Najomraženiji čovjek Italije od prije tjedan dana više nije Berlusconi.  Od nasukavanja  Costa Concordije, tu neslavnu titulu ponio je njen kapetan Francesco Schettino od neki dan u kućnom pritvoru u očekivanju završetka istrage. Svakim danom u zadnjih tjedan dana, u nastojanju da se baci svjetlo na tu nevjerojatnu nesreću,  slušali smo i čitali o zadnjim trenucima Concordije,  jednako tragičnima koliko i nevjerojatnima.  Talijanski temperament koji je do jučer veličao podvige kapetana koji je ogromni kruzer "vozio kao da je Ferrari", jednakom snagom se obrušio na njega kada se doznalo o njegovom sramnom napuštanju broda.  Da je i ovaj put uspio u manevru nitko ništa ne bi rekao, vjerojatno niti kapetan obalne straže koji je iznerviran tražio da se Schettino vrati na brod.  Niti članovi posade sigurno ne bi ništa rekli da je manevar uspio, kao što nisu ništa rekli kada je polovinom prosinca isplovio iz Marseillea uz vjetar jačine 60 čvorova, protivno svakoj logici i sigurnosti navigacije.

Ne znam tko je rekao da hrabrost nije ne osjećati strah,  već je hrabrost činiti ono što moraš unatoč tom strahu.  Kapetan Concordije, na svim stranama svijeta, zahvaljujući TV vijestima, novinama i internetu, postao je simbol kukavičluka. Mogla bih ga i braniti u tom njegovom kukavičluku svjesna činjenice da "kukavičluk nije ništa drugo nego instinkt za samoodržanjem koji pravilno funkcionira", niti možemo svi biti heroji i spremni na krajnju altruističku žrtvu, ali ne mogu. Ne radi visokih moralnih vrijednosti već jednostavne činjenice da je kapetan znao gdje se nasadio na škoj i na kojoj dubini je na kraju Concordija nasukana.  Nije bilo nikakve neposredne opasnosti od potonuća da bi se trebao žuriti napustiti brod. Kapetana je danas nemoguće braniti posljednjim argumentom koji su koristili njegovi prijatelji i sumještani, da je na kraju fantastičnim manevrom okrenuo brod prema otoku i nasukao ga na plitkoj obali, spriječivši potponuće na dubini od stotinjak metara, udaljenoj svega nekih 20 m od platoa na kojem je brod sada. Izgleda da je nasukavanje Concordije u blizini luke čista slučajnost, završila je tamo nošena strujama. Od jučer, čisto sumnjam da će ga i njegova supruga opet pokušati braniti  nekom novom izjavom za tisak; ne nakon što je doznala (zajedno s ostatkom svijeta) kako je kratio vrijeme daleko od kuće, u društvu dvostruko mlađe plavuše. Radi čisto ženske solidarnosti, nadam se da će gospođa Fabiola kapetanu prirediti kućnu verziju pakla, onako kako samo u Napulju znaju.

Talijani bi mu možda i oprostili glupost kojom je nasukao brod na hridi (itakako ucrtane na nautičke karte), možda i tražili opravdanja za njegovo hazardersko ponašanje, ali ono što mu nikako ne mogu oprostiti je "brutta figura" u očima cijelog svijeta, šamar pomorskoj tradiciji ove zemlje i napuštanje broda nekoliko sati prije nego je akcija spašavanja dovršena. Po svim svjetskim novinama smiješi se lice kapetana snimljenog u sretnijim danima daleko od nesreće Concordije, preplanulog, lagano zalizane kovrčave kose, onižeg i punašnog,  kao da je netko uslikao stereotip klasičnog talijanskog galeba koji će na uho pjevušiti nekoj Greti ili Ingi sa sjevera ... možda upravo radi toga i pišem ovaj post, jer ja nisam Talijanka, ali u braku sam s Talijanom, koji je svoju karijeru gradio na drugačijim temeljima i koji nema niti jedne dodirne točke s tom stereotipnom karikaturom, koja je većini poznata još od vremena kapetana Bertorellija. Talijane boli što ih u svijetu sada predstavlja jedna "napuhana kukavica", "veličina bez pokrića" koja nije znala snositi posljedice svoje vlastite nepromišljenosti, kojem je na pameti bilo najprije zvati mamu da se ne brine (iako je većini talijanskih majki srce zatreperilo na tu vijest prije nego se saznala prava pozadina cijele tragedije) i radi kojeg se ponovno prepričavaju vicevi o talijanskom tenku: Koliko brzina ima talijanski tenk? 9 u rikverc i jednu naprijed. Što će mu ta jedna naprijed? Za slučaj da ga neprijatelj napada s leđa. Cijeli svijet govori o napuštanju broda i nevjerojatnom tumačenju da je s broda sišao tako što je slučajno pao u čamac za spašavanje!

U trenutku totalne nacionalne nevjerice, razočaranja i šoka, snimka razgovora s kapetanom obalne straže De Falcom, stigla je kao melem na kolektivnu dušu, "vada a bordo, cazzo!" je ono što bi rado viknuli kolektivno, ne samo kapetanu Schettinu, već svima koji već godinama ne rade svoj posao kako treba, od administrativnih službi, do policije i vigila,  pred parlamentom u kojem sjede pijavice koje imaju najviše plaće u Europi, a  zemlja je pred potencijalnim bankrotom. De Falco je vikao u nastojanju da zdrma  i pokrene na akciju čovjeka koji je cijeli problem i izazvao i ostavio drugima da ga riješe. Konačno je netko u ovoj zemlji viknuo na nekoga tko ne obavlja svoj posao, a trebao bi i ultimativno tražio da obavi svoj dio posla.
Ono što je De Falco činio s kopna iz Livorna, na brodu je čino Roberto Bosio, kapetan Costa Serene koji je nakon 6 mjeseci plovidbe sišao s broda i Concordijom trebao otići do Savone. Concordija nije bila njegov brod, ali u trenutku kada se vidjelo da na brodu nitko ništa ne poduzima, on je preuzeo inicijativu i počeo organizirati evakuaciju putnika.  Bosio je po opisima kolega dijametralno suprotan Schettinu, a sreća u nesreći Concordije je njegovo prisustvo na brodu te noći. Treba li reći da je kapetan Bosio posljednji napustio brod?

Na žalost, više prostora dobit će sramni postupak kapetana Concordije nego svi časni postupci onih koji su samo radili svoj posao ili znali reagirati na pravi način poput kapetana Bosia. O Concordiji će se sigurno još pisati, ali kao što je rekao jedan od stručnjaka u sektoru turizma kružnih putovanja, krize se ne boje, ljudi su srećom kratkog pamćenja, tako da su na tjedan dana obustavili reklame, iako sada počinje period u kojem uobičajeno bilježe najviše bookinga za predstojeću sezonu. Konačni broj poginulih ćemo tek saznati,  odsukavanje broda tek slijedi, jednako kao i sudski postupak nakon dovršene istrage. Ostaje nada da će postupci kapetana De Falca i Bosia barem donekle povratiti ugled kategorije koju je Schettino u svega par sati osramotio pred cijelim svijetom.

Za dobro praćenje uzorka kod ručnog pletenja ponekad je neophodno voditi brigu o opletenom broju redova. U tu svrhu napravljeni su i uspješno se prodaju mehanički i u zadnje vrijeme  digitalni brojači redova (na ovoj wiki stranici prikazani su svi mogući oblici brojača redova). Funkcioniraju po krajnje jednostavnom principu, nataknu se ili objese na iglu i pri novom redu brojčanik se pomakne na sljedeći veći broj. Kod digitalnih brojača, dovoljno je pritisnuti na tipku da se na displeju pojavi veći ili manji broj (u slučaju paranja redova).

Koliko god se mnogima brojači redova činili revolucionarnim pomagalom, ja odbijam trošiti novce na njih jer ih smatram nepraktičnima, u rangu napršnjaka za pletenje s nitima različitih boja. Definitivno nije riječ o škrtosti, jer za kvalitetne igle nikada nisam žalila trošiti novac, niti ti brojači nešto posebno puno koštaju.

Osnovna zamjerka brojačima redova je što su nespretni i za brojanje redova moraš prekinuti proces pletenja da bi okrenuo brojčanik na sljedeći broj. Uobičajeno je to učiniti na početku reda i sasvim sigurno pri pletenju prvih redova nitko neće zaboraviti okrenuti brojčanik, bez obzira drže li ga na igli ili su (horor nad hororima)  isti objesili oko vrata ili zakačili negdje na sebi poput broša. No, što kada pletete neki monotoni uzorak koji vam dozvoljava da mislima odlutate? Ili pletete dok gledate neki film? Više nego stopostotno sam uvjerena da prije ili kasnije taj brojač zaborave okrenuti i onda na pola reda krene preispitivanje jesu li ili nisu  okrenuli brojčanik? Otprilike kao kada na papir olovkom stavljate crtice (4 vertikalne s petom horizontalnom) kada opletete red, pa nakon nekog vremena zaboravite jeste li ili niste označili trenutačni red kao opleten ili ne. Varijanta po kojoj se brojač redova objesi poput markera na iglu jednako mi je antipatična. Već mi ionako po iglama vise različiti markeri kojima označavam početak ili kraj uzorka, označavam očice na kojima provodim strukiranje, očice koje su početak i kraj prednjice ako pletem u krug i najmanje mi još treba brojač redova.

Unatoč negativnom stavu prema brojačima redova, redove ipak brojim; pored sve muke s računanjem i krojenjem itekako vodim brigu o točnom broju redova. Ideja o ekonomičnom i jednostavnom brojaču redova na žalost nije moja. Amerikanka Fran je na svom blogu pokazala kako napraviti vrlo jednostavan brojač redova s kojim nikada nećete pogriješiti. Otkako sam naišla na njen krajnje jednostavan brojač redovno ga koristim pri pletenju i ne pada mi na pamet bilo kakav brojač kupovati. Dovoljno je da s nekih 20 cm konca ili vune vežete čvorove na jednoj debljoj igli ili dvije tanje; nakon zavezanog čvora, sljedeći vežite s druge strane igala i naizmjenično ponavljajte dok ne napravite 10 takvih čvorova. S ovih 10 omčica jednostavno brojite redove tako da na svakom novom redu preselite lančić s lijeve na desnu iglu u jednu omču niže. Na kraju gdje su ostali repići bit će vam 10.red. Važno je jedino da lančić postavite nekih 5-10 očica od rubne očice tako da svaki put budete "prisiljeni" premjestiti lančić bodući iglom u novu omčicu lančića. Kako svako pletivo uglavnom ima daleko više redova od 10 omčica lančića potreban vam je još jedan takav, poželjno u drugoj boji kojim ćete brojati desetice. Prvi lančić kojim brojite svaki pojedini red selit ćete iz omčice u omčicu dok lančić kojim brojite desetice samo selite s igle na iglu dok ne izbrojite svih 10 redova, tek nakon toga bodete u sljedeću omčicu desetica. Uz samo dva ovakva lančića sa 10 omčica bez problema brojite do 100 redova. Nakon toga jednostavno krenite ispočetka.
  Ovakav brojač redova dobro može poslužiti čak i ako vam broj ukupnih redova vašeg pletiva nije niti najmanje bitan, ali radite neki komplicirani aran uzorak s pletenicama različite veličine koje se križaju na različitom broju redova. Dovoljno je da postavite ovakve lančiće ispred svake pletenice i bez mnogo muke znat ćete kada treba pojedinu pletenicu okrenuti.

Prva izložba koju sam razgledala u siječnju prošle godine,  bila je posvećena Teotihuacanu, gradu kojeg danas definiraju kao najvjerojatnije multietnički i koji je utjecao na kasnije kulture Maya i Asteka. Skoro sam zaboravila na tu izložbu i teško da bih o njoj pisala da na prvi dan ove godine, umjesto bečkog koncerta, nisam odgledala jedan dokumentarac posvećen Astecima i da konačno nismo stigli do posljednje godine majanskog kalendara.

Eksponati predstavljeni u Rimu stigli su iz Arheološkog muzeja grada Meksika i Muzeja Anahuacalli. Koliko god voljela povijest i koliko god sam s entuzijazmom otišla na tu izložbu toliko me obilazak ostavio u nekom čudnom stanju nelagode. Uglavnom radi nevjerojatnog proljevanja krvi, žrtvovanja, prijetećih figura i skulptura, čak i svakodnevni uporabni predmeti nisu djelovali niti malo svakodnevno i uporabno, ako si naravno ne mislite praviti rupe u glavi da vlastitom krvi pridonesete žrtvu bogovima.

Teotihuacan je bio grad nekih 50-tak kilometara od današnjeg Meksika s kulturom koja je vrhunac dosegnula nekih 1000 godina prije Asteka, od 2. do 6. stoljeća A.D.  Danas je ova kultura najpoznatija po dvije piramide, posvećene Suncu i Mjesecu. Teotihuacani su prakticirali ljudske žrtve, vidljivo po nekim od izloženih figura od gline, pa su se svećenici presvlačili kožom skinutom s neprijatelja u ceremonijama. Sve u svemu, jedna od rijetkih izložbi nakon koje nisam imala niti najmanju želju napraviti još jedan krug, već sam odahnula po završetku i bez osvrtanja izašla van.

I tako, dok sam gledala dokumentarac i po ne znam koji put priče o prinošenju ljudskih žrtava, u pauzama reklama prebacivala preko različitih programa na kojima su uglavnom davali astrološka predviđanja po pojedinim znakovima, krv u žilama zaledila mi je vijest s teleteksta da su u Indiji djevojčici izvadili jetru kao žrtvu bogovima za dobru žetvu. Lalita Tati, sedmogodišnje dijete, oteto dok se vraćala kući nakon što je kod prijatelja gledala televiziju, pala je kao žrtva neznanja, zatucanosti, fanatizma koji plodno tlo nalazi kod nepismene sirotinje ... 2000 godina nakon Teotihuacana!

Čekala sam naručeni cappuccino s novinama u rukama kada mi je 11. studenog pažnju zaokupio članak koji je najavljivao neobično vjenčanje tog dana u Riminiju u gradskoj vijećnici, točno u 11 sati. Budući supružnici koji vjeruju u magiju brojeva odlučili su okruniti svoju vezu, u kojoj su već i djecu imali, brakom točno na dan 11.11. '11. u 11 sati u prisustvu samo 11 uzvanika, odjeveni u crno, boju koju su morali nositi i svi uzvanici, a crno je dominiralo i na svemu ostalom, od dekoracije dvorane do svadbene torte. Mladenci koji su inspiraciju pronašli u kabali definitivno su išli protiv struje; uobičajenoj bijeloj suprotstavili su gotičku crnu, na vjenčanje su čak htjeli stići ukrašenim pogrebnim kolima s crnim konjima, a kao dan vjenčanja odabrali su petak, unatoč izreci uobičajenoj u Italiji "ne di venere ne di marte, non si sposa e non si parte nè si dà inizio all'arte " (ni utorkom ni petkom nema vjenčanja niti polazaka, niti se započinje s novim poslom).

Taman sam preko naočala htjela ispričati mužu koji je sjeo pored mene s naručenim cappuccinom, pročitani članak, ali nisam mogla do riječi jer je odmah krenuo u priču o "onom, tamo za šankom". Dok je čekao slušao je razgovor koji je vlasnik bara vodio s "onim tamo, koji ima pitona u kući".  "Vlasnik poznaje jednog čiji poznanik također ima pitona i taj piton plazi slobodno po kući", žurio mi se ispričati što je čuo, mješajući svoj cappuccino, "sve dok jednog jutra nije primijetio da je piton ispružen pored njega na krevetu".
"Ma, daj", velim ja "nemoj mi reći da se htio maziti".
"Kada se ponovilo i sljedeće jutro nazvao je veterinara i ispričao mu o tom neobičnom ponašanju, jer uvijek ga je nalazio sklupčanog u fotelji ili na kauču"
"Stvarno drastična razlika naći ga u krevetu umjesto na kauču", mislila sam, ali nisam mu još uvijek htjela pokvariti priču u kojoj je uživao, prepričavajući na pola glasa.
 "Znaš šta mu je rekao veterinar? ... da ga odmah zatvori u terarij i ne ostavlja noću vani. Znaš zašto?"
"Jer mu uzima mjeru? Da vidi može li ga progutati?", odgovorih preko šalice. 

Još jedna urbana legenda koja se prepričava naokolo, a na koju sam naletjela dok sam tražila informacije o zmijama iz prethodnog posta. Ne znam da li se blago naljutio što sam ga pustila da priča, iako sam znala da je riječ o izmišljotini, ali kada sam mu predložila da krenemo pred gradsku vijećnicu zaželjeti sve najbolje mladencima u crnom odbio je. "Ali ...." pokušala sam ga nagovoriti, ali nije bilo nikakvog ali, plan je bio ići u San Marino i u San Marino smo krenuli. Pokušala sam još par puta prije nego smo definitivno izašli iz RIminija uvjeriti ga da San Marino nije daleko i stignemo i nakon vjenčanja, ali za njega nije bilo diskusije.

O San Marinu kao najstarijoj republici informacije se mogu pronaći na internetu ako nekoga zanima povijest, a Hrvatima je zanimljiv jer je osnivač po legendi Marino koji je bježeći s otoka Raba pred  Dioklecijanovim progonima kršćana utočište našao radeći kao klesar na obroncima Apenina i osnovao manju krćansku zajednicu na Monte Titano. Daleko vjerojatnije je da je do Riminija stigao radi obnove gradskih zidina uništenih u napadima liburnijskih pirata. Što god bila istina, činjenica je da je Marino, kasniji svetac, do Titanove planine stigao s Raba. Kako smo se udaljavali od obale, vrijeme se kvarilo, a kada smo se krenuli penjati prema San Marinu dočekala nas je magla, prekrasna, gusta jesenska magla od koje ne vidiš ni prst pred nosom, kamoli tvrđave na vrhu planine.

Auto smo parkirali i krenuli u šetnju u kojoj smo jedino na udaljenosti od nekih 10 m razaznavali što je pred nama.  No, kako sam ja ostala  uskraćena za doživljaj bacanja crne riže na mladence u crnom, pred panoramskim pogledom tog dana morala sam kroz smijeh reći (inače bih pukla): "Baš dobro da si inzistirao da danas idemo, samo radi ovog pogleda vrijedilo je doći u San Marino". click na sliku da biste uživali u detaljima panorame u punoj rezoluciji

Daleko od toga da je posjeta bila promašaj, dapače, grad obavijen maglom imao je posebno mističnu notu, potencirao se srednjevjekovni ugođaj uskih uličica na kojima skoro da nije bilo žive duše. Gradski muzej bio je ugodno utočište nakon hladnjikavog i vlažnog ugođaja vani, iako među eksponatima nije bilo ničega što bi izazivalo posebno oduševljenje, osim možda ovog prekrasnog ostrogotskog nakita nađenog u grobnicama na teritoriju Republike. Prva crkva u koju smo ušli bila je franjevačka crkva Sv.Kvirina, a neizbježno je bilo i razgledavanje bazilike posvećene San Marinu. No, nakon cjelodnevne magle koja se, kako je rekao moj muž kroz smijeh, njemu u inat ne samo nije htjela razići nego je postajala sve gušća, na kraju smo odlučili sjesti u restoran prepun gladnih turista iz organiziranih grupa. Kada nam je konobar ponudio stol uz prozor  ispričavajući se radi magle "jer inače puca prekrasan pogled" okrenuli smo sve na zezanciju i prihvatili maglu kao kaznu što ne vjerujemo u mističnu snagu kabale i broja 11.

Ne volim vidjeti zmiju čak ni na slici. Volim dokumentarce skoro svake vrste, ali kada krenu migoljiti zmije na ekranu, osjećaj nelagode je prisutan iako nije identičan susretu uživo. Susrete sa zmijama, obzirom da volim brati šparoge i sakupljati gljive, ponekad ne mogu izbjeći i tada obično obaram europski rekord u trčanju s preprekama. Koliko god zmije ne volim, nisam u kategoriji manijaka koji čim vide zmiju traže i nešto čime će ju zatući. Svjesna sam da su zmije zapravo neagresivne životinje i ako im najaviš svoj dolazak, recimo udaranjem štapa po kamenjaru, sklonit će ti se s puta prije nego ih uopće i stigneš ugledati.  Upravo radi straha s kojim gledam na zmije, izuzetno se divim onima koji lutaju prirodom tražeći najljepše primjerke koje će uslikati. Pratila sam snimke nekoliko entuzijasta koji hodaju sjevernom Italijom u potrazi za najljepšim primjercima poskoka i onda objavljuju slike na svojim stranicama i portalima, ujedno educirajući internaute o pojavnosti te najotrovnije europske zmije. Oduševljava me njihov hobby slikanja zmija u prirodnom staništu, jednako kao i birdwatching, gdje na ptice ciljaju ogromnim fotografskim objektivima, umjesto nišanima pušaka.

Moj strah od zmija je vjerojatno naučeni strah. Imala sam 5 godina kada sam čučeći nad jako velikom "glistom" zvala oca:"Tataaaa, dođi vidi koja velika šarena glista!" Moj otac je bez mnogo razmišljanja granom dotukao veliku, šarenu glistu, nakon što me prije toga uz povike da je to zmija, natjerao u bijeg. Siroti, malo veći sljepić platio je životom moje oduševljenje njegovim izgledom.

Strah od zmija je nekako uvriježen i svima jasan, tako da je ponekad teško razumjeti da se netko odluči za kućnog ljubimca uzeti zmiju. U trgovinama sa životinjama i za životinje redovno se mogu naći i terariji sa zmijama. Na stranu moj osjećaj odbojnosti prema gmizavcima, ne mogu razumjeti želju da se bilo koja životinja izdvaja iz svog prirodnog habitata i zatvara u akvarije, staklenke ili terarije nama na zabavu.  Voljela bih da mi neki vlasnik zmije objasni koji vid interakcije ima sa svojm kućnim ljubimcem? Pogotovo ako je riječ o zmiji koja nije u kategoriji neotrovnih, čak i ako otrov nije smrtonosan. Recimo, ja jako volim kornjače čančare, ali više od svega ju volim vidjeti vani; ispunjavaju me tugom kornjače deformiranih oklopa radi neprirodnih uvjeta života na nečijem balkonu. Onima koji gmizavce vole, sigurno je zadovoljstvo vidjeti zmiju posebnih šara, ali može li to biti dovoljno opravdanje da bi istu zatvorili u terarij?

Većina otrovnica koje su opasne po ljudski rod nalazi se uglavnom vrlo daleko od Europe i do nedavno mislim da su jedino susreti s riđovkama i poskocima predstavljali istinsku opasnost. Bauljanje po makiji u japankama nikome ne bih preporučila, kada već imamo sreću da nemamo mnogo prirodnih neprijatelja u vidu gmizavaca, onda ne treba iskušavati sreću, već se voditi minimumom zdravog razuma.  Nekima na žalost zdrav razum ne može puno pomoći i slučajni fatalni susreti sa zmijama su neizbježni, recimo sirotim beračicama čaja na Cejlonu i indijskom podkontinentu, Kineskinjama koje rade u poljima riže ili recimo sirotim Afrikancima na koje crne mambe padaju s grana ili im mladu kozu pojede udav. Na ovom kraju svijeta, gdje nam je život valjda postao toliko dosadan i ugodan, neki uzbuđenje traže dijeleći životni prostor sa prilično opasnim zmijama. 

Svi vlasnici zmija, redovno će naglasiti kako svojim ljubimcima nikoga ne ugrožavaju, kako jako paze, vode brigu o njima, poštuju životinje itd. No, zamislite situaciju da se jedne tople kolovoške noći, laganim korakom vraćate kući nakon ugodno provedene večeri u nekom od lokala. Pred samim ulaskom u zgradu, kada vam je ključ već u rukama primijetite da nešto gmiže pred ulazom i u užasu shvatite da se radi o 4 metra dugačkoj zmiji! Scena vam ne djeluje uvjerljivo? Desilo se ovoga ljeta u Rimu, u ulici gdje nam je garaža, kad se s balkona na trećem katu oslobodio burmanski albino piton dužine 4 metra, promjera 20 cm i težine od 50 kilograma! Nakon hitne intervencije policije i veterinarske službe piton je odveden, a protiv vlasnice (!) provedena istraga da se vidi na koji način je nabavila inače vrlo skupocjenu i zaštićenu zmiju, te ima li dozvolu za njeno držanje. Vlasnica je inače bila na godišnjem odmoru, a o zmiji su se trebali brinuti prijatelji, koji su se tako fantastično brinuli da je zmija uspjela razbiti terarij i pasti sa balkona  (zmija je nepovrijeđena nakon pada). Da je riječ o izoliranom slučaju, koliko god meni nenormalno bilo držati 50 kila zmije u kući, mogla bih i svrstati ovu epizodu u kategoriju bizarnih slučajeva, ali kada sam krenula čitati o albino pitonima došla sam i do stranica koje nude iste na prodaju, kao i do slučajeva gdje se traže novi udomitelji za zmije koje su narasle prevelike, pa je vlasnicima teško o njima voditi brigu. Ista ovakva zmija, albino piton, prije dvije godine na Floridi je usmrtio dvogodišnju curicu u kolijevci, a slučajevi gdje udavi pojedu dijete na žalost nije nepoznanica na afričkom kontinentu.

Nekako u isto vrijeme, početkom kolovoza, krenula sam tražiti informacije o zmiji bungarus, koju uobičajeno zovu krait. Radi se o jednoj od otrovnijih zmija na svijetu, s izuzetno jakim otrovom, ali srećom, vrlo su rijetki susreti s tom zmijom, uglavnom zato što se radi o noćnom predatoru. Po nekim klasifikacijama radi se o drugoj najotrovnijoj zmiji na svijetu koja ima otrov 15 puta jači od onog kraljevske kobre. Informacije nisam išla tražiti radi iznenadnog interesa za zmije, već ponukana radnjom u romanu J. Pattersona "8th confession" (čije krimiće čitam u jednom dahu i preporučam ako volite žanr). Nakon što sam pronašla slike te zmije i osnovne informacije naletjela sam i na forum zmijoljubaca na kojem sam s užasom došla do spoznaje da i tu zmiju drže po brojnim kućnim terarijima u Europi, a još me više užasnula prepiska na nekim talijanskim stranicama gdje sudionici u raspravi ZNAJU da je držanje te zmije zakonom zabranjeno, kao što je zabranjen i uvoz, ali su spremni putem privatnih poruka razmijeniti nformacije o načinu nabavke.  Jesam li ja jedina kojoj to nije normalno? U zoni gdje te zmije žive, nakon ugriza, vrlo je vjerojatno da će osoba umrijeti od respiratornog zastoja do sat vremena nakon ugriza, pogotovo što ugriz te zmije može proći i naopažen; kao prvo jer je vrlo vjerojano da će do ugriza doći noću kod spavanja i kao drugo nije bolan kao kod nekih drugih vrsta. Kako ta zmija ne živi u Europi, koja je vjerojatnost da će ugriženi dobiti protuotrov u roku od sat vremena?

Treća zmija koja zaslužuje da se o njoj napiše nekoliko riječi je zvečarka ili čegrtuša, koje također nema u Europi, jer joj je prirodni habitat sjevernoamerički kontinent. No, zahvaljujući "zaljubljenicima" u prirodu i ilegalnim uvoznicima egzotičnih životinja, od prije dvije godine zvečarke nastanjuju i borik Castelfusano pored Ostije, u blizini Rima. Taj borik koji je zaštićeni park prirode, svako malo ljeti piromani zapale, a sada im se pridružio i luđak kojem je bilo zabavno u taj park pustiti otrovnicu (ili više njih) ... a možda je i njemu zmija pobjegla? Najprije je tokom ljeta 2009. organizirana potraga za jednom zmijom. Kada je pronađena stanovnici Ostije nisu uspjeli ni odahnuti već su javili o hvatanju i druge. Tokom rane jeseni lani dojavljeni su novi slučajevi i stanovništvo pozvano na krajnji oprez u šetnji tim borikom. Ista situacija se ponovila i ove godine kada su krajem rujna ponovno dojavili prisutnost zvečarki, a cijeli borik je oblijepljen upozorenjima o mogućoj opasnosti. Kako su zvečarke izgleda nastanile taj park prirode, agenti državne službe za zaštitu šuma upozoravaju na potrebu da se obližnje bolnice za svaki slučaj opskrbe protuotroovom.

Moj strah od zmija na stranu, ali nije li krajnje poremećeno držati u kući otrovne zmije i još poremećenije iste pustiti u prirodu na kontinentu koje nije njihovo prirodno stanište? Možda stanovnici Indije ili Pakistana znaju da im se noću u kuću može ušuljati krait, pa se shodno tome i ponašaju. Stanovnici Texasa znaju gdje zvečarke mogu ići tražiti sklonište, pa ako imaju pameti ta mjesta izbjegavaju, a kada pameti nemaju, onda s njima plešu da dokažu snagu vjere. Afrikanci znaju da moraju kontrolirati i grane drveća prije nego odluče sjesti u hladovinu jer mambe ponekad izgube ravnotežu i padaju. U nazovi modernom svijetu, bitnije je izgleda znati kakve kućne ljubimce voli susjed i za svaki slučaj naučiti i kako izgledaju neke egzotične otrovne zmije. U ovoj posvemašnjoj modernoj obijesti u kojoj smo se udaljili od prirode toliko da ne znamo razliku između hrasta i bukve, prirodu smo počeli voljeti zatvarajući ju u krletke, kaveze i terarije. Ono što me plaši, daleko više od pogleda na zmiju, su ljudi koje nije briga za druge ljude. Danas me brinu zvečarke u Ostiji, hoću li sutra brinuti jer se neki luđak domislio pustiti Hydrophis belcheri u Jadransko more?