačili za nedjeljni odlazak u crkvu.

Sa školom nisam imala problema, ali oblačenje za školu postalo mi je traumatično iskustvo. Kao da je bilo jučer sjećam se svoje odluke da počnem plesti. Glavni poticaj došao je u vidu novog džempera, ručno pletenog, od prekrasne Shetland vune prirodne boje s dodacima kožnih trakica, u kojem je jedna od djevojaka došla u školu. Taj džemper me jednostavno oduševio, do te mjere da sam počela razmišljati "kako to pletenje ne može biti tako teško, pa i bakice pored ovaca pletu u hodu, znači nije toliko komplicirano; znam spojiti strujni krug, rješavam geometrijske i matematičke probleme bez većeg napora, nije vrag da je to pletenje tako složena aktivnost". I tako sam nabavila vunu, igle i počela plesti, što kompliciranije to bolje, možda gonjena željom da nadmašim taj džemper koji me toliko oduševio i koji je toliko bio izvan mog dosega.

Moj prvi džemper boje slonovače završio je spaljen toplinom kaljeve peći, na koju ga je smjestila moja mama u želji da se što prije osuši prije kraja vikenda i mog odlaska u grad. Nikada nisam mogla pokazati pravo žaljenje što je upropašten za daljnje nošenje - moja mama je toliko plakala držeći ga za spaljene rukave preda mnom, da nisam imala kada žaliti za njim, morala sam ju tješiti i uzastupno ponavljati kako nisam ljuta na nju. Niti tako spaljenog nisam imala srca baciti ga, još uvijek ga čuvam kao uspomenu na moj prvi pletački pokušaj ili bolje rečeno izazov.

Danas je došlo vrijeme kada se lijepa trikotaža pletena od kvalitetnog materijala uistinu može povoljno kupiti, tako da je pitanje isplativosti ručnog pletenja na mjestu. Jednostavne veste pletene glatkim bodom ili u nekoj kombinaciji boja koja mi se dopada, vjerojatnije je da ću kupiti, nego sama plesti, ali tu i tamo uhvati me želja isplesti nešto posebno, bogatim uzorkom, iskombinirati nešto originalno, možda čak i od skupe vune. Nema više nužnosti plesti da bih nešto lijepo obukla, mogu i kupiti bez razmišljanja hoću li imati za neke važnije troškove, ali nekako ne uspijevam istjerati iz sebe onu malu u narandžastoj suknji i temnozelenoj dolčeviti, kao niti onu koja je zimu skoro provela bez kaputa lažući da ga nije ponijela jer nije očekivala da će tako brzo zahladiti i onda potrošila svu ljetnu zaradu na prvi novi kaput u životu i novi par čizama...

Više nitko me ne pita zašto pletem, dijelom zato što znaju da si mogu i kupiti, znači pretpostavljaju da pletem iz nekog zadovoljstva, a i dijelom zato što je pletenje postalo moderna aktivnost za slobodno vrijeme, kojom se bave i popularne osobe (naravno da ne možemo svi u bakici pored ovaca pronaći uzor), organiziraju se pletački susreti, izložbe, sajmovi ...pletenje je sve manje nužnost, a sve više nešto čime se bavimo isključivo radi zadovoljstva stvaranja ... barem je tako u mom slučaju.

Iako sam si lijepo organizirala pletačke susrete, prije nego se prihvatim završiti dva zaostatka u vidu pletiva (koje se već previše vremena vuče po kući), cijeli tjedan sam posvetila pripremi goblena za uokvirivanje. Nekada bih takav posao obavila u tren oka, a sada ... dok najprije nađem naočale, uvađanje konca u ušicu igle postalo je test živaca, onda beskonačno mjerenje (da budem sigurna), obrubljivanje platna, pozicioniranje platna čavlićima na rub i na kraju ili šivanje na poleđini ili silikoniranje uz pomoć najboljeg asistenta na svijetu u vidu strpljivog muža, koji za razliku od mene skida naočale da bi vidio na blizinu.
Dok god se platno ne priredi za uokvirivanje nemoguće je izabrati okvire i pasparte, a kada su spremni jednostavno ih mogu ponijeti sa sobom, isprobavati različite okvire, uspoređivati koji bolje pristaju, kombinirati pasparte i naručiti stakla.
Ovaj puta pokazujem samo one goblene o kojima do sada nisam pisala.
 
Ovo srce od ruža naći će mjesto na zidu moje spavaće sobe, rađeno je na 28 ct Zweigartovom platnu boje slonovače DMC koncima, a shema je rad Ellen Maurer-Stroh koji možete vidjeti na njenim stranicama koje su među mojim linkovima:


Po EMS shemi napravljeni su i ovi ljiljani s ružama, ovaj puta bodom križića. Ovaj buket trenutačno radi i Vesna kao poklon svojoj svekrvi za Božić, svakako pogledajte radi zanimljivog izbora platna na kojem radi.

"Blue China" je shema Linde Gillum u izdanju "American School of Needlework" pod naslovom "Blue & white designs in cross stitch", a napravila sam ga po povratku iz Nizozemske oduševljena Delft porculanom.

Umjesto križića radila sam goblenskim bodom, a kako sam imala dovoljno platna na rubovima, rad sam na poleđini šivala.

Kako izgleda poleđina kada nema dovoljno materijala na rubovima možete vidjeti na goblenu s anđelom gospođe M.

Ostala su mi još tri goblena za natezanje i jedan koji još uvijek strpljivo čeka svoj petit point.

Za kraj nešto što nema veze s mojim radovima, ali ima s blogom. Molim da svi oni koji su mi uputili mail i čekaju moj odgovor, a e-mail adrese su im kod htneta, odnosno t-coma, pogledaju i rubriku spama. Kako sam nedavno saznala, automatska zaštita telecoma vidi poruke s gmail adresama kao spamerske. Ne bih voljela da netko od onih koji su mi uputili mailove misle da nisam voljna odgovoriti.