Prije nekoliko dana potrošila sam i posljednje ovogodišnje artičoke. Igrom slučaja, pripremila sam najdraže jelo američke First Lady, gospođe Obama, ne u njenu čast, već zato što i inače tako pripremam artičoke, isto kao i šparoge kad ih imam. Prema njenoj izjavi, u omiljenom talijanskom restoranu u Chicagu (ako se ne varam), redovno je naručivala tjesteninu s artičokama na način carbonara. Kada je ta izjava dospjela i do talijanskih novina, umjesto da svima bude drago što nova Prva Dama Amerike voli talijansku kuhinju, krenule su rasprave kako se zapravo radi tjestenina carbonara, od tiskanih članaka do TV emisija koje su pokazivale postupak pripremanja tog, inače izuzetno jednostavnog, jela. Na kraju svakog priloga obavezno su natuknuli da gospođa Obama mora doći u Italiju gdje će joj vrlo rado prirediti pravu carbonaru ... ne tamo neku američku s artičokama.

Jednom prilikom prigovorila sam mužu da se talijanski nacionalni ponos vidi jedino pred tanjurom špageta i kada igra nacionalna reprezentacija. Ona nogometna naravno, koga briga za rukomet ili vaterpolo? Kako su nogometna prvenstva svake četiri godine, ostaje nam taj tanjur špageta za kojim svaki Talijan doslovno pati kada ode nekamo u inozemstvo i kojeg, sasvim razumljivo, jedino kod kuće savršeno naprave. Hm, da ... dođe mi ponekad da glasno vrisnem radi te prepotencije, ali onda se sjetim priča s naše strane, gdje je gotovo sve i jedan prosječni Hrvat iskreno uvjeren da je Hrvatska gastronomska velesila i da se nigdje ne jede tako dobro kao kod nas, pa vrisak zatomim. No, da se vratim na priču o carbonari s artičokama.

Tjestenina koju je gospođa Obama spomenula, pripremljena je na carbonara način, znači da je jednostavno na kraju legirana razmućenim jajetom. Nema tog chefa na svijetu koji ne zna kako se pravi tjestenina carbonara, sve i jedan zna da se radi o tjestenini vrlo minimalističkoj obzirom na broj namirnica, ali još uvijek nisu zakonom zabranili da se tjestenina kombinira s nekim povrćem i onda legira jajetom. Najjednostavnije je takvu pripremu opisati kao na carbonara način jer je carbonara toliko planetarno poznata da je odmah svima jasno da će u tanjuru dobiti nešto, u ovom slučaju tjesteninu s artičokama, legirano s jajima. Greška američkog kuhara bila je u nazivu, "tjestenina carbonara s artičokama", umjesto na carbonara način. Koliko god mi se talijanska reakcija obrane prave carbonare učinila pretjeranom (na kraju krajeva, Prva Dama je rekla da voli talijansku kuhinju, a mogla je reći da joj je najdraža francuska, kreolska ili neka treća), toliko ju s jedne strane razumijem. Brzinskim pretraživanjem recepata na hrvatskom, našla sam recepte za carbonaru (ne tjesteninu s nečim na carbonara način, već baš carbonaru) s apsolutno nevjerojatnim sastojcima, od onih koji su dodavali (srećom ne sve u jednom receptu) i malo koncentrata rajčice, vrhnja za kuhanje, peršina, vegete, origana, čak i kapara, do onih koji su izostavljali jaja, jer im s jajima nije fino, dok se za pancetu (odnosno guanciale) nudila zamjena od kuhane prešane šunke do kockica kuhane piletine!

Iako me Incoknito još u studenom lani, kada sam pisala zašto smo oduvijek doma jeli više tjestenine od prosjeka, tražila da napišem post o tjestenini, nikako se nisam mogla na to odlučiti. Jedan od razloga je i opisani slučaj kada je omiljeno jelo godspođe Obama postao državni problem broj jedan, dokaz koliko su Talijani osjetljivi na svoju kulinarsku tradiciju. Problem je što taj ponos na tradiciju graniči s prepotencijom, koja jedanko samouvjerenoj (zlonamjerni će reći jednako prepotentnoj) hrvatskoj kuharici, opasno ide na živce. Dijelom iz mene progovara i zavist jer ne vidim kod nas jednaki angažman kojim će se braniti originalna receptura tradicionalnih jela. Više nego jednom dogodilo sa da ovdje na tržnici dajem recepte za pojedino povrće; vide me kako punim vrećice, pa im valjda spontano dođe da me pitaju što ću s tim. Ono što se dogodilo dok sam jednom davala recept za slanu pitu od artičoka je upravo idealan primjer zašto ne volim pisati o talijanskoj kuhinji. Starija gospođa u blizini čula je razgovor u kojem opisujem postupak i na kraju nije izdržala da ne pita odakle sam. Kada sam joj odgovorila, uslijedilo je pitanje jesam li udata za Talijana. Na pozitivan odgovor lice joj je obasjao osmijeh:"Tebe je sigurno svekrva naučila kuhati!" Prepotencija čak i kod anonimne bakice na tržnici, kojoj je najvjerojatnije vrhunski kulinarski domet nedjeljni ragu sa domaćim rezancima! Rezanci koje zamijesim u 10 minuta i ragu koji se ionako sam kuha nekoliko sati zaboravljen od sviju ... koje umijeće za to treba? U njenoj svijesti i poimanju kuhinje sasvim je logično bilo da je jednu strankinju kuhati naučila svekrva Talijanka, pa sam zato s jednakim osmijehom odgovorila:“Kuhati me naučila mama u Hrvatskoj... tako da sam rezance znala umijesiti i prije braka“.

Poznanica s vrlo čitanim blogom koja se prije godinu dana vratila kući u Ameriku, jednom prilikom je napisala vrlo detaljan post posvećen tjestenini, uglavnom za američke čitatelje. No, kako ja mislim da kod nas ljudi znaju čitati uputstva o vremenu kuhanja na pakiranjima tjestenine i ne poznaju jedino "maccheroni & cheese“,  već naprotiv imamo i nekoliko vrsta lokalnih specijaliteta domaće tjestenine (recimo šurlice i fuži), ne vidim mnogo smisla pisati o kuhanju tjestenine "al dente“. Jedina zabluda na koju vrlo često nailazim je dodavanje ulja, bilo u vodu u kojoj se tjestenina kuha (sasvim bespotrebno jer tjestenina se ne lijepi ako se kuha u dovoljnoj količini kipuće vode), bilo na kraju kuhanja kada se tjestenina ocijedi. Na tjesteninu se dodaje ulje jedino ako od nje imate namjeru raditi salatu, u svim ostalim slučajevima tjestenina se odmah začinjava pripremljenim umakom ili dodaje pripremljenom povrću i poslužuje u roku od par minuta. Kad sam već kod salata od tjestenine, koje se uglavnom služe hladne, jedino u tom slučaju tjestenina se ispire pod mlazom hladne vode, u svim ostalim slučajevima i receptima tjestenina se ne ispire! Radi kratkog vremena kuhanja ne vidim potrebu da se tjestenina unaprijed skuha, pravilo je da se posljednja ubacuje u lonac kada je već sve ostalo pripremljeno.

Talijanska kuhinja je vrlo regionalna, skoro svaka talijanska regija ima neki svoj tipični oblik tjestenine koji služe uz točno određeni umak ili povrće. Recimo, u regiji Lazio, domaći rezanci (fettuccine) se služe uz ragu, ali nitko vam ne brani iste poslužiti uz najjednostavniji umak od rajčice ili umak od gljiva ili u kombinacii s nekim povrćem. Putujući kroz Italiju naći ćete specifične umake koji se služe uz točno određene oblike tjestenine koja je uglavnom ručno rađena. Na pamet mi padaju ligurske trofie sa pestom, a pitate li kojim slučajem originalni recept za pesto u društvu Đenovežana (greška koju sam ja učinila prije par mjeseci) uslijedit će minimalno polusatna diskusija treba li se najprije gnječiti pinole u mužaru ili ipak listove bosiljka, ovčji sir sa Sardinije ili može i neki lokalni, može li se pesto napraviti u mikseru ili je to svetogrđe ...

Zato, volite li tjesteninu, kupujte oblike koji vam se najviše dopadaju, začinjavajte umakom koji volite, ali obavezno pazite kojim imenom ćete nazvati pripremljeno jelo, jer carbonara je samo jedna ... ;-)

Uz dnevne temperature od 31° C ne znam kako se motivirati za pletenje, zato sam na stalak montirala jedan nedovršeni goblen, koji sam ostavila kada mi je u Hrvatskoj ponestalo konca. Svega par redova goblenskim bodom i nešto tzv. backstitcha ili obrubnog boda, kojeg inače ne volim raditi i izbjegavam sheme na kojima se mnogo koristi. Na ovom goblenu minimalno se koristio obrubni bod, tako da je nakon dvije večeri konačno gotov i čeka na svoj okvir.

Jedino što me dolaskom proljeća veseli su artičoke iz našeg maslinika. Zadnjih tjedana u tanjuru su nam gotovo svakodnevno na različite načine, od tjestenine s artičokama, artičoki na rimski način začinjenih divljom metvicom, omleta s artičokama, prženih artičoki, sve do slanih pita punjenih artičokama, artičoki s bobom ili mladim graškom ...

Nakon puna 4 mjeseca otkako sam započela raditi "Klasičnu iluziju", danas je konačno dovršena. Letvica za okvir je već nabavljena, ostaje mi samo oprati i pripremiti platno za okvir, ali nisam mogla ne uslikati gotov rad istog trenutka kad sam ga skinula sa stalka.

Odavno sam već trebala opisati boravak u Padovi početkom travnja, a kada sam konačno imala najbolju namjeru i zadnju nedjelju u travnju sjela za kompjuter s čašom svježe iscijeđenog soka od naranči, dočakao me crni ekran s onom bijelom crticom što ritmično blinka u gornjem lijevom uglu. Kad sam kompjuter odnijela na popravak, nije me toliko zabrinjavala mogućnost formatiranja koliko me brinulo hoće li se uspjeti spasiti podaci s harda od 150 GB, među kojima su i digitalne fotografije snimljene zadnjih 5 godina. Nakon nekih 10 dana bez kompjutera u kući, kada sam se već počela pretvarati u lošu verziju Marthe Stewart, odlučila sam se suočiti sa svojim strahovima, poslala sam muža po kompjuter u garažu i odlučila sama formatirati preostali hard od 80 GB. Znam da onima koji su odrasli s kompjuterima format C: nije nikakav bauk, ali ja sam generacija onih koji su tek nešto malo pisali programe u BASIC-u za vrijeme studija. Sjećam se vlastite sumnjičavosti dok sam utipkavala taj program koji sam na ispitu pisala (nema šanse da to ikada išta izračuna) i još se više čudila kad je taj programić za izračunavanje standardne devijacije  uistinu i radio! No, pisanje programa sam savladala samo da položim taj ispit i na tome je ostalo, kompjuter me tek kasnije počeo zanimati isključivo s pozicije internet korisnika. Ukratko, da spas svijeta ovisi o mojim sposobnostima pronalaženja passworda u zadnjoj minuti prije finalne eksplozije ili da samo moje sposobnosti pred kompjuterom trebaju zaustaviti rat svjetskih razmjera, valjda je svima jasno da bismo odavno odletjeli u zrak.

Kada je moj pape konačno kupio televizor u boji i zamijenio naš crno-bijeli RIZ  kupljen iste godine kada sam i ja rođena, došao je doma, uključio ga u struju i onda u očaju gledao u ekran pun snijega. Mama mi je pričala ( ja sam bila u gradu u školi) da je skoro plakao od muke i nemoći, ponavljajući da je u trgovini radio i nije valjda da su ga u Trstu prevarili i podvalili mu pokvareni aparat. Programirati taj novi televizor njemu je bila totalna nepoznanica nakon starog RIZ-a kojem je programe mijenjao papagajkama jer se odavno slomio pretraživač kanala. Uzalud sam mu kasnije pokazivala koliko je jednostavno programirati taj televizor, pomalo rezignirano je govorio kako je njegova tehnička kultura na nuli i što je najgore, odbijao je podići ju s te točke. Kada je shvatio da su satovi tehničkog odgoja imali za posljedicu da se petljam oko struje i sitnih popravaka u kući, konačno je dobio pravi argument za svoju nezainteresiranost oko sitnih popravaka - on to nije učio u školi! Sitnim popravcima po kući bavile smo se mama i ja i iskreno, dugo vremena mi je trebalo da se naviknem reći mužu da nešto u kući traži popravak. Mislim da je i njemu jednako dugo trebalo da se navikne da ima ženu koja se razumije u strujne krugove i crta raspored vodovodnih cijevi za kupaonicu. Uče li još to srednjoškolci ili je to bio nauk samo u Šuvaricama?
Dok sam se ja petljala s primary i secundary masterom i slaveom, koje opcije aktivirati, muž mi je tek povremeno virio iza leđa i sasvim sigurno nije razumio što si mrmljam u bradu i koja to tehnička kultura meni neće biti na nuli. Teško da netko od ove djece, kojima je kompjuter u kući jednako običan aparat kao što je meni bio televizor, može razumjeti moju radost kada sam ponovno uspjela spojiti svoj kompjuter na mrežu.

Srećom, prije nego je počela prisilna internet apstinencija, uspjela sam si zapisati jedan recept s bloga Vali koja voli torte. Moj muž jako voli šumsko voće, svježe i u obliku sokova ili đemova i otkako je u trgovni našao smrznuto šumsko voće u vrećici od jednog kilograma, gnjavi me da mu ispečem nekakav kolač s tim. Kod Vali sam našla recept za pitu s borovnicama i uz manje modifikacije ispao je kolač kojeg moj muž naprosto obožava, toliko, da sam mu danas ponovno isti ispekla.
Za razliku od Vali u prhko tijesto sam dodala ribanu limunovu koricu jer imam domaće limune, malu žličicu  Cointreaua i prsohvat soli (koju nikad ne treba zaboraviti u tijestu za kolače) i ispekla ga na 180° C 15 minuta u ventiliranoj pećnici i ostavila da se ohladi. Ohlađeno tijesto premazala sam jednim razmućenim žumanjkom, mali trik uz pomoć kojeg će prhko tijesto ostati zaštićeno od vlage voća, te tako ostati lijepo prhko, a ne razmočeno. Oko 350 gr šumskog voća sam posula s dvije žlice voćnog šećera i malo cimeta, rasporedila po tijestu i zalila smjesom od jaja i slatkog vrhnja. Recept sam poštivala što se tiče količine navedenih sastojaka, ali jaja sam miksala sa šećerom, uz dodatak vanilije, dok nisu udvostručila volumen, tek tada sam dodala ostale sastojke. Liker koji sam i u nadjevu koristila je Cointreau. Kolač sam pekla oko 30 minuta na 180° C. Konačni rezultat je vrlo ukusan i lagan dezert, kojem punjenje u mojoj verziji djeluje poput slastičarske kreme sa šumskim voćem. Na žalost još uvijek nisam u potpunosti savladala fotografiranje hrane, pa slika i nije nešto.

Nikada mi nisu bili jasni turisti koji poput vreća krumpira krenu prema nekoj destinaciji. Ne kažem da netko mora unaprijed sve znati o zemlji ili gradu koji ima namjeru posjetiti, ali ipak mora imati neku ideju vodilju radi čega uopće ide u obilazak. Kada sam davnih godina radila za "Atlas" susretala sam se s turistima različitih profila i od prve su mi simpatičniji bili oni koji su pokazivali interes za zemlju u koju su došli ljetovati, iako je to značilo odgovarati na pitanja i tražiti nemoguća rješenja za kombinacije prijevoza i organiziranje itinerara. Ne želim reći da su mi turisti kojima je jedini cilj bio odmor uz more i sunce bili antipatični. Naša reklama je uvijek inzistirala na suncu i moru, na ljetnom odmoru, tako da su i turistički prospekti uglavnom bili promotivni materijali za hotele, hotelske komplekse i pokoju turističku zajednicu, s vrlo malo ili tek nešto šturih informacija o lokalitetima koje svakako vrijedi posjetiti.  Ono malo hrvatskog promotivnog materijala što sam imala priliku vidjeti na rimskom sajmu nautike, nije se značajno popravilo u odnosu na materijale iz 80-tih. Jedini ozbiljniji materijal bio je u vidu žurnala formata A4 koji je predstavljao kulturne znamenitosti Hrvatske (čak i kontinentalne, što je za svaku pohvalu), ali i u njemu, pored prekrasnih slika, ima vrlo malo konkretnih informacija. Ne znam zašto je tako problematično i teško napraviti turističke vodiče u vidu džepnih izdanja od desetak stranica u kojima će biti sakupljene sve korisne informacije o pojedinoj lokaciji - recimo Rijeka, Split ili Dubrovnik u 24 sata sa svim značajnim informacijama, od spiska muzeja s radnim vremenom i cijenom ulaznice, do popisa crkvi sa znamenitostima koje se unutar njih trebaju vidjeti i predloženog itinerara kojim se niti jedna gradska znamenitost neće propustiti. Zar je to toliko problematično napraviti? Vidjela sam kako izgleda turistički vodič po Jadranu u vidu knjige od 392 stranice, ali baš i nije praktično nositi ga u razgledavanje. Istina je da će dobronamjerni i znatiželjni turist svejedno doći do svog cilja, ali zašto mu ne olakšati potragu za onim što svakako vrijedi vidjeti?

Prije nekoliko dana prisjetila sam se nekih prigovora stranim turistima koji kao dolaze u Hrvatsku i pojma nemaju o zemlji u koju dolaze ljetovati. Za utjehu svima koji tuguju što nas upravo takvi turisti dopadaju, prošli tjedan sam pravila itinerar za obitelj iz Milana koja po prvi put dolazi u Rim. Iako sam im tu uslugu rado učinila, stavili su me na sto muka svojim pristupom, koji je ključni dokaz da se turisti koji pojma nemaju kreću svuda po svijetu, ne idu samo put Hrvatske. Kao što sam već rekla, nije za očekivati da turisti unaprijed sve znaju o destinaciji koju misle posjetiti, ali kada Talijani trebaju posjetiti, u ovom slučaju Rim, za očekivati je da imaju minimalnu predodžbu o gradu, ipak im je glavni grad i ako ništa drugo kroz osnovnu školu su učili povijest vlastite zemlje u kojoj povijest Rima zauzima poprilični dio. Opet, nekoga više zanima antička povijest, netko će u Rim radi kolijevke kršćanstva, netko više voli muzeje, drugi pak šetnje na otvorenom ... upravo radi toga krenula sam ih nazvati da im napravim itinerar po mjeri, a s druge strane telefonske žice muk! Oni ne znaju što bi htjeli vidjeti! Na moje inzistiranje i nabrajanje, ipak smo došli do zaključka da ih muzeji i crkve ne zanimaju, da za razgledavanje imaju tri dana i žele vidjeti najvažnije gradske znamenitosti. Na turističkom info pointu unaprijed sam im nabavila vodiče za 10 gradskih itinerara, jako dobro koncipiranih i uz najvažnije povijesne činjenice (izdanja se mogu pronaći besplatno i na stranim jezicima), vodič po gradskim muzejima, ako ipak požele ući u neki i mape grada za lakše orijentiranje.

Za kraj, evo kako izgleda predloženi itinerar za turiste koji ne znaju što bi htjeli vidjeti i ništa ih posebno ne zanima, a hotel im je u blizini stanice Termini:
1. dan - Dioklecijanove  terme, crkva Santa Maria degli Angeli, krenuti Ulicom Torino do  bazilike Santa Maria Maggiore, spustiti se ulicom Cavour do bazilike San Pietro in Vincoli gdje obavezno treba posjetiti mauzolej Giuliju II, proći pored Titovih termi do Koloseja i Konstantinovog slavoluka, ući u Ulicu Gregorio VII do ulaza za Palatin, obići Palatin i Foro Romano, izaći s foruma, obići Imperijalne forume i stići do Oltara domovine na Piazza Venezia, slijedi obilazak Campidoglia (za one koji vole umjetnost, nezaobilazna je etapa i obilazak muzeja), spuštanje prema Tiberu gdje je Ponte rotto i Isola Tiberina, šetnja do Bocca della verita i Circo Massimo.
2. dan - Vatikan, uključujući penjanje na kupolu, razgledavanje Bazilike i papskih grobnica, vatikanske muzeje, Castel Sant'Angelo, metro linijom A otići do San Giovanni in Laterano (iako ih crkve nisu posebno zanimale ne možeš u Rimu ne obići barem one najznačajnije) i nakon toga linijom 218 do Appia Antica u razgledavanje katakombi
3. dan - razgledavanje centra - piazza di Spagna, fontana di Trevi, Pantheon, piazza Navona, Campo de' fiori, Largo Argentina - nešto kraća dionica obilaska jer su već u poslijepodnevnim satima kretali za Milano.
Naravno da ovaj itinerar nije obuhvatio sve znamenitosti, neke sam namjerno izostavila jer bez vodiča dojam nije potpun. Npr. Caracalline terme ili Domus Aurea, ogoljene od nekadašnjih ukrasa, poprilično devastirane jer su korištene kao izvor građevinskog materijala stoljećima nakon propasti carstva, nisu ništa drugo nego stare ruševine, ako uz vas nije vodič koji će vam objasniti što zapravo razgledavate.