Kada krenu prave ljetne vrućine, život u gradu skoro pa zamre tokom dana; negdje do 10 sati još se i može vani hodati, tada ionako svi žure obaviti kupovinu za taj dan, otčekati svoj red u pošti ili banci, a kako se bliži podne sve je manje svijeta na ulicama. Teško se obraniti od vrućine kada se asfalt skoro topi pod nogama i zato  svi bježe u zatvorene, uglavnom klimatizirane prostore. Moje susjedstvo izgleda poput napuštenog kvarta tokom dana, sa spuštenim roletnama, zatvorenim prozorima, tendama koje zakrivaju pogled na balkone i elisama klimatizatora koje se neprekidno vrte, a neke izgleda i prave buku, sudeći po jutrošnjoj svađi dviju susjeda od kojih se jedna žalila na buku aparata koji joj noću neda spavati. No, odmah po zalasku sunca moje susjedstvo oživi. Otvaraju se prozori, podižu tende i na balkonima počinje živost, kao u nekom filmu iz razdoblja talijanskog realizma, s trbušastim muškarcima u potkošuljama tankih naramenica, ženama u laganim kućnim haljinama i djecom koja u pelenama bauljaju naganjajući kućnu mačku... U predvečerje, neposredno nakon zalaska sunca i u polumraku večeri, poput ugipsanog J. Stewarta u "Prozoru na dvorište" i ja izlazim na balkon i bacam pogled na susjedstvo: gospođa udovica koja živi sa odraslim sinom na drugom katu zgrade preko puta, opet gleda televiziju sa stolice na balkonu i svako malo se naviruje preko balkona gledajući prema glavnoj ulici, sigurno očekujući da joj se "dijete" vrati kući; studentica na trećem katu sjedi pred kompjuterom, hm, nisam znala da puši; na prvom katu susjed Egipćanin signalizira svojoj prijateljici Poljakinji (koja je bedinerica jednoj bakici u zgradi preko puta) vrijeme sastanka; mladi bračni par u prizemnom stanu s vrtom, izmjenjuje nježnosti dok ćaska uz zapaljene cigarete, a dijete im konačno spava u kolicima nakon što je dugo plakalo; netko je počeo čvrljiti luk, kako im se da kuhati u ovo vrijeme, ali opet, manje je vruće nego danju ... Tako neko vrijeme kružim pogledom po susjedstvu, ljudima koje već godinama promatram na balkonima i osvijetljenim prozorima kada predvečer popusti stisak neizdržive ljetne vrućine, a onda se neizbježno moram sakriti iza zaštitnih mreža jer i jata sitnih komaraca, koje niti vidiš niti osjetiš dok te već ne ubodu, kreću u svoj večernji pohod.

Prošlu nedjelju, unatoč opisanoj vrućini, rano sam ustala, već u 7 sam bila pod tušem i nakon doručka, još mokre kose (da lakše podnesem vrućinu) uputila sam se prema centru, točnije muzeju unutar Vittoriano kompleksa (talijanskog oltara domovine, u blizini kojega je i onaj poznati balkon s kojeg je Mussolini držao govore) gdje se taj dan zatvarala izložba 130 Renoirovih radova, posuđenih iz svih svjetskih muzeja i privatnih zbirki, pod naslovom "Renoir - zrelost između klasičnog i modernog". Izloženi radovi su nastali nakon njegove impresionističke faze, nakon putovanja u Italiju 1881. godine kada sam kaže da je "ižmikao impresionizam koliko je mogao" i koji mu je postao "slijepom ulicom". Iako je taj dan izložba zatvorena, u prijepodnevnim satima kada sam ju obišla, nije bilo posebno velike gužve, tako da sam na miru mogla pogledati Renoirove radove pristigle s raznih strana svijeta, od Japana, Amerike i Australije do različitih europskih gradova, radove koje inače nikako ne bih mogla vidjeti.

Oko Oltara domovine bila je uobičajena gužva, upravo vjenčani mladenci u crkvi Sv.Marka evanđeliste krenuli su napraviti nekoliko fotografija dok ih je u hladovini pred crkvom čekao unajmljeni Rolls-Royce i čekajući svoj red pred fontanom, bacala sam pogled na oprave gošći na tom vjenčanju, sve od reda prekrasno preplanule za razliku od mene. Crkva je bila ukrašena za prigodu, pred oltarom, na klupici za mladence, ostala je papirnata maramica s otiskom rimela, vjerojatno kada je mlada otirala suze, a lijevo od oltara iza otvorenih vrata, samo pogledom sam mogla obuhvatiti vrt i dvorište crkve, poput male oaze mira na samo par koraka od vječite konfuzije  Piazze Venezia (pogotovo sada kad su u toku radovi na metro liniji C). Crkva Sv. Marka evanđeliste na Campidogliu sagrađena je 336 godine za vrijeme pape Marka i tokom stoljeća nekoliko je puta rekonstruirana. Fasada crkve ukrašena je mramorom skinutim s Koloseja i Marcellovog teatra, a u unutrašnjosti je najznačajniji mozaik s papom Grgurom koji Kristu na poklon nudi model crkve uz prisutnost Sv. Marka evanđeliste, Sv. Marka pape i drugih svetaca. U podnožju crkve uz snažan miris plijesni nalazi se kripta s oltarom u kojem su kosti mučenika Sv. Abdona i Sennena, Perzijanaca prešlih na kršćanstvo i ubijenih u Koloseju za vrijeme imperatora Decija u 3. stoljeću.

Kako je Oltar domovine u samom centru, redovna je meta i grupama turista koje obilaze grad, a gdje su turisti tu su i prodavači suncobrana, sendviča, svježe vode... Uvijek se čudim zašto ljudi tako skupo plaćaju vodu kod tih uličnih prodavača, kada gotovo na svakom uglu mogu naići na rimskog "nosonju" (nasone).  Od 1872. godine, kada su postavljani prvi nosonje do danas, ukupno ih ima 2500 u gradu, neke imaju i drugačiju formu, konkretno ona ispred Oltara domovine je u formi šišarke, ali sve daju prekrasno svježu vodu koja tako prija za vrijeme ljetnih vrućina. Upravo radi tih nosonja kojih ima na skoro svakom uglu, nikada ne nosim sa sobom vodu, već samo praznu malu plastičnu bocu koju punim od nosonje do nosonje. Kada nemam bocu koristim fontanu kao i svi ostali; prstom se začepi glavni odvod i onda  krene mlaz vode s gornjeg manjeg otvora, dovoljno se samo sagnuti, ali ja se redovno sva zašpricam. U zadnje vrijeme često se računaju gubici pitke vode na tim fontanama, jer uglavnom na njima voda neprekidno teče, dok je vrlo mali broj onih sa slavinom. Voda koja otiče sa tih fontana koristi se za navodnjavanje javnih zelenih površina, ali svejedno se radi o velikom i bespotrebnom gubitku pitke vode.
U mom susjedstvu je nekoliko nosonja, smještenih uglavnom na raskršćima i nije rijetki slučaj vidjeti djecu koja prekidaju igru i kolektivno idu piti vodu, cigansku djecu koja se na njima osvježavaju i peru, ali i prolaznike koji pune svoje male bočice, bakice koje pune velike boce za ponijeti doma jer je voda s nosonja svježija ...

Sutra završava ovogodišnja nogometna groznica u Europi. Na žalost, ni Hrvatska ni Italija nisu otišle dalje od četvrtine finala. Na moju veliku sreću i na veliku žalost moga oca, moj Talijan je jedan od rijetkih kojeg nogomet uopće ne zanima. Ne sjećam se više koje je prvenstvo, šampionat ili nešto slično bilo u pitanju, kada je moj otac sav uzbuđen čekao prijenos nogometne utakmice i ostao s pogledom punim nevjerice kada je čuo zetov odgovor da ga nogomet ne zanima:
-"Od svih Talijana na ovom svijetu, baš je mene dopao jedini koji ne gleda nogomet!" - mrmljao je sebi u bradu dok smo se mi spremali guliti boju sa zidova u hodniku.
Nadam se da mi ljubitelji nogometnih utakmica neće zamjeriti, ali nogometne utakmice su u prosjeku nevjerojatno dosadne; 20 nogometaša trčkara po vrlo velikom igralištu, napete situacije su rijetke, nema tu dinamike kao kod košarke ili rukometa ili vaterpola, gdje se svake sekunde situacija mijenja. Doduše, kada već spominjem sekunde, mislim da naša reprezentacija nikada više neće slaviti prije nego čuje posljednji zvižduk suca.

Čisto ženska opaska je i da su nogometaši pojavno, uglavnom, nevjerojatno ružni (neka mi mame istih oproste), nisu poput elegantnih, mišićavih plivača ili dugih mišićavih nogu poput atletičara, tako da ne možeš uživati niti u pogledu na zgodne sportaše, sve i ako utakmica je živa dosada. Naravno,  ovo mišljenje vrijedi jedino ako žena nije u potrazi za sponzorom koji zahvaljujući sposobnosti uspješnog napucavanja lopte nogom, zarađuje nevjerojante svote novaca; ne znam kako je u Hrvatskoj, ali ovdje u Italiji, nogometaši su uvijek u društvu nevjerojatno lijepih žena koje naravno ističu njihove kvalitete poput dobre duše, izrazitog smisla za humor, ljubavi na prvi pogled kada kao nisu znale da je on slavni nogometaš (!?) ... dok istovremeno kraj nje stoji krivonogi i niski, k tome niskog čela, skoro pa kepec kojem može jesti s glave, totalno nesposoban sastaviti dvije smislene rečenice jednu za drugom, ali s najvrednijom odlikom zarađivanja nevjerojatne količine novaca natjeravanjem lopte po ledini. Na nogometnim utakmicama ne sviđaju mi se niti navijači, ne vjerujem da u bilo kojem drugom sportu ima toliko agresivnih navijača kao u nogometu (doduše, kada se radi o susretima nacionalnih reprezentacija, agresivnost nije tako izražena kao na susretima unutar nacionalne lige).

Na početku ovogodišnjeg prvenstva po mom susjedstvu su počele nicati zastave, kojih nikada nema na državni praznik, ali čim reprezentacija treba braniti nacionalnu čast, zastava na sve strane. Oni najvjerniji su odmah ukrasili balkone, oportunisti su čekali najprije da vide hoće li Italija u četvrtinu finala i tek onda iznijeli zastave na balkon. Moj susjed, koji je na dan osvajanja titule svjetskog šampiona izložio zastavu nekih 6 metara dugačku, ove godine nije imao priliku pokazati svoj nacionalni osjećaj. Naime, njegova kolekcija zastava pokriva sve etape prvenstva po veličini, najveća je rezervirana samo za finale. Takvi navijači su mi najmanje simpatični, lako je navijati za one koji pobjeđuju, treba znati dati podršku i kada se gubi ... ali, ja nisam navijačica, moj nacionalni osjećaj nema nikakve veze s loptom i nije mi jasno zašto bi uspjeh nogometne reprezentacije trebao biti značajniji od prvog mjesta hrvatske reprezentacije u takmičenju poznavanja francuskog jezika u Parizu? Ili od pobjede na međunarodnom takmičenju, recimo, u pikadu? ili nekom drugom sportu koji ne izaziva nacionalnu kockastu groznicu?
Dok su kod nas svi nabavljali crveno-bijele kockaste majice (koje su i na svjetskoj razini postale vrlo prepoznatljive), prije početka prvenstva ovdje su se mogli nabaviti oni veliki šeširi u bojama talijanske zastave, zatim one iritantne trube kojima se pozdravlja svaki gol, zastave u svim veličinama, svijetloplave majice s imenima najdražih nogometaša, potrošeni su litri tinte na članke koji su analizirali taktiku i komentirali utakmice, krenule su reklame ciljano na navijačku populaciju, a svake večeri po nekoliko sati se razglabalo u tv emisijama o nogometu.

Nogometna groznica je završila u Italiji eliminacijom reprezentacije u četvrtini finala i iako prvenstvo tek sutra završava, o nogometu skoro da više nitko ne govori. Tek ponegdje se još mogu vidjeti tragovi najvažnije sporedne stvari na svijetu, kao jučer, u hladnjaku lokalnog GS supermarketa, gdje sam uslikala posebno izdanje Euro 2008 mortadele:

... i dok mi je Salvatore rezao San Daniele pršut, nabacio je komentar, s ne malo razočaranja u glasu:

- "Srećom, pa nismo naručili veće količine!"

 Za početak, nakon ovako dugačke blog pauze (situacija je nepromijenjena, od odmora i odlaska u Hrvatsku još uvijek ništa) slika stolnjaka kojeg sam pokazala u početnoj fazi rada, dok prugasta majica  još uvijek čeka da nađem volju prišiti rukave.

Krenula sam neki dan ispeći nekakav kolač, već dugo nisam, a i vrijeme je bilo takvo da se mogla uključiti pećnica. Razmišljajući što bih mogla napraviti, pogled mi je zapeo za jednu teglicu kuhane pšenice, na kojoj se i prašina sakupila koliko je dugo čekala na svoj red i tako je pala odluka da ispečem "pastieru napoletanu", kolač neizbježan u napuljskim kućama za Uskrs.
Pastiera nije posebno komplicirani kolač, obično prhkno  tijesto se nadjeva smjesom kreme od kuhane pšenice i ricotte s jajima, te kandiranim koricama limuna, naranče i cedra. Lorenzo, naš prijatelj iz regije Campania, jednog malog mjesta u blizini grada Capua, redovno me snabdjeva limunima iz svoga vrta, tako da sam za ovaj kolač imala svježe, domaće limune, čija se korica mogla koristiti u pripremi kolača.
Uz većinu tradicionalnih jela u Italiji vezana je i neka priča, pošto je ova iz Napulja,  tipično njihovog pretjerivanja ne nedostaje.

Kažu da je austrijska carica Marija Tereza, koju su njeni vojnici zvali "caricom koja se nikada ne smije", na nagovor supruga Ferdinanda II, poznatog kao gurmana, kušala komad pastiere, nakon čega je uslijedio njen osmijeh zadovoljstva kušanim. Njen oduševljeni muž izjavio je da je bila potrebna pastiera kako bi se njegova žena nasmiješila i žalio što će trebati čekati sljedeći Uskrs za još jedan osmijeh.
Legenda vezana uz pastieru govori o sireni Partenope koja je izabrala za svoj dom Napuljski zaljev radi njegove ljepote. Svakog proljeća oduševljavala je svojom pjesmom stanovnike zaljeva koji su joj se, nakon jedne posebno lijepe pjesme, odlučili odužiti darovima. Sedam najljepših djevojaka izabrano je da joj odnesu darove: brašno, kao snagu i bogatstvo sa polja; ricottu, dar pastira i ovaca; jaja, simbol obnavljanja života; pšenicu kuhanu u mlijeku, kao vezu dvaju kraljevstva prirode; vodenu otopinu narančinih cvjetova, jer i mirisima zemlje pokazuju poštovanje; začine, koji predstavljaju ljude u dalekim zemljama i na kraju šećer, da bi se izrazila nenadmašna slatkoća njenog glasa na nebu, zemlji i cijelom svemiru. Sirena ganuta poklonima odnijela je te poklone pod noge božanstava, koji su svojim božanskim umijećem od tih sastojaka napravili prvu pastieru, ndmašujući svojom slatkoćom pjesmu sirene.
Na stranu nedostatak skromnosti meni dragih Napoletana, ali pastiera je uistinu kolač kojem je glavna odlika slatkoća. Upravo radi toga odlučila sam sama ispeći jednu pastieru, misleći da je dovoljno korigirati količinu šećera u receptu.
Pastiera porijeklo vuče iz rimskih pogača koje su se u sličnim oblicima i punjenjima pekle u proljeće, u vrijeme ponovnog buđenja prirode, a današnji oblik je usavršen najvjerojatnije u nekom od zaboravljenih napuljskih samostana. Neka nepoznata časna htjela je tim kolačem simbolizirati uskrsnuće. Pšenica zakopana u zemlju, klija i niče sjajna poput zlata, jaja su i inače simbol novog života, bijela ricotta je simbol čistoće i nevinosti, dok je voda narančinih cvjetova najvjerojatnije dobivena iz vrta samostana. Časne iz vrlo starog samostana Sv. Grgura Armenskog bile su majstorice izrade pastiere i u periodu pred Uskrs pekle su ogromne količine za plemenitaške i bogate kuće grada i okolice Napulja.

Svaka domaćica u Napulju ima svoj recept koji je jedini originalan, pravi ili najbolji. Nešto kao u našoj Dalmaciji, gdje svaka domaćica ima svoj, jedini, najbolji, originalni recept za pašticadu. Kad sam već spomenula Dalmaciju, moram priznati da je stav sjevera Italije prema Napulju, nešto poput stava sjevera Hrvatske prema Splitu. Zamjerke na račun Napoletana i Dalmatinaca su skoro pa identične. Napoletanima se zamjera njihov govor, čak i kada su godinama izvan Napulja, govore kao da su jučer stigli, a nađu li se u društvu "svojih" bez pardona će pričati po svom, bez obzira ima li onih koji taj govor ne razumiju. Grlati su i bučni, vole pretjerivati, sve njihovo je najbolje, od pogleda na more, do kruha iz obližnje pekarnice, a jedina prava pizza može se pojesti u Napulju. Bije ih glas da se baš ne vole ubijati od posla, ali isto tako im zavide na brzom jeziku i neospornom smislu za humor...
Možda upravo radi moje bezgranične simpatije prema Dalmaciji, nostalgičnih sjećanja na djetinjstvo pod Biokovom,  ja  i kod Napoletana vidim samo ono pozitivno, njihov šarm, humor i bezgranično prijateljstvo kojim te jednostavno osvajaju i usvajaju, postaješ dio proširene obitelji jer si prijatelj jednoga od njih ... Tako me i mama moga vjenčanog kuma povremeno "podmićuje" pastierama, u nadi da ću sinu pronaći "jednu poput mene, koja će se brinuti o njenom sinu i kuhati mu kamilicu ako mu ne bude dobro", a ja nemam srca reći gospođi, tako dragoj i simpatičnoj, da mi se te pastiere uopće ne dopadaju, jer mi količina šećera u njima izaziva suprotni efekt, umjesto zadovoljstva, mene hvata mučnina.

I na kraju što reći? Pastieru sam ispekla, možda sam trabala uzeti malo veći kalup, ovako mi se za vrijeme pečenja nadigla i trakice tijesta su popucale, količinu šećera sam drastično smanjila, ali nakon svega, na pamet mi je padao samo komentar moje mame u sličnim situacijama:
"Mislim da postoji i bolji način za potrošiti 7 jaja".
 

Prhko tijesto umijesiti od 300 g brašna, 150 g maslaca, 150 g šećera, 3 žumanjka i malo soli. Obložiti kalup za pite (sa ravnim dnom), a od ostatka napraviti trakice za mrežu kojom će se pokriti nadjev. Pšenicu namočiti 24 sata, nakon toga kuhati ju 20 minuta na laganoj vatri od trenutka vrenja. Ocijeđenu pšenicu nastaviti kuhati u kipućem mlijeku (1/2 litre) s tanko oguljenom korom od pola limuna, žlicom šećera i malo cimeta. Kuhati dok se mlijeko ne pokuha i ostane kremasta smjesa, ostaviti da se ohladi. Miksati 500 g ricotte s 200 g šećera i 4 žumanjka. u tu kremu dodati 150 g kandiranih korica (cedar i naranča) narezanih na kockice, 40 g vodice cvijeta naranče, u tu smjesu dodati kuhanu pšenicu i na kraju snijeg od 4 bjelanjka ulupan s trunčicom soli. Tijesto nabosti viljuškom, napuniti smjesom, pokriti trakicama tijesta i peći oko 45 minuta do jednog sata, na temperaturi od 180 ° C. Poslužiti ohlađeno (bolje ako i odstoji jedan dan prije služenja) posuto šećerom u prahu.

Da mogu izabrala bih da budem poput Etne, uvijek aktivnog vulkana, koji tu i tamo izbaci nešto magme van,  ponekad i uz malo jaču erupciju, ali uglavnom bez većih posljedica. Izbacivala bih tako van sebe ljutnju i sve ono što mi povremeno diže tlak i nakon tih povremenih ispada imala bih period duševnog mira i zadovoljstva. Na žalost, ja sam poput Vezuva, aktivnog vulkana koji miruje, ne pokazuje znakove života, ali kada se pritisak magme iznutra poveća do neizdrživih razmjera, slijedi, ne erupcija, nego piroklastični tok koji prži sve pred sobom.
Zadnjih dana osjećam da pritisak postaje sve veći, nisam ljutita, nisam bijesna, jednostavno osjećam da nemam kontrolu nad svojim životom i ne sviđa mi se realnost koju trenutačno svakodnevno gledam. Ne želim slušati o suncu koje dolazi poslije kiše, zatovrenim vratima i otvorenom prozoru i sličnim motivacijskim frazama optimističnog predznaka. Za mene su demotivatori idealno rješenje.

Umorna sam od bolničkih hodnika, od svekrve koja nakon operacije kuka (sat vremena nakon operacije da budem precizna), već traži uputnice za terapiju inekcijama u stomak za osteoporozu, koja već drugi dan nakon operacije govori o ponovnoj hospitalizaciji u bolnici Gemelli (iako terapiju koju su joj propisali nije koristila niti tjedan dana) i već priprema teren za operaciju ramena (koja su "sva slomljena"). Umorna sam i od brige za šlogiranog svekra s dijabetesom, kojem je jedina briga što će naći u tanjuru i koji me ružno gleda jer mu ne punim tanjur tjesteninom i nedam mu dovoljno kruha, s kojim se moram naganjati da promijeni veš (a samo tri dana nosi te gaće), da se opere (pa nije subota) ili da se obrije ... i kada mirno pokušavam objasniti mom suprugu, čovjeku koji ide na posao svaki peti dan ( nije lijen, nego mu je takav posao ... znam, znam, svi mu zavide na tom poslu) da su to njegovi roditelji, ne moji, dočeka me "puppy" pogled nemoći, on zna da je sve na meni, njemu se gadi krv, on ne zna sve organizirati poput mene ...

Možda je rješenje sir za večeru?
 

Izgubila sam dosta vremena tražeći rješenje za problem vođenja niti kojom se ne radi uz rub pletiva. Unatoč popriličnoj literaturi koju posjedujem, velikom broju video snimaka i primjera na mreži, izgleda da se nitko nije suočio s mojim problemom ili taj problem uopće ne postoji jer je svima jasno kako se to radi. Na kraju sam se vodila logikom i savjetima sa stranice Knit smiple. Do sada sam oplela prednjicu i leđa do dijela gdje se nastavlja isključivo bijelim koncem.
Kako mi je na subotnje pletačke susrete bilo nezgodno nositi konce različite boje, a pored toga i nemoguće s pažnjom pratiti mustru, odlučila sam iskoristiti pamučni konac koji mi je ostao nakon izrade onog velikog stonjaka.