Jucer sam zapocela s novim pletivom. Ne znam koliko se dobro vidi na slici, a radi se o novom dzemperu za mog muza. Vuna je baby lana vergine ili lamb's wool, a radim iglama 3,5.

Pascal Lardellier, francuski sociolog, nije bio nimalo njezan kada je rekao da je "blog ... na odredjeni nacin reality show jadnika. Tisuce ljudi stavljaju na mrezu svoje dosadne zivote koji nikoga ne zanimaju. Od egzibicionizma na malom ekranu presli smo na egzibicionizam na mrezi".

Sloziti se s gore navedenim misljenjem, znaci i postaviti si pitanje zasto uopce onda pisati blog. Ja stvarno ne znam odgovoriti na to pitanje, pogotovo sto nikada nisam pisala dnevnik, pokusavala jesam, ali sam jako brzo odustajala. Najjednostavnije bi bilo reci da sam pokrenula blog jer zelim pokazati svoje radove, pohvaliti se ispletenim dzemperima, izvezenim slikama ili heklanim radovima, ali ne i posve istinito. Ovo je i nacin, da se izrazi osobno misljenje o necemu sto je trenutno aktualno, o nekoj temi kojoj ne mozes na forumu posvetiti vise rijeci, jer forumsko komuniciranje ne trpi dugacke postove, reci svoju o necemu sto te smeta, muci ili veseli. Ako zivis negdje izvan zemlje u kojoj si rodjen, to je i nacin da ostanes u kontaktu sa stvarnosti koja na zalost vise nije tvoja, jer zivis neku drugu, koja ti se ne mora uvijek dopadati, pa trava koju si ostavio nije najzelenija, ali vidis da nije niti nista manje zelena od drugih... A sve to naravno ako tvoj blog bude komentiran, ako netko cita sto napises i ako uspijes naci svoje mjesto u blog zajednici.

Svoj zivot ne vidim dosadnim, reality show me ne zanima ni na televiziji niti na mrezi, ali kada naidjem na blog s necim lijepim, korisnim i pametno napisanim, rado se vracam i jedva cekam na novi unos. To mi nekako dodje kao roman u nastavcima. Na lice mi izmami osmijeh prica o kupovini cipela u kojoj se tako dobro prepoznajem, cak i prica o kupovini gacica tokom 80-tih, u davno doba prije lycre i microfibre, na stranicama Sambe, Blini me toliko puta nasmijala da sam i Talijanu morala prevoditi cemu se smijem, Zrinka je mladja nekoliko godina, ali i u njenim postovima ima dio i moje mladosti, Nava i had me uspio rasplakati jednim od svojih zadnjih postova, kucanica u Japanu mi zorno pokazuje da se nemam sto zaliti, jer ipak sam u Europi, pletilje me svojim radovima motiviraju da sto prije uhvatim igle u ruke... i iako ne znam zasto ti ljudi pisu, sto ih motivira, veselim se sto to cine.

Jos uvijek ne znam kojim ce pravcem krenuti moje blog iskustvo, ali za pocetak zelim se zahvaliti na dobrodoslici, kao i na komplimentima za dizajn. Sto se dizajna tice voljela bih da je moja zaluga, ali nije, na dnu stranice je Cristinin link, mozda nadjete jos nesto sto vam se svidja. Izabrala sam motiv "rodjenja Venere" jer mi se i inace dopada ta slika (cak i shemu za taj goblen imam), a i podloga je ocima ugodna, ne zamara (sto nije nevazno ako nekoliko sati provedes za racunalom). Namjera mi je postaviti linkove za stranice i blogove koje posjecujem, ali kako sam i u zivotu minimalista sto se uredjenja tice i ova stranica ce ostati minimalisticki "uredna".

  Volim plesti, a najviše volim plesti svome mužu. Oduvijek su mi se dopadali muški Aran džemperi i dok sam tako, skoro pa usidjelički plela za sebe, ne jednom sam pomislila kako bi bilo divno plesti za nekog plavog, visokog Larsa ili Svena. Padam na švedski tip, iako u životu niti jednog nisam upoznala. Sudbina je htjela da upoznam jednog Talijana, dovoljno upornog u njegovoj zaljubljenosti i jednako toliko pronicljivog da se nije dao zavarati mojim ja-sam-sebi-dovoljna stavom. U početku, prije nego sam shvatila da ga volim, sumnjala sam u njegovo mentalno zdravlje, a kako i ne bi?
Zamisli da se ujutro ustaješ za posao, pristaviš si kavicu, ideš u kupaonicu i taman prije nego zatvoriš vrata za sobom, čuješ telefon da zvoni. Najprije te presječe, sigurno je neka loša vijest jer tko normalan zove prije 7 ako nije nešto hitno, k tome je zima, vani je još mrak i noćas je opet padao snijeg. Dok mi srce tuče sve brže, dižem slušalicu i čujem njega gdje mi želi dobro jutro:
-Jesi li već doručkovala?
-Nisam, tek sam se ustala...
-Otvori vrata stana.
I dok sam otvarala vrata držeći telefon u ruci, na vratima stana našla sam obješenu vrećicu sa svježim kruhom, maslacem, marmeladom, sirnim namazom i voćem ... i totalno sam problijedila. Nisam mislila na njega kako rano ujutro hoda sniježnim Zagrebom s vrećicom za mene. Ne. U glavi mi se odvijao nevjerojatnom brzinom najgori mogući horor film; eto, sad će me sigurno naći negdje u mraku s luđačkim pogledom u očima i pitati me :"Zašto me nećeš? A ja sam sve učinio za tebe..." i izvadit će nož ili špagu ili... Uglavnom, počela sam se derati na njega držeći slušalicu poput mikrofona i više se niti ne sjećam što sam mu sve izdijelila, bilo je tu i da nije normalan, da nek' si nađe život, gdje se baš za mene zakačio i sl.Kasnije tog dana, došao je k meni na posao kao da se ništa nije desilo i lijepo mi mirno i staloženo objasnio kako on nema pojma koji je moj problem, ali da je on samo htio učiniti nešto lijepo za mene i da neka se ne ljutim, jer mi više nikada neće nositi doručak na kućna vrata i da sada ide jer mu je žao da me naljutio i :
- "Ah, da, donio sam ti sendvič i mandarine, sigurno opet ništa nisi jela, nego samo pila kave..."
Nisam znala što bih mu rekla i kad sam mu već gledala leđa, viknula sam za njim:
- "Ej, Talijan, ja ne jedem bijeli kruh!"

S vremenom, polako mi je dokazao da ne mogu bez njega, da je on moj tip, švedski ionako ne znam i nema smisla čekati na Larsa ili Svena kojem ću plesti Aran džempere, kad to isto mogu plesti za njega (ako je samo u džemperima problem). I evo njegovih džempera, prvi koji sam ikada za njega isplela i dvobojni koji je sam izabrao da mu ispletem.

Nije mi namjera pisati stalno o temama vezanima uz ljepotu ili onome sto obično na mreži nađete pod temom health&lifestyle, ali otkako su umrle one dvije manekenke od anoreksije, ovdje su udarili po svim novinama, Internet portalima, tv emisijama, pa da kažem i ja svoje.

Nekada su cijene plastične kirurgije bile vrlo visoke, niti ovdje socijalno ne pokriva taj vid zahvata, znači ako hoćeš nešto mijenjati, to moraš i platiti. No, kako to u životu obično biva, rastom potražnje, raste i ponuda, kad naraste ponuda padaju cijene, a kad padnu cijene, počnu o tome razmišljati i oni/e, koji inače, radi financijskog ograničenja, o tome nikada ne bi razmišljali. Ne znam koliko ima tih javnih osoba ovdje, koje barem nešto nisu popravile - od starletica na rubu anoreksije koje hodaju s čvrstim peticama (pa, zar nisu ženske grudi većinom masno tkivo? Jer ako jesu, njima je sva tjelesna masnoća strateški koncentrirana upravo u dojkama, a ne kao meni na bedrima), preko ex ljepotica koje žele zadržati mladoliki izgled, do onih koje iz meni nepoznatih razloga žele ostati lica mumificiranog za budućnost.

Ako rasprava krene u pravcu da te žene žive od svojeg izgleda, radi posla moraju imati lijepo lice bez bora, zategnutu kožu itd. onda, iako teško, još i mogu razumjeti, žele opstati u ambijentu koje cijeni jedino i isključivo pojavnost. Ali, kada vidim, da se, recimo i novinarke i to one pametne, samouvjerene, koje se ne boje ni granata ni mudžahedina, koje mogu ravnopravno razgovarati i o politici i o najnovijim medicinskim otkrićima, a uz to izgledaju poput "normalnih" žena, počinju mijenjati pod utjecajem botoxa i kirurškog noža, ostajem nekako razočarana. Zar nije bitnije ono što ima za reći i napisati od nekoliko bora u uglovima očiju?

Neki dan u podzemnoj, gledam ženu na kojoj je očito da si je modificirala usnice, gotovo sve imaju onaj nenormalni izgled iz profila i gotovo sve od reda neprekidno oblizuju te usnice, vjerojatno i nesvjesne da to rade i pitam se što ju je potaknulo na tako nešto? Ili kad sam neki dan čekala u redu da platim svoju spizu, a ispred mene jedna isto tako napumpanih ustiju, neprirodnih do bola. Zar uistinu vjeruju da tako izgledaju bolje? Kada vidim da se i Cindy Crawford ( a ovdje sam mogla ubaciti cijeli niz imena poznatih žena) malo dotjerala, pitam se čemu? Jer, ona ima moje godine i izgledala je kako ja nikada nisam, niti neću. Kao što se pitam i za x drugih poznatih žena moje generacije. Ono što me straši je dan kada ću naići na neku kolegicu iz škole, koja je malo dotjerala "look". Hoću li ja ostati jedina koja pokazuje svoje prave godine ili ću i ja posegnuti za botoxom? Može li moje zadovoljstvo vlastitom osobom i vlastitim životom biti dovoljno jaka obrana pred ogledalom koje pokazuje da više nemaš 20?

Za sada vjerujem da može. Na kraju krajeva, za moj svakodnevni život uistinu nije bitno imam li boru više ili manje. Na liposukciju nema smisla ići, moji bokovi se već generacijama vuku u našoj obitelji, mijenjati ih značilo bi odreći se mojih prethodnica, zagorskih kumica. Povećanjem grudi udaljila bih se od nasljeđa mojeg hercegovačkog krila obitelji, a i moj muž veli da ih voli baš takve kakve jesu (a, ako laže, vrlo je uvjerljiv). Operacijom očnih kapaka (da dobijem onaj baby look velikih očiju) zauvijek bih izgubila pogled moje mame koja je imala jednako crne oči s lijevim spustenim očnim kapkom... Mislim da ipak idem u kupovinu nove kreme, ako se ne varam stavili su Clinians na ponudu.

Nedavno sam navršila 40 godina. Mislila sam da će biti značajna prekretnica, prelazak u novu životnu dimenziju, ali ništa od toga.
Moram biti iskrena, počela sam se pripremati unatrag par mjeseci, započelo je posve slučajno kada su me pitali koliko godina imam plus reklama o kremi za lice, koju bi trebale koristiti žene poslije 35. godine. Kasnila sam dobre 4 godine, možda još uvijek ima vremena? I tako sam krenula u kupovinu, u potragu za kremom koja će zaustaviti moje bore, one koje su se počele pokazivati svaki put kad se nasmijem ili zaškiljim uslijed sunčeva svjetla. Izbor je nevjerojatan, od onih čiji sastav mi djeluje poput voćne salate, do onih, koje su pune kemijskog sastava koji mi apsolutno ništa ne govori, razumijem samo sastojak "acqua". Izabrala sam onu čija reklama govori da su nakon 2 tjedna, 42 žene metodom autoevaluacije uočile značajno smanjenje bora. "E,  je vam jaka metodologija i nacrt istraživanja", mislim si ja, "čak 42 žene i metoda autoevalucije!"
Zaključak? Nakon cijele teglice kreme i kritički provedene metode autoevaluacije, mogu reći, vrlo objektivno, da sam ja žena broj 43 kojoj su sve bore ostale na mjestu!
No, ne mogu se žaliti, naslijeđe moj pokojne prabake Tereze (kak' u Zagorju vele "puokojne babice") se ipak vidi, za jednu 40-godišnjakinju imam kožu lica prilično zategnutu, rijetko se mrštim, ne skupljam čelo, ne škiljim (ali ako ne odem po naočale uskoro, kokošje nogice pored očiju će rapidno napredovati) i sve u svemu mogu dobiti prolaznu ocjenu. S druge strane babica je umrla u 83. godini i bila je žmefka (zvuči mnogo bolje nego debela, ne?), tako da se trebam pripaziti.

Kaaaad smo već kod debljine... čitam na hrvatskim forumima da je more naših žena totalno poludilo za nekakvom "un dijetom", pogotovo nakon što je jedna pjevačica (eto, nisam zločesta, nisam joj zanimanje stavila među navodnike), bez vrata (ipak jesam) i bujnih grudi (zahvaljujući vičnoj masaži njenog supruga -uz put, ovaj moj nema poooojma, već me 10 godina gnječi i jos uvijek ih zove cikicama), smršavila uz tu un dijetu. Evo, sad ste otkrili moju tajnu, redovno svakog petka pogledam naslove iz Glorije na njihovim stranicama, ali ponosno izjavljujem da im ni kune nisam dala za tiskano izdanje. Dakle, ta dijeta nije ništa drugo nego jedna verzija disocirane dijete i badave je svima njima govoriti da kada smanjiš unos kalorija, možeš mršaviti i uz 1200 kalorija tjestenine ili graha ili mesa ili... no, shvaćate što želim reći.
 Sve ovo je kao uvod da pokažem da ima i luđeg načina za mršavljenje od un dijete. U Americi su VIP, a i ostali, jer čim počnu poznati, znaš da će biti sivostanično deficitarnog svijeta, koje će požuriti da isproba, počeli mršaviti uz pomoć nove čarobne pilule Clenbuterol, koju od milja zovu Clen. Ne bi bilo ništa čudno da se radi o nekoj piluli koju je njihova FDA odobrila, imaju toliko debelog svijeta da to nikako ne bi bila vijest, ali to nije ništa drugo nego lijek za KONJE S ASTMOM. Ne mislim na konje u stilu:"Konju jedan", nego na konje životinju - 4 noge, rep, griva, kauboji, indijanci.... Uopće neću razbijati glavu time kako je netko došao na ideju da isproba može li se s time skinuti koja kila, ali da se sada žale kako taj lijek ima puno popratnih pojava mi je totalno nelogično. Mislim, jel' taj svijet totalno otuđen od prirode i vide konje samo na tv, pa da ne znaju koji su realni razmjeri te životinje? Kad usporediš konja i koliki je i kraj njega postaviš ženu, pa koliko debela bila, neke razlike u redu veličine moraš zapaziti, ili mi nešto promiče? A taj clen uglavnom koriste žene koje se nikako ne bi mogle svrstati u kategoriju debelih.

'Ajde sad svi kolektivno, 5 minuta čuđenja što je ona mala u Brazilu umrla od anoreksije. Ma kako je to moguće?