Jučer poslijepodne kad je navratila susjeda na kavicu, pokušala sam joj objasniti entuzijazam za susrete sa nepoznatim ženama koje također nešto stvaraju. Komentar, inače drage, Rosalbe je najbolje objasnio zašto se radujem kreativnim susretima. Naime, rekla mi je da joj se zanimljivijim čini boćanje s penzićima u kvartu?! Obzirom da nisam njoj mogla ispričati kako je bilo, nastavila sam obrubljivati platno, pričajući neobavezno o ovom i onom jer na kraju krajeva, uvijek mogu na blogu ispričati o kakvim se susretima radi, ne?

Kada sam pisala o prvom pletačkom susretu u Rimu, pogrešno sam ga imenovala Knit caffè. Žena koja si je dala najviše truda objediniti dvije grupe koje su se na internetu formirale, organizirala je sve po uzoru na "Stitch 'n Bitch" susrete koji su iz Chicaga, zahvaljujući knjigama Debbie Stoller i jednoj Brendi željnoj susreta s onima koji pletu, krenuli u globalni pohod. Naslov je, ako se mene pita, tipično američki, ali kako savršeno ulazim u kategoriju onih koje "stitch" (mogu doći sve one koje pletu, vezu, heklaju, šivaju, rade quiltove, tkaju ...), a iako rijetko, ponekad i "bitch", odlučila sam ipak nastaviti u mojim nastojanjima da si stvorim jedan ženski krug prijateljica koje znaju i nešto više od prišivanja otpalog dugmeta. Boreći se tako s javnim gradskim prijevozom, na kraju sam pronašla liniju koja mi najbolje odgovara i radi koje mogu i zanemariti činjenicu da nam metro A liniju već u 21 sat zatvaraju ( o, sramote pred drugim europskim metropolama!), pa nisam osuđena samo na kratki pozdrav i brzi odlazak. Svaki puta zateknem neko novo lice, a na moju veliku žalost do sada je samo jedna polutalijanka došla naučiti plesti. Niti ju ne mogu računati pod Talijanke kad joj je tata Japanac i skoro cijeli život je provela u Njemačkoj. U ponedjeljak navečer još 3 nova lica, pored 3 (uključujući i moje) koja su na tim susretima od prvog dana. Od njih, jedna je gospođa čiji muž radi u američkoj ambasadi i koja plete šalove od prekrasne i nevjerojatno skupe vune. Srećom, pa je ipak svjesna da bi joj za jednu vestu ili muški džemper od takve vune trebalo manje bogatstvo (volim kada ljudi ne gube doticaj s realnosti). Drugo novo lice je mlada djevojka koja radi u jednoj od međunarodnih organizacija i koja je plela šal od šatirane ljubičaste mohair vune, vrlo moderne boje za ovu sezonu, dok me je treća pridošlica ostavila doslovno bez riječi. Ta žena je u Brazilu, gdje je poslom boravila, obišla sve moguće tečajeve obrade vune i ne samo da plete nego i prede vlastitu mohair vunu! Dakle, to ste trebali vidjeti, nešto prekrasno! Ne znam jeli ljepša vuna koju je prela (jel' se tako uopće zove ono kada prstima uvrću niti vune i navrću na onaj drveni kao kišobran s kukicom na vrhu?) ili pokreti njenih ruku dok je to radila. Njezin entuzijazam za sve tekstilne tehnike je naprosto zarazan i već sada planira krenuti na tečaj tkanja za koji sam joj rekla gdje može pohađati. Australka iz Melbourna simpatičnog osmijeha, koja je i organizatorica ovih susreta, plela je baby dekicu kao poklon prijateljici koja će roditi za koji mjesec, a Amerikanka udata za talijanskog odvjetnika (i njega sam prekjučer upoznala) plela je čarapu od šatirane vune kupljene on-line iz Engleske. Večer je ugodno protekla, počela sam skidati naslage hrđe s mog engleskog i pokušavam ne doživljavati osobno kritike na račun Italije i Talijana.
Jel' to možda znak da sam se italijanizirala? Ili jednostavno ne doživljavam svoj život ovdje kao život u inozemstvu? Ili mi smetaju kritike kojima se naglašava različitost od američkog lifestylea, kao da je to Bogom dan životni stil? Ili sam jednostavno europski snob koji s visoka gleda na njihovu kulturu, koju obično stavljamo pod navodnike da bi naglasili kako nije u rangu s našom? Odgovor još nisam dokučila, ali spremna sam na analiziranje i reviziju vlastitih stavova nastavljajući druženje uz igle, čak i ako moram platiti čaj 4 eura jer je lokal u dijelu grada gdje se treba naplatiti turistima i upravo zato im neću raditi reklamu, iako imaju svoje web stranice, eto im na!

U tim druženjima ponedjeljkom nedostaju mi domaće žene i po mailing listi vidjela sam samo jedno talijansko ime, a kako bih ja zaista željela pronaći i talijanske prijateljice, kojima ručni rad nije dosadniji od boćanja s penzićima, dala sam se u potragu po mreži. Konačno sam se uspjela povezati i s Talijankama koje pletu (ispada kao da su u ilegali koliko sam ih morala tražiti) i koje 24. studenog organiziraju prvi Knit caffè u Rimu, poput već postojećih Knit caffèa u drugim gradovima Italije (klikajte na post it na kojem piše knit caffe). S njima ću se naći u jednom kulturnom centru, opet na sjeveru grada, u blizini Vaticana, u 4 sata poslijepodne, subotu 24.11.

Sada kada sam si tako lijepo izorganizirala pletačke susrete, red bi bio i da se prihvatim posla, ne?

Kako se približavao osamdeseti rođendan mami moga muža, 22. listopada, oboje smo bili na iglama ... što pokloniti nekome kome ništa ne treba? Ovako rečeno, skoro, pa ružno zvuči, pogotovo onima koji su u stanju reći da "nije važan poklon, važna je misao".

Za jedan Božić poklonila sam joj nešto što sam sama napravila, mali goblen po poklon shemi austrijske dizajnerice Ellen Maurer-Stroh koju je ponudila na svojim stranicama u znak sjećanja na vlastitu mamu. Taj mali buket cvijeća, u njenom prepoznatljivom stilu, na tragu berlinske škole, napravila sam goblenskim bodom na 28 ct bijelom Zweigartovom platnu, tako da je rad ispao vrlo nježan i na prvi pogled djeluje kao otisak, ne kao vez. Poklonjeni ručni rad uvijek ima svoju sudbinu koja više ne ovisi o onome tko je rad napravio i razočaranja su ponekad neizbježna. Mene je ražalostilo vidjeti moj rad smješten u uglu njenog salona, a još više njene riječi "da nije imala mjesta za taj goblen, pa je jedino tu pronašla komad praznog zida". Da su zidovi njenog salona puni vrijednih slika, ni riječ ne bih rekla, ovako ... Uglavnom, stvorila sam si dojam da njoj nije stalo do ručno izrađenog poklona i više niti ne pokušavam, tako da ideja o nečemu što bih sama napravila za njen rođendan nije niti uzeta ozbiljnije u razmatranje.
Razmišljali smo i da im uplatimo neko manje putovanje ili barem jedan vikend, ali nemaju volje putovati sami, onda smo mislili da ih odvedemo na jug u mjesto gdje je rođena i odakle je kao dijete otišla, ali sada više nije tako lijepo vrijeme ... dok smo tako razbijali glave i razmišljali što napraviti i čime bi bila zadovoljna, predložila sam da joj napravimo rođendansku zabavu iznenađenja. Umjesto nekakvog poklona koji će ionako završiti kao sakupljač prašine ili nekom kutku (ne mogu si pomoći, baš me boli taj anonimni i nevidljivi ćošak), poklonimo joj sve one koje voli da zajedno s njom proslave taj dan.
Izabrali smo restoran, odlučili što će se jesti, uplatili kaparu, telefonski pozvali sve na ručak, s molbom da proslava ostane u tajnosti i dva dana prije te nedjelje 21.10. saznamo da su svekrva i svekar vrlo prehlađeni i ne mogu nikuda. U panici smo odmah otkazali restoran i uspjeli dogovoriti ručak za nedjelju 28.10. ponovno obavili seriju telefonskih razgovora i srećom, svi su pristali doći unatoč odgodi od tjedan dana.
Igrom slučaja, odgođena rođendanska proslava, pala je upravo na moj rođendan, ali nisam dozvolila da se za to zna. Kao prvo, cijela se obitelj skupila da proslavi jubilarni rođendan moje svekrve i zabava je bila njena; kao drugo, mislim da bi mnogima bilo neugodno što se nisu pojavili i s poklonom za mene, a obavještavanjem unaprijed i o mom rođendanu ispala bi kao neka obaveza da se i moj obilježi nekom sitnicom u vidu poklona.
Iznenađenje je u potpunosti uspjelo, pale su i suze kad je vidjela da su sva braća s obiteljima stigla da s njom proslave rođendan. Vrijeme nas je poslužilo, tako da smo uspjeli napraviti nekoliko slika cijele obitelji pred restoranom, a na otvorenom smo joj nazdravili s aperitivima i kanapejima.
Rođendanski ručak nastavljen je s bogatim hladnim predjelom, nakon kojeg su uslijedili ravioli punjeni ricottom, vrganjima i tartufima u umaku od svježih ciliegino rajčica, praćeni telećom pečenkom s pečenim krumpirima, kuhanom cikorijom i miješanom sezonskom salatom. Od voća je služena dinja, ananas, kivi, mandarine i grožđe dok je torta bila millefoglie sa chantilly kremom.

Za kraj, evo fotografije najstarijih članova obitelji, na slici u sredini je slavljenica sa suprugom, okružena braćom i njihovim suprugama. Sva četiri njena brata nose naočale, najstariji ima za koji mjesec 88 godina, jedini koji je udovac ima 85, zatim 82 i najmlađi brat sa 76 godina. Mislim da su rijetke obitelji u kojima su skoro sva braća na životu u tim godinama, nedostaje samo jedna sestra, najstarija, koja je preminula odmah nakon rata uslijed tuberkuloze.

Prijedlog zakona Levi-Prodi o izdavačkoj djelatnosti i normama iste, podigao je uzbunu među talijanskim blogerima, najviše zahvaljujući velikoj čitalačkoj publici bloga talijanskog komičara i satiričara Beppa Grilla.

Beppe Grillo, kojem su mnogi pokušali začepiti usta, pa je radi toga već godinama daleko od televizijskih studija, ali zato vrlo uspješno puni, prije dvorane, a sada trgove po Italiji, na satiričan način oduvijek priča o talijanskoj političkoj sceni koja ima vrlo malo smisla za humor, a i s ono malo što ima, uspijeva izvući kiseli osmijeh samo na tuđi račun (čitaj: na račun opozicije).

Grillova priča o talijanskoj političkoj sceni i bitka koju ovdje vodi, nekome tko nije u Italiji teško može biti jasna - kako objasniti jednom Skandinavcu, čiji premijer ide biciklom na posao i radi isključivo za plaću transparentnu svima, da se ovdje vodi bitka da iz Parlamenta izađu svi oni koji su na bilo koji način ogriješili o zakon? Biti pod procesom ili osuđivan, nije nikakva prepreka za ostanak u Parlamentu. Nije niti činjenica da se lijepi broj na prijevaru testiranih parlamentaraca pokazao pozitivnim na drogu, a da ne govorimo o astronomskim plaćama i beneficijama koje sadašnji i bivši političari ostvaruju. Talijanski politički mastodont najskuplji je u Europi za održavanje, ali obzirom da su beneficije velike, ni lijevim ni desnim političarima ne godi slušati aplauze oduševljene publike Beppa Grilla, koji na svoj tipičan način svim političarima stavlja pod nos ono što ih sljeduje.
Problem je nastao, otkako je na vlast došla lijeva, Prodijeva vlada, vlada koju je većinom publika Beppa Grilla dovela na vlast, nezadovoljna postupcima i reformama Berlusconijeve vlade. Prodi je obećao mnogo i nije poduzeo ništa, a Grillo je nastavio sa svojim skupovima i na kraju organizirao V-day ili "vaffanculo" day (oprostite na prostoti, ali u prijevodu bi to bilo kao "jebite se" dan) 8. rujna, kada se širom Italije na trgovima potpisivala peticija s nevjerojatnim zahtjevima, nevjerojatnima u svojoj elementarnoj jednostavnosti:
1.NE za osuđivane parlamentarce - 25 osuđivanih je u parlamentu, a niti jedan talijanski državljanin ne može se više kanditirati ako je osuđivan
2. DVA MANDATA - ne parlamentarcima po profesiji koji su od 20-30 godina u Parlamentu, niti jedan državljanin ne može biti biran više od dva mandata, ovo pravilo vrijedilo bi retroaktivno
3. DIREKTNI IZBORI - ne parlamentarcima koje su izabrali partijski sekretari, kandidati za Parlament trebaju biti direktno birani od biračkog tijela

Nakon V-dana jasnije je zašto je Beppe Grillo postao noćna mora cijele talijanske političke scene, lijeve više nego one desne. U publici Beppa Grilla veći je broj mladih ljevice razočaranih neostvarenim obećanjima i željnih političkih promjena. Ljevica je uvijek mogla računati na podršku njihovih glasova, sve do pojave nezavisnih kandidata koje podržava Beppe Grillo.

Talijanske političke priče koji puta djeluju poput loše epizode Monty Pythona, a ovaj zadnji prijedlog zakona o izdavačkoj djelatnosti u pojedinim člancima djeluje apsurdno. Zar je moguće da im toliko smeta jedan satiričar da su se spremni pretvoriti u europsku verziju kineske kontrole nad internetom? Ovaj prijedlog zakona, prihvaćen 12. ovog mjeseca na Vijeću ministara regulira između ostalog i maksimalni popust na knjige, ali za blogere je najzanimljiviji članak 5. toga prijedloga gdje se kaže da se pod izdavačkom djelatnosti može smatrati i ona koja nije komercijalna i nema za konačnu svrhu zaradu, kao i članak 7. koji regulira izdavačku djelatnost na internetu. Posljedica prihvaćanja ovog prijedloga zakona bila bi da bismo svi mi koji imamo blogove u Italiji, trebali iste registrirati pri ROC-u, registru djelatnika u komunikacijama, plaćati članarinu i poreze. Na blogu Beppa Grilla nije trebalo dugo čekati na reakciju ,a i na jednom od najčitanijih blogova na svijetu osvrnuli su se na spomenuti prijedlog zakona (reklama koja ovoj vladi stvarno nije trebala).

Autor prijedloga ovog zakona Ricardo F. Levi je, kako je sinoć objavila ANSA, u dodatku članku 7. spomenutog zakona izuzeo blogove od registracije ROC-u.
Tko zna što ga je potaknulo na izmjene u prijedlogu zakona?

Nakon komentara punih razumijevanja za moju ljutnju i dobrih želja za uspješno popravljanje učinjene štete, s ne malo ponosa, pokazujem vam kako izgledaju moje jadne i napaćene guske u potrazi za svojim okvirom:
Obzirom koliko je platno bilo upropašteno prethodnim lošim natezanjem, bolje nisam mogla učiniti. Rub platna od nekih 4 mm sam ostavila tako da okvir ne pokrije svih 5 - 6 mm vezene slike. Kupila sam i novu letvicu za okvir, pa se nadam pokazati vam gotovi rad za koji dan, u našoj amaterskoj izvedbi, srećom tako dalekoj od prethodne "profesionalne".

Nakon više od 3 godine, konačno sam odlučila staviti okvir i na dvije slike uz koje me vežu posebne uspomene; možda sam baš radi toga toliko i odugovlačila s uokvirivanjem. Naravno, ne manje važan faktor u odugovlačenju je i popriličan strah da uopće nekome dam u ruke taj rad; kad osvjedočeno ni s najobičnijim goblenima ne znaju dobro napraviti posao, teško da bi mi s ovim radovima napravili nešto bolje:


Na obje slike ostavila sam otprilike 4 mm platna, tako da rub okvira bude dolazio točno na rub rada ili pokrivajući tek koji milimetar.
Oba ova goblena rađena su tehnikom dugačkog boda ili kako ga engleski zovu "long stitch"; radi se o vrlo jednostavnoj tehnici plosnatog boda široko primjenjivanom i u klasičnom vezu za popunjavanje većih površina, a pri izradi slika tom tehnikom koristi se kombinacija vodoravnog i okomitog boda da bi se došlo do veće izražajnosti. Vani je vrlo jednostavno doći do kompleta za izradu slika ovom tehnikom, pa ako nekoga zanima može pogledati neke od predložaka za vez Anchora, Twilleysa, Permina, Pako, Derwentwatera, koji je ovu tehniku razradio do savršenstva i Coleshilla s vrlo zanimljivom serijom "skylines".

Sheme po kojima sam ja radila (serija od tri slike, jedna još uvijek čeka na izradu), pronašla sam u starim brojevima maminih Burdi, a uz pomoć internet stranica i konverzijskih listi, navedene boje Anchorove vune pretvorila sam u boje DMC konaca, uvećanu shemu preslikala na platno i počela lagano popunjavati površine. U vrijeme kada sam počela raditi te slike moja mama je već bila jako bolesna, bila sam zatvorena u kući po cijele dane i u trenucima odmora nisam imala ni volje niti koncentracije za nešto kompliciranije, a i u tom svakodnevnom sivilu i tuzi nedostajalo mi je boje. Tim jednostavnim vezom, skoro pa dječjim popunjavanjem iscrtanih površina, nakratko sam uspijevala unijeti malo boje u svoju svakodnevnicu i ne mogu reći da mi se krajnji rezultat nije dopao,ali... svaki put kad sam pogledala tu prvu sliku napravljenu za vrijeme mamine bolesti, preplavilo bi me sjećanje na taj tužni period u mom životu i mamu koja je polako odlazila.
Nedavno, birajući goblene koje ću najprije uokviriti, konačno sam odlučila da su te dvije slike predugo bile ostavljene na čekanju, bol koja me iznutra muči ionako nisu te slike izazvale, sjećanja ne mogu izbrisati, a ako ništa drugo, služit će mi kao podsjetnik da i u sivim danima treba poduzeti sve moguće da se unese malo boje u život ... makar iglom i koncem.

Već nekoliko dana se zabavljam pripremom platna za uokvirivanje. Radi se o goblenu "Angel guardian", odnosno "Anđeo čuvar" od Solarije, imena iza kojeg se krije bugarska dizajnerica Stojanka Ivanova. Ovaj goblen je njena obrada teme sa starih viktorijanskih razglednica, teme koju u svom asortimanu nude i Kustom Krafts, gdje anđeo čuva djecu koja prelaze preko drvenog mosta nad rijekom i Wiehler, koji za temu ima djecu koja se igraju pored litice.

Goblen nisam ja izvezla, već gospođa M., dugogodišnja prijateljica moje mame. Nisam znala kako joj se zahvaliti za pomoć tokom mamine bolesti, pa kada mi je rekla da planira kupiti Wiehlerov goblen "Schutzengel", pokazala sam joj Solarijinu verziju na temu anđela čuvara koja ju je oduševila. Naručila sam joj shemu i konce, materijal je već imala i tokom prošlogodišnje zime izvezla je taj goblen, s namjerom da ga pokloni kćeri koja je mama dječaka i djevojčice. Nakon što je vidjela koji sam okvir izabrala za svoj goblen "Terase s visterijom", odlučila je da nikako ne želi jedan od onih klasičnih, teških okvira koje obično stavljaju na goblene većeg formata i zamolila da izaberem okvir.
Okvir sam već naručila i čekam da stigne u trgovinu, a do tada trebalo je goblen nategnuti i pripremiti za uokvirivanje.
Na slici se vidi da je goblen sve samo ne pravokutnik, najviše zato što je vezen na sintetičkom materijalu (upravo onome koji u paketu stiže s Wiehlerovim shemama). Neću reći da sam se namučila, jer nisam; radi se jednostavno o poslu kojeg moraš napraviti sa strpljenjem i pažnjom, a krajnji rezultat je ovdje:

Nakon što sam pokazala i na velikom goblenu da ne treba fakultetska diploma za natezanje platna, još više me smetao onaj goblen s guskama kojeg sam isticala kao primjer očajno lošeg uokvirivanja. Toliko me smetalo loše nategnuto platno da taj goblen nikada nisam stavila na zid, jednostavno nisam mogla gledati te krivudave linije. S druge strane, nisam imala hrabrosti razmontirati ga i platno nategnuti sama. Danas sam konačno skupila hrabrost i skinula goblen iz okvira i evo što sam našla:
Jednostavno nemam komentara, ne znam da li je tu riječ o šlamperaju, neznanju ili nečem trećem.
Ne želim ni znati, ne postoji opravdanje za tako loše učinjen posao!

Jučer sam bila na prvom "Knit it" susretu organiziranom u Rimu. Kad mi je stigao poziv nisam mnogo razmišljala, naravno da sam htjela susresti žene koje poput mene nalaze zadovoljstvo u ručnom radu. Susret je bio prvi, nadajmo se ne i posljednji i kao takav malobrojan. Navodno, mnoge su u posljednji trenutak otkazale uslijed obaveza. Ako mene pitate, ponedjeljak nije idealan dan za takve susrete, nakon prvog radnog dana u tjednu, mislim da svi imaju manijakalnu želju što prije se vratiti kući ... možda bi sredinom tjedna bilo pogodnije.

Trastevere je kao kvart jako interesantan turistima; uske uličice sa starim gostionicama (trattorie ili osterie) u kojima im se čini da udišu atmosferu pravog Rima (moš' mislit'), a u kojima ih domaćini s osmijehom gule, naplaćujući tanjur tjestenine barem 10 euro i servirajući im bruschette nad kojima bi se moj svekar (primo cuoco di secondi piatti ili prvi kuhar glavnih jela, u jednoj trattoriji u samom centru grada ranih 60-tih) blago rečeno zgrozio. I ja sam zgroženo gledala te prenatrpane bruschette, na nečemu što je nalikovalo na tostirani francuski kruh, tako daleko od jednostavne savršenosti dan-dva starog kruha iz krušne peći, lagano preprženog i začinjenog češnjakom, soli i dobrim maslinovim uljem, uz eventualni dodatak sitno rezane rajčice i malo bosiljka ili onih sa kojim komadićem prave mozzarelle uz dodatak zgnječenih inćuna...No, nije to tema za ovaj post.

Koliko god zanimljiv, Trastevere nije lako dostupan iz drugih dijelova grada. Na žalost, javni promet u gradu je neprekidni izvor frustracija i nezadovoljstva, istog onog trenutka kad se poželiš maknuti iz vlastitog kvarta. Susret je bio organiziran poslije 19.30 što me dovelo u apsurdnu situaciju da putujem više od dva sata do kuće jer su liniju metroa A zatvorili već u 21.30. Došlo mi je da nazovem gradonačelnika Veltronija, pa da popričamo o njegovim "Bijelim noćima" i megalomanskim projektima, upravo u trenutku kad su mi zatvorili metro pred nosom. Uz put, dok sam planirala kako se vratiti kući, učinila sam dobro djelo i spasila bračni par Njemaca od noćnog lutanja gradom, kao i jednu izgubljenu grupu Poljaka čiji je vodič tražio vezu za Cinecittà (dijametralno suprotni dio grada), dok su umorne bakice zazivale "Matku Bozju" da im pomogne jer više nisu mogle stajati na nogama.
Susret se održao u jednom lokalu, u blizini kojeg je poznata osteria Parolaccia, nekad jedna od mnogih rimskih osteria ili trattorija u Trastevere zoni, danas turistički "must" za američke i japanske turiste koji su spremni skupo platiti tanjur pašte serviran uz uvrede popraćene smijehom. Pogled na cjenik meni je sasvim dovoljno odbojan da bih se još dala vrijeđati za svoje novce. Nekako si mislim da bi mi umjesto uvreda trebali dati osobnog konobara da mi frče bucatine i pritom dobro pazi da me ne pofleka. Romanesco u poeziji Trilussa je pravi romanesco dijalekt, a ne nekoliko psovki radi kojih ga smatraju prostim.
Pored mene, u lokalu su plele dvije Amerikanke i jedna Australka, meni je bilo zanimljivo gledati njihov stil pletenja, jer za razliku od njih, ja pletem na tzv. "kontinentalni" način. Na stranu pletenje, o kojem je bilo najmanje riječi, interesantno je bilo slušati njihova razmišljanja o životu u Italiji. Na samom početku, obzirom da sam zadnja stigla, pitala sam ih na kojem jeziku žele razgovarati i rekle su da preferiraju engleski, jer ne govore najbolje talijanski. Iskreno rečeno, meni je svejedno, ali tako baš i neće poboljšati fluentnost talijanskog. Nemojte me pogrešno shvatiti, ali ljudi rođeni u engleskom govornom području u većini slučajeva usvajaju stav da ih ionako svi razumiju, što uistinu i je slučaj, ali ne opravdava jezičnu nazovi prepotenciju i manjak entuzijazma da se nauči jezik zemlje u kojoj se živi. Sasvim sigurno nije jednako doći u Italiju iz SAD ili Australije ili se preseliti iz Hrvatske. Mi smo kulturom, tradicijom i samim geografskim položajem bliski Italiji, tako da za mene nije bilo kulturnih šokova nakon preseljenja. Kako sam domaće tijesto znala umijesiti i prije nego sam se preselila u Italiju, a kuhati sam naučila još kod svoje mame, hvala na pitanju, meni je skoro, pa žao tih žena koje doslovno uče da se voda u kojoj se kuha tjestenina mora posoliti, da se tijesto ne pere nakon kuhanja i da unatoč onome što je napisano na pakiranju tjestenine, tijesto koji puta moraš i kušati da vidiš nije li već kuhano. Priznajem, nije se lako prihvatiti kuhače u zemlji s jakom gastronomskom tradicijom, ali baš da je riječ o nuklearnoj fizici, nije!

Zaključak: malo priče o pletivu, puno priče o kulturalnim razlikama, ali sve u svemu, bilo je to zanimljivo iskustvo koje ću rado ponoviti ako susret budu organizirali na nekom pristupačnijem mjestu.

Perugia je grad u koji često navraćam, ali koji rijetko imam priliku turistički posjetiti. Sve ono što sam ikada u tom gradu posjetila, učinila sam u pauzi obiteljskih susreta na talijanski način. Za one koji ne znaju kako to izgleda, radi se o cjelodnevnoj posjeti čiji je centar dugački ručak, na čijem kraju imaš jedino želju izuti cipele, otkopčati remen i čekati da želudac probavi sve ono što su te skoro, pa prisilili pojesti. No, nakon 10 godina otkako sam prvi puta upoznala ujaka Salvatorea i ujnu Matilde, konačno znaju da je uzaludno nagovarati me na prejedanje i nekako su se s rezignacijom navikli da Croata jede malo pašte, malo mesa i škafove salate, k tome ništa ne pije, osim vode na sobnoj temperaturi. Srećom po mene, unatoč mojim "stranim" prehrambenim navikama, izuzetno me vole, tako da mi više ne prigovaraju, iako me redovno tužnim pogledom ispituju:"Jesi sigurna da nećeš još malo mesa? Daj uzmi još ovaj komad! Zašto ne jedeš kruh? "... Uglavnom, kad je muž predložio da u subotu odvedemo njegove roditelje u posjetu maminom najmlađem bratu i njegovoj supruzi, pristala sam, ali samo pod uvjetom da poslijepodne iskoristimo za šetnju gradom.

Perugiu već 10 godina obilazim na rate i svaki put odlazim razočarana, s dojmom da ništa nisam vidjela niti posjetila. Unutar grada zatvoren je promet za vozila koja nemaju posebnu dozvolu, ali srećom parking im je dobro organiziran, dok se do centra starog grada dolazi nizom pokretnih stepenica. Kako autom ne možemo do samog centra, a gradski prijevoz im baš i nije savršen, uvijek ostajemo u obilasku maksimalno 2-3 sata, a to nikako nije dovoljno za potpuno upoznavanje i puni doživljaj nekog grada. No, ostaje nam zadovoljiti se i s obilaskom na rate; tako sam jednom obišla Nacionalni muzej Umbrije, jednom Duomo i okolne ulice, jednom sajam posvećen doručku (s kojeg smo se vratili prtljažnika punog dvopeka "Mulino bianco" - nudili su, a mi se nismo sramili uzeti), a ovaj puta smo krenuli u potragu za etruščanskim korijenima grada.
U starom dijelu grada naišli smo na popriličnu gužvu, naime, u nedjelju 7.listopada se po 17 puta održava "Marš mira" od Perugie do Assisija, tako da su u subotu mnogi učesnici tog marša već bili u gradu. Pored toga, održavao se i mali sajam ekološki proizvedenih namirnica, od tjestenine do marmelada.
No, da se vratim na Etruščane.

Etruščanski luk je podignut oko 3 stoljeća pr. n. e. i čini jedna od 7 vrata kojima se ulazilo u grad opasan zidinama. Nakon otprilike 2 stoljeća nakon što je podignut, uklesane su riječi "Augusta Perusia" da bi se slavilo Augustovo osvajanje grada. Perugia je bila pod opsadom 7 mjeseci 40. god. pr. n. e. nakon čega je kapitulirala. U to vrijeme vodio se građanski rat između Oktavijana Augusta i Marka Antonija, čiji se brat Lucije nalazio unutar grada. Prema zapisima Dionija Kasija, znamo da su Lucijeve snage bile brojčano jače i grad dobro opskrbljen namirnicama, a uz to zaštićen zidinama i na dobrom strateškom položaju, na brijegu. Nakon što su njegovi generali u nekoliko navrata poraženi, August je osobno preuzeo komandu i grad je pao nakon 7 mjeseci opsade, uglavnom radi gladi, a porazu je slijedilo pljačkanje i paljevina u kojoj samo hramovi posvećeni Vulkanu i Junoni bivaju pošteđeni njegove osvete. Na kraju, preživjelima je ipak dozvolio da obnove grad pod imenom Augusta Perusia, možda ipak svjestan da je pretjerao u svojoj osveti.
Tokom povijesti etruščanski luk je mijenjao imena, a Gaio Vibio Treboniano Gallo, imperator u kratkom periodu od 251. do 253. god a.d. dodaje nad luk friz s natpisom "Colonia Vibia". General Gallo, koji je na vlast došao u vrijeme "vojne anarhije", perioda koji je bio uvod u propast Zapadnog Rimskog Carstva, bio je potomak ugledne etruščanske obitelji, najvjerojatnije porijeklom iz Perugie. Glave su mu došli vlastiti vojnici koji su prešli na stranu generala Marka Emilija Emilijana.
Luk je napravljen od travertina (vrste vapnenca, koji se najviše vadio u blizini Tivolija), a građen je tehnikom suhozida i još uvijek nepromijenjen svjedoči o povijesti, unatoč manjku cementa i trusnoj zoni Umbrije.

Etruščanski izvor ili bunar, ne znam koji prijevod je točniji, nalazi se u samom centru grada, dubine više od 35 metara i promjera 5,5 m. Napravljen u 3. st. pr.n.e. predstavljao je glavni izvor i zalihe vode u gradu. Kompletno je ozidan s blokovima travertina, na kojima su slovne oznake kao na gradskim zidinama. Danas je pun novčića koje posjetitelji bacaju i obzirom na priličan broj lokacija koje sam obišla, mogu slobodno zaključiti da postoji globalna manija bacanja kovanica u bilo kakvu lokvu, baru, bunar ili fontanu, pod uvjetom da mjesto nije uobičajeno, odnosno da je negdje pod zemljom. Do ovog mostića koji se vidi na slici spušta se stepenicama unutar uskog i vlažnog hodnika.
Nakon još jednog poslijepodnevnog i kratkog obilaska Perugie, počeli smo praviti planove o detaljnom obilasku grada slijedeći put... kao i uvijek unatrag zadnjih deset godina. Za sve ljubitelje čokolade korisna informacija da od 13.-21. listopada počinje manifestacija Eurochocolate, pa ako ste u blizini...

Kad sam se našla pred ovim sidrom prvi puta u luci Otranto, uopće nisam išla za time da je na plaketi pored nešto i napisano. Tek u drugoj posjeti, prije 2 tjedna, pročitala sam da je to sidro sa jugoslavenskog broda “Cavtat”, potonulog 1974. godine pred obalama Apulije u Otrantskim vratima. Štura informacija o tom sidru potaknula me na potragu za informacijama i našla sam izuzetno zanimljivu priču.

Priča je zanimljiva najviše u svjetlu povijesnih događaja, danas bi neki aspekti te priče mogli zvučati apsurdno, pogotovo u svjetlu činjenice da nema hladnog rata i dvaju velikih blokova, ali tko je te daleke 1974. godine mogao pomisliti da će Poljska, Bugarska ili Rumunjska biti dio EU, da će se Njemačka ujediniti i da Jugoslavije više neće biti? Hladni rat, Nixonova ostavka, rat u Vijetnamu, stalna pucnjava na Bliskom istoku, početak naftne krize ... to su bile glavne vijesti te godine i za stanovnike Otranta, sve do jutra 14. srpnja, kada su se u mirnim vodama Otrantskih vrata pokrivenima maglom, sudarila dva broda, jugoslavenski trgovački brod “Cavtat” pod komandom kapetana Nikše Lučića i “Lady Rita” pod panamskom zastavom i komandom napuljskog kapetana Carmina Laudata. Oglasile su se brodske sirene parajući tišinu tog mirnog jutra u 4.12 sati kada “Lady Rita” pramcem udara u bok “Cavtata”, koji je krenuo 28. lipnja iz Manchestera prema riječkoj luci, noseći 2800 tona različitog tereta, između ostalog i 260 tona tetraetil-olova raspoređenih u 909 metalnih bačvi. "Lady Rita" plovila je prazna u suprotnom sjeru prema Casablanci.
Započinje agonija “Cavtata”, tužna scena kao i svakog broda koji tone. Mornari sa “Lady Rite” nude svoju pomoć, primaju na brod pomorce sa “Cavtata”, čiji je kapetan, kojem je na brodu bila i supruga s kćeri, spavao u trenutku sudara. Kapetan Laudato poslije je ispričao:” Bilo je dovoljno vremena da odvučemo brod do plitkih voda, najviše u sat vremena smo to mogli učiniti. Predložio sam to kapetanu Lučiću, koji se, prije nego je odgovorio, vratio na svoj brod s nekoliko mornara i noštromom. Poslije otprilike 20 minuta se vratio i odbio ponudu s riječima:”Hvala, ali ne želim imati problema s talijanskom carinom”.
Ako je vjerovati kapetanu Laudatu, Lučić se osvrnuo na prethodne birokratske probleme “Cavtata” dok još nije on bio kapetan. 1970. godine “Cavtat” je plovio bez svjetala pod obalama Castellammare di Stabia (blizina Napulja) i kad ih je presreo brod talijanske financijske policije, kapetan je naredio strojevima punom snagom, sve dok ih nije blokirala pucnjava talijanske policije. Sa “Cavtata” su u more bačeni veliki paketi, kažu najvjerojatnije cigareta namijenjenih švercu i kapetan je u to vrijeme još uvijek bio pod procesom.

U 9.15 sati “Cavtat” je potonuo na muljevito dno dubine 93 metra. Tonuo je krmom, pod vrlo visokim kutom, sa otvorenim vratima spremišta kako pokazuju fotografije koje je snimio Laudato. I tu se počinje s prvim pitanjima i sumnjama talijanskih novinara, ali i običnih ljudi: Kako je moguće da brod koji je oštećen blizu pramca tone krmom? Zašto je Lučić odbio pomoć i odvlačenje broda prema plitkim vodama? Zašto se vratio i što je činio kad se vratio sa svojim ljudima na tonući brod? Jeli imao nešto što je želio zauvijek “sahraniti” na dnu mora? Koga ili čega se bojao? Da li samo talijanske carine? Lučić, putem odvjetnika Atlanske Plovidbe, uvijek je tvrdio:”Znao sam što prevozim, svjestan opasnosti tereta. U bačvama je bilo olovo i na njima je pisalo da se u slučaju opasnosti bace u more. Znači da je to olovo bilo otrovno u dodiru sa zrakom”. Uvijek je pobijao istinitost da je odbio pomoć odvlačenja prema plitkim vodama.
Već slijedećeg dana sudac Maritati se počinje baviti ovim slučajem i šalje telegrame, dopise po cijeloj Italiji, traži objašnjenja o otrovnosti tereta, čini sve što je u njegovoj moći, ali tek 1975. godine počinje akcija “spašavanja” otrovnog tereta. U blizinu Otranta dolaze tri broda splitskog Brodospasa sa 70 ljudi i 12 ronilaca i 35 dana obavljaju uviđaj s konačnim zaključkom da je spašavanje nemoguće i previše rizično, te je najbolje sve ostaviti na dnu mora.

I ponovno u duhu vremena, sjetite se hladnog rata, komunističke opasnosti i sličnoga (i kod nas je atmosfera bila drugačija, branili smo se i od lijevih i od desnih), tek su potpisani Osimski sporazumi koji su trebali staviti točku na ratne zone A i B, kreću pitanja: Što su Brodospasovi ljudi radili više od mjesec dana tamo dolje? Nisu li zapravo sakrivali dokaze o namjernom potapanju broda?
Mašta nekima radi do te mjere da u sve upleću i CIA, jer gle slučajnosti, upravo u Manchesteru je ogromno skladište oružja, koje pripada Cummingsu, bivšem agentu te američke agencije. Tu su srećom i oni koji se pitaju: Zar nema CIA boljih načina za trgovinu oružjem?

U kolovozu 1976. grupa znanstvenika NATO-a upozorava da će bačve najkasnije početkom 1977. početi ispuštati olovo, uslijed vanjske i unutrašnje korozije i europske novine počinju kampanju protiv Italije i njene lakoće kojom je do tada rješavala problem “Cavtata”. U rujnu stiže u Otranto brod “Algesiro Matteo” s nekoliko eksperata različitih ministarstava sa zadaćom da analiziraju vode na dnu. Na raspolaganju su imali ondašnjih 30 milijuna. Njemački “Stern”, francuski “Soir” i austrijski “Kurier” još jače počinju napadati talijanske vlasti i lokalni stanovnici se počinju sve više bojati:Koliko je zagađeno more? Smijemo li uopće jesti ribu?
Slijedi još malo talijanskih birokratskih petljancija i konačno 1976. Maritati ima sve potrebne ovlasti u rukama da nešto i poduzme. U studenom je zabranio da se više itko približi potonulom brodu, organizira vađenje bačve uzorka, s ciljem da se vidi u kakvom je stanju, angažira se vojna mornarica i njihovi specijalci konačno vade prvu bačvu na površinu 8. prosinca te godine. Obavljaju se tražene analize i stiže potvrda, ne samo da je sadržaj tih bačvi vrlo toksičan, nego su i u takvom stanju da će se uskoro raspasti.
U Otrantu su stanovnici sve zabrinutiji, konačno imaju potvrdu o opasnosti nakon skoro dvije i pol godine sumnji, misterija, špijunskih priča i zavjera. Nakon što novine otkriju da su još 31. kolovoza 1976. godine u Veneziji, NATO stručnjaci potpisali dokument o opasnosti tereta “Cavtata”, nastaje totalni kaos. Slijedi priča o financiranju, odgovornostima, prozivanjima, sve ono što je tipično za svaku zemlju kad se otkrije neki skandal na štetu običnog čovjeka ili prirode.

Nakon skoro 4 godine od potonuća, zadnja bačva s opasnim teretom je izvađena 12. travnja 1978. godine, ali polemike o sporosti i briokraciji, su nastavljene još godinama nakon akcije, potrošeno je 15 milijardi lira, a pitanja su ostala: Što je još “Cavtat” prevozio i koja je tajna s njim otišla na dno?
Danas je sidro sa “Cavtata” simbol gorkog i dugotrajnog spašavanja otrovnog tereta, uspomena, ali i opomena, na 3 godine kad su stanovnici Otranta i okolice dovedeni na rub egzistencije, s ribom koju nitko nije htio kupiti i s pustim plažama na kojima nije bilo turista.
Priča o brodu “Cavtat” pokazala se zanimljivijom od one koju sam pročitala na plaketi iza sidra i razmišljam o drugoj obali Jadrana, mojoj, onoj, sa koje ljeti vidim ogromne brodove koji plove prema riječkoj luci i pitam se: što bi bilo da se priča s nekim novim “Cavtatom” ponovi blizu naših obala?

Kad već pričam o luci Otranto, ne mogu zaobići meni simpatičnu zgradu lučke kapetanije, kameni pramac broda koji gleda prema pučini, kao i bar “Il delfino”, gdje sam svako jutro s ribarima i onima što rade u luci, pila nevjerojatno dobar cappuccino s pogledom na stare zidine Otranta.