U zadnje vrijeme nastojim sto krace biti u kuci, cim mi vrijeme dozvoli bjezim van, na zrak. Prozvala me Gordana da napisem i ja neke nepoznate istine o sebi, htjedoh se napraviti luda i preskociti taj zadatak, ali bojim se da se simpaticna mama cetvero djece, koja k tome plete i hekla, ne naljuti.

Pa, pocnimo s istinom da bjezim iz kuce u zadnje vrijeme. Poceo me hvatati moj povremeni blues, vezan djelomicno uz moju proslost panicnih napadaja, kada mi moje tijelo pocinje slati cudne signale u vidu probadanja i strecanja u svim mogucim organima i pravcima. Kako se ne zelim prepustiti mojoj hipohondrijskoj prirodi i utonuti u, ako ne crne, onda prilicno tamnosive misli, jednostavno izlazim van, na ulice pune ljudi, koji turisticki razgledaju grad i cije odusevljenje mi pomaze obnoviti moje, koje me unatoc svemu povremeno napusta. Mozda ce vam sve biti jasnije ako kazem da sebe opisujem kao vrlo optimisticnog pesimistu; ne mogu si pomoci, kao da sam uvijek na "stand by" opciji da me nesto zvekne po glavi.

Druga vrlo vazna istina je da sam prije nekih 15 godina tezila nevjerojatnih 108 kg, doduse obucena. Debljati sam se pocela kada su moji odlucili napustiti grad i preseliti se u malo mjesto na otoku, ciji dijalekt nisam razumjela i gdje nije bilo mojih prijatelja iz vrtica i gdje sam najednom morala dane provoditi sama kod kuce. Nabujala sam poput dizanog tijesta, jela sam uglavnom iz dosade, a svaki kilogram viska tesko je isao "dolje". Jednom usvojene lose navike jedenja radi emocionalne gladi, tesko je osvijetliti i ispraviti, ali ipak sam uspjela. Vec 15 godina odrzavam svoju, sada normalnu tezinu, ne gladujem i obicno kada zainteresiranim debeljucama kazem kako sam smrsavila, ne vjeruju mi. Moje mrsavljenje je bilo kompletna promjena pogresnih navika, a odricala se nisam nicega, cak niti kolaca. Poslije sam mislila napisati knjigu o tome, ali dok sam ja razmisljala, pretekla me Francuskinja Mireille Guiliano s knjigom "Francuskinje se ne debljaju".

Kad smo vec kod debljine i hrane, bez truncice lazne skromnosti, ja sam nevjerojatno dobra kuharica i jednostavno volim kuhati. Kuhati sam pocela vrlo rano, mislim da sam imala nekih 7-8 godina kada sam skuhala svoj prvi rizi-bizi; pape je bio ukocen s isijasom, bili smo sami kod kuce i dok je lezao u dnevnom boravku, ja sam trckarala iz kuhinje i u kuhinju, kuhajuci po njegovim uputstvima, ponekad noseci i lonac sa sobom da mu pokazem jeli dobro tako kako je. Dozivjela sam i da moja talijanska svekrva polozi kuhacu u znak predaje, ali to mogu razumjeti samo one koje imaju talijansku svekrvu, kojoj su od maminog tanjura odvele sina jedinca.

Cetvrta vazna istina je da sam uistinu vjerovala da se nikada necu udati. Covjeka svog zivota upoznala sam pred svoj trideseti rodjendan i koji puta mi je zao sto se nismo davno ranije upoznali, ali kako je govorila moja mama:"Ako je brak dobar, cijeli zivot ti nije dovoljan, ako ne valja i 3 dana su ti preko glave".

Jesu li vam poznati filmovi tipa : neka nesreca na pomolu (izaberi od podzemnog vulkana, legla zmija, morskog psa, tsunami vala, potresa, brane koja ce puknuti, lavine koja ce se srusiti, uragana koji dolazi, oluja s munjama i gromovima isl.), on/ona je strucnjak koji upozorava na predstojecu katastrofu, dodaj neodlucnog gradonacelnika koji nece evakuirati stanovnistvo radi turisticke/skijaske/investicijsko-ulagacke/izborne i sl. situacije, plus lokalnog bogatuna koji ima osobne ekonomske interese i umanjuje opasnost iako zna sto se moze dogoditi (i zato ce sto posto poginuti u drugom dijelu filma i tako mu treba)? Eto, ja takve filmice naprosto obozavam, pustim mozak na pasu nekih sat i pol, kad se desi katastrofa i krene kompjuterska animacija:"Viiidi ovoooo!", kad lokalni bogatas koji je znao i umanjivao opasnost pogine, meni bude milo:"Na ti sad seronjo!", kad glavni junak nadje rjesenje u zadnjem trenutku:"Maaa daaaj!" U ovu kategoriju filmova ubacujem i raznorazne Armagedone, asteroide, komete i meteorite koji prijete Zemlji, MIB, Dane nezavisnosti....

Otkako sam procitala knjigu "Zasto se Francuskinje ne debljaju?", zamisljala sam francuske ulice pune dotjeranih i elegantnih zena. Nije bas tako, ali u usporedbi s talijanskim zenama, moram priznati da su Francuskinje puno prirodnijeg izgleda. Medju mladim djevojkama na pariskim ulicama mnogo je manje debelih djevojaka, dok su na rimskima redovna pojava. Neki krivicu pripisuju fast food hrani, dok sam ja dosla do zakljucka da se u talijanskim kucama jednostavno previse jede u odnosu na fizicku aktivnost i koliko se malo krecu. Dopale su mi se mlade zene koje ujutro zure na posao, jednostavno i elegantno odjevene, lagane i diskretne sminke, toliko razlicite od talijanskih vrsnjakinja, koje i na hladnom vjetru moraju pokazati pupak i ne znam cemu hlade bubrege.

Boravak u Francuskoj zapoceli smo u Toursu, gradu gdje smo nasli prihvatljiv smjestaj i dovoljno blizu Amboisea, grada u kojem nasi francuski prijatelji imaju trigloditsku kucu iznad Loire, renoviranu naravno. Nase malo medjunarodno drustvo, (2 Francuza, jedna Amerikanka, Ruskinja, Hrvatica i jedan Talijan), zajedno je docekalo Novu u mjestu gdje je zadnje godine svog zivota proveo Leonardo i trebam li reci da sam isla vidjeti kucu gdje je izdahnuo? Dvorci u okolici Loire su svima poznati a ja sam obisla Chenonceau

Neka se ne ljute ljubitelji francuske kuhinje, ali meni je Pariz simbol muzeja i umjetnosti, ne i kuhinje ... nakon svih ovih godina u Italiji, francuska kuhinja (stara i nova) ostavlja me ravnodusnom, ali ... cokoladni ekleri i izlozi francuskih slasticarnica su pravo nadahnuce za nove slasticarske kreacije

Dakle, obilazak smo zapoceli Muzejom D'Orsay smjestenom u prekrasnoj zgradi nekadasnje zeljeznicke postaje i jos uvijek aktivnim stanicnim satom gdje sam prvi puta vidjela radove impresionista, nebrojeno puta vidjene po raznim knjigama, ali i mnogo druge ljepote, od skulptura do art deco namjestaja.
U drustvu Francuza i Ruskinje ponasali smo se poput pravih turista, na moje inzistiranje Francuz je po prvi puta krocio na vrh Eiffelovog tornja, iako je rodjeni Parizanin. Vjetar je prilicno puhao, a na jedinoj strani zaklonjenoj od vjetra, smjestili su se okorjeli pusaci koji su i na vrh tornja morali uzivati s cikom u ruci, tako da smo napravili nekoliko slika za uspomenu i krenuli prema liftovima.
Pjesice smo prosli cijeli Champs Elysee , pjesice takodjer do Montmartrea i crkve Svetog srca Isusovog Mogli smo i metroom (o kojem Rim moze samo sanjati), ali vrijeme je bilo lijepo i volimo hodati. Obisli smo svaku crkvu na koju smo naisli, ne samo Notre Dame.
Jedan cijeli dan bio je posvecen obilasku Muzeja Louvre za kojeg mi sada reci samo muzej zvuci skoro uvredljivo. Louvre je mnogo vise od muzeja, ali nemam prave rijeci kojom bih ju mogla zamijeniti. Francuz me upozorio da ne mogu sve vidjeti u jednom danu i imao je pravo, ali ja sam ulozila svu moju dobru volju da obidjem sve ... i skoro sam uspjela. Od 9.45 ujutro do 18.30 hodala sam medju slikama, skulpturama, grckom keramikom, egipatskim sarkofazima, ali trenutak koji me ostavio bez daha je bio kada sam konacno vidjela ostatke sumerske i asirske kulture Mezopotamije. Do tada sam na razlicitim mjestima vidjela ostatke etrurske, grcke, rimske i egipatske kulture, ali po prvi put sam u Louvreu vidjela nesto iz Mezopotamije. Talijan se poslije smijao mojim slikama u tom dijelu muzeja i stvarno imam cudan izraz lica, ne znas jeli me bilo strah ili se cudim ili sam spremna zaplakati... ne razumije on sto znaci za mene stati pred Hamurabijev zakonik, pred ostatke s palace Darija I ... tko zna zivi li jos gospodja Medanic, moja prof povijesti iz srednje skole? Naravno, vidjeli smo i Veneru i Mona Lisu, ali mene je iznenadila Vermeerova Cipkarica, tako malena ... Bili su to i zadnji dani Hogarthove izlozbe u Louvreu i naravno da ju nismo propustili.

Muzej de l'Orangerie bio je slijedeca etapa, nakon polsatnog cekanja u redu pred nama je bila kolekcija impresionista i moderne umjetnosti s kraja 19. i pocetka 20. stoljeca. U Galeriji Grand Palais bila je prekrasna izlozba portreta javnih licnosti iz povijesti, na jednom mjestu radovi iz razlicitih svjetskih galerija i muzeja, izlozba radova W.Disneya i arheoloski nalazi iz podmorja Egipta. To je ujedno bio i zadnji muzej u kojem smo bili, nakon toga uslijedila je tuzna vijesti i nepredvidjeni povratak u Hrvatsku.

Zeljela sam poceti Novu blogersku godinu mojim dojmovima iz Francuske, tocnije Pariza, gdje sam bila tokom blagdana, ali dogadjaji iz Hrvatske bacaju u sjenu put u Francusku.
Bio je 6.sijecanj kada su mi na pariskim ulicama pocele stizati poruke da se hitno javim u Hrvatsku. Odgovaram na poziv dok mi se ruke u kojima drzim telefon pocinju tresti ocekujuci neku neugodnu vijest, zasto bi me inace trazili? Moj pape je preminuo ... sok, nevjerica ... kako, zasto, gdje? ... Uslijedio je dug put prema Hrvatskoj, vise od 1500 km kroz Francusku i Italiju do mog otoka i mog kutka Hrvatske.

Moj pape je uvijek govorio da nece samo tako s ovoga svijeta, on je bio potpisao ugovor sa Svevisnjim da zivi do svoje 92. godine, ne sjecam se vise kojeg je pretka trebao nadzivjeti. Na kraju me iznevjerio moj pape, otisao je mnogo prije isteka ugovora ili mozda ugovor nije dobro sastavio, sitna slova nikada nije citao s paznjom.
Ispostovala sam njegove zelje, njegov pepeo vracen je hercegovackom kamenu s kojeg je potekao i nadam se da mi nece zamjeriti sto pepeo nije prosut u more, rekao je svecenik da to nije primjereno nasoj vjeri, a pape je u Boga vjerovao.
Moj tata mi je citao "Toma&Jerryja" kad sam bila mala, zahvaljujuci tome rano sam naucila citati. Svake veceri na moru, nakon setnje, citao mi je jednu novu slikovnicu (jos uvijek ih sve cuvam) koju smo kupili, a setali smo s mojom rukom u dzepu njegovih hlaca jer mi je mama tako rekla, kao da mi ne pobjegne. Kada su mi operirali krajnike dosao je nasmijan s vrecicom punom mog najdrazeg soka "Dvojni C", a oci su mu bile pune suza. Poslije su dosle godine kada mi je i rodjendane zaboravljao, ali uvijek me zvao "sunce moje" i "kceri draga", nikada zaleci sto nema sina, jer "kome treba jos jedna bitanga poput njega".
Veceras sam se vratila kuci, umorna i tuzna, a u sanducicu sam nasla tatinu cestitku za blagdane. Godinama mi nije slao cestitke i bas ove je odlucio poslati jednu koja ce mi dostajati za sve buduce blagdane.